Đokin kazan

Piše: Perica Mišić

Hasić ne bio bio Hasić da nije oduvijek, kao cijela Posavina, bio poznat po tradiciji pečenja rakije. One prave. Domaće. Šljive. Tradicija koja se održala i do današnjih dana. Puno će pravih ljubitelja dobre kapljice i dan danas flašu viskija ili konjaka, vrlo rado mijenjati za flašu rakije, ali one prave domaće mučenice. Usuđujem se ustvrditi: od svega onoga što se tradicijom zove, od naših običaja, jedan će živjeti među našim naraštajima ponajduže – voliti popiti dobru domaću šljivovicu.

Duda

Nije se ranije šljiva specijalno uzgajala. U kazan su odlazili plodovi šljiva divljaka, divijih kako bi to hasićani rekli, ili onih malo „pripitomljenih“. Ali, koristilo se i drugo voće: jabuke, zerdelije, kruške, sitno grožđe i, poseban specijaltitet – dud. Do sredine 50-tih godina u Posavini se masovno sadio dud i pekla od njega rakija - duda. Pravila se tako izvrsna rakija od duda bjelca ili morgaša (tamni plodovi) sa posebnom aromom i učinkovitošću. Ta je brzo „fatala“. A prazne su samo priče da ima rakije od koje ne boli glava, doduše, kvalitetnije sa plemenitijim alkoholom su bolje, manje škode, ali glava sutradan manje boli od nekvalitenog alkohola, nego više od pocuclane količine! Nije se džabe govorilo „da vidiš kada polude, ko da su pili rakije dude“! Duda je naravno i u našem selu sve manje i manje, a i onih koji bi mukotrpno skupljali sitne plodove i od njih pekli rakiju. Taj izraz „peći rakiju“ ostao je među narodom, iako se u procesu pravljenja rakije ne radi o pečenju, nego kuhanju, još bolje – destilaciji.

Šljiva

Sa posebnim guštom sakupljali su naši Hasićani te Bogom dane plodove šljive, tek kasnije, od negdje 70-tih godinama, počele su se sortne šljive (najpoznatije kod nas bile madžarice) i druge voćke, planski, plantažno uzagajat.

Kom

Kom

Sakupljene šljive, najčešće bjelice i torgulje, služile su za pripravu koma, stavljale se da provriju, uzvišće, u velike visoke drvene kace. Na taj prirodan način, vrenjem, voćni šećer se pretvarao u alkohol. Kako je to samo mirisalo! Izgledalo. Velika drvena kaca okružena oblacima vinskih mušica i svih onih životinjica koje su imale sreće da im je Bog krila podario, i da mogu uzletiti do poklopca kace koji je ponekad i „eksplodirati“ znao, iskočiti napolje od prevelikog potiska uzavrelog voća.

E to, kada je kom (komovina) gotov, kada je pravo vrijeme da se rakija peče, to nije znao procijeniti svako. Od toga, odabira pravog vremena za pečenje rakije, u mnogome je ovisila i kvaliteta budućeg „čarobnog eliksira“. To je samo nekolicina Hasićana bila u stanju pravilno procijeniti i tako izvući od sakupljenog voća ono najbolje, najplemenitije. Naravno, ako se na vrijeme zagovori kazan i ne mora se dugo u redu čekati.

Mnogi Hasićani, zbog neimaštine ili prevelikog konzumiranja rakije, nisu mogli uvijek imati dovoljno šljivke, pa se nedostajuća roba nabavljala iz brdskih sela iz okoline Gradačca, koja su u bivšoj Jugoslaviji bila poznata kao uzgajališta najkvalitetnije šljive i kao proizvođači najbolje rakije, šljivovice. Upravo zato je u Gradačcu organiziran i dugo uspješno živio internacionalni sajam šljive poznat pod nazivom „Dani šljive“. Drugi način za imati rakije svaki dan i preduprijediti ljutnju i galamu supruga koje nisu (većinom) bile pristalice njenog konzumiranja, bio je jednostavan, onaj po principu biblijskih ribica kojima je nahranjen cijeli puk, a zvao se razređivanje. Jednostavno se otpije odmah izjutra, potajno, na uranku, iz flaše podobro potegne, naguli, nacucla ili kako se sve već nije govorilo, a umjesto otpijenog dospe se voda. I tako se to konzumiralo i znalo danima trajati, na radost supruga da im muževi „paze kako i koliko piju“, a na žalost tih istih muževa koji su svaki puta morali piti sve slabiju rakiju, dok na kraju ne bi bili prinuđeni da ženi sve lijepo priznaju, jer je sadržaj ostajao bez mirisa i okusa, da ni komarci na flaše nisu više slijetali. Treći prakticirani način je bio simulirati bolest, bole noge, prehlada i sl., pa se rakija koristila kao sveopći narodni lijek za mazanje, trljanje, obloge... Najbolje je djelovala ipak onda kada se njome liječilo iznutra!

Kazan

Kazana za rakiju nije imao svako. Uzimao se u najam, pod ušur, da se ispeče rakije, putovao je od avlije do avlije. Skupljalo se više obitelji da zajedno peku rakiju.

Kazan

Kazan

Najčećše se koristio i izvan konkurencije bio, najpoznatiji u Hasiću i okolini - „Đokin kazan“, kazan za pečenje rakije u vlasništvu Đoke Bogdanovića iz Škarića. Nije bilo kazana u Posavini kojim je ispečeno više rakije, nego Đokinim. Koliko se samo pošalica i lakrdija pravilo na taj račun. I ne samo na račun kazana, ubrzo je prihvaćen i izraz „Đokino bure“ za one koji su mogli (i morali) piti svaki dan, od izoda do prioda, što bi se u današnje vrijeme reklo – bili su bolesni, alkoholičari, ovisnici. A tada, kratko i jasno, pijandure.

Vratimo se mi našem „Đokinom kazanu“ i ukratko opišimo tehnologiju koja se uopće nije razlikovala od masovne, industrijske proizvodnje, samo su postrojenja bila daleko manja i primitivnija. Ali zato rakija bolja! Neuporedivo! Nikada nije, niti će ikada uspjeti nekoj fabrici, ma zvala se ona i Badel, da napravi rakiju dobru kao što izađe iz izanđalih seoskih kazana! Ta industrijska, kupovna, „zadružna“ rakija se naravno pila i u Hasiću, onda kada ničeg boljeg nije bilo.

Pletenka (opleteni galon od stakla)

Pletenka (opleteni galon od stakla)

Bilo je, u ovisnosti o gradima alkohola, zadružne rakije sa dvije, tri, četiri... šljive, rakija 30-ka, 35-ka, 40-ka, 45-ka, ali, svi su to znali, bila je šećeruša, pekla sa od komovine sa dodatkom šećera (čak i direktnim dodavanjem alkohola nakon pečenja) da bi se time povećala količina proizvedenog alkohola i pojačala rakija. I još ofarbana.

Kako pravljena, tako i šmekala. Kupovala se i pila se dakle samo u nuždi, a najdragocjenije od te rakije su bile okrugle i plosnate staklene flaše sa gljivenim čepovima ili, kasnije, „šarafima“ koji su se koristili da se ona prava, domaća rakija, iz drvenih buradi i pletenki (opletenih galona od zelenkastog stakla sa čepovima od komaljike), presipa i čuva u njima.

Naravno, pilo se, vjerovatno više nego sada, a šta je mnogima i preostajalo drugo, djeca, neimaština, teški rad na njivi ili šamačkim poduzećima, nikakve zabave druge vrste (osim djecu praviti!), za ići u gostionu mnogima je bilo preskupo... Zato su se rafe sa rakijom u zadrugi kod Joce i Vitomira u Tišini, kasnije kod hasićke legende, Luke Kasa, još kasnije kod Kivija, najbrže praznile.

Pečenje

Pečenje rakije nije ništa drugo nego, kako smo kasnije iz poznavanja prirode i društva u školi naučili i pravili se ped kazandžijama pametni, proces destilacije. Kazan za pečenje rakije se sastoji iz dva osnovna dijela: kazana sa ložištem i hladnjaka, kondenzatora. Cijelo postrojenje se pričvršćivalo na gozdenu (željeznu) platformu sa isto tako gozdenim kotačima bez guma (odmah se čulo kada kroz selo ide kazan, škripalo je i drobilo šljunak na cesti, čulo se nadaleko). Kazan sam je bio od bakra, nasađen na, od benzinskog bureta napravljeno metalno, ložište, a ložila su se većinom drva i potpaljivalo granjem. Znalo se danima prije pečenja rakije dovoziti i donositi drva na leđima, sjeći u šumama i šumicama, krupno granje i sitno granjice. Komovina iz drvenih kaca se usipa u bakreni kazan, preko kojeg ide isto tako bakreni poklopac u obliku polulopte, spojevi poklopca i kazana, čepljeni su, lijepljeni međusobno tijestom. Tijesto se brzo zapeče i dihtalo je dovoljno dobro i dugo – ako se na to pazi (vidi „Vulkan“ dalje dolje!)! To isto obično tijesto, koje je pored kazana kislo (nadolazilo) u drvenim naćvicama, okupljene seoske meraklije, pripiti a ogladnjeli, uz pečenjke koji su se pod kazanom obavezno pekli i bili tako pečeni najslađi, koristili su da na brzinu ispljeskaju ljepinicu (privratu), nalijepe je na vrući poklapac kazana, i tako pečenu (ličile su na meksičke tortilje) meze. Uz to su, to se mora jednostavno probati, na kazanu pečene „provice“ ili „provini kolačići“, male ljepinice od kukuruznog brašna i vode. A što im je korica prijala. I još, pravi hasićki specijalitet, kožara od sušene slanine, pečena na žari ispod kazana na drvenoj klipici! Pa još ako ima u obitelji kakva kravica, malo mladog sira i kajmaka (pavlake) uz to. A vode, sa burana, iz pocinčanih kanti. Da „igrači“ (čitaj kušači mlade šljive) malo „dobiju zraka“!

Prva kap

Duga bakarna cijev se nasađivala i pričvršćivala (isto sa tijestom) na vrh (poklopca) kazana, a drugi kraj je vodio do tzv. „bureta“, u stvari kondenzatora, velikog, visokog, otvorenog metalnog kazana sa napunjenom hladnom vodom i spiralnim cijevima.

Prva kap

Prva kap

Komina u kazanu bi se kuhala, para sa alkoholom prolazila kroz cijev u kazan sa vodom, hladila se prolazeći kroz spirale i izlazila na otvor na dnu, kroz jednu cjevčicu u koju se ugura komadić čiste bijele krpe, da bolje kaplje i ne podljeva, i tako se „hvatala“ rakija. Pri pečenju rakije prvo izlazi etil-alkohol (najmanje štetan za zdravlje) sa malom količinom pare, a zatim mješavina etil i viših (štetnijih) alkohola sa velikom količinom vodene pare. Zato „prva kap“ ima visoku koncentraciju etil alkohola, pa se prilikom kondenzacije na površini nakapanog pića javljaju bijeli do svijetlo-plavi kristali – to se zove prepečenica. Prepečenica se mogla dobiti uzimanjem prve kapi, kada tek procuri, ili naknadnom redestilacijom (ponovnim pečenjem) jače rakije. Malo ih je međutim to tada, u starija vremena, prakticiralo, jer se više držalo do količine nego do kvaliteta i jačine. Preostali vrući kom, zućkasta vrela masa od kožica, patrljki i ogoljelih košpica šljiva, prosipala se obično odmah pored kazana, u kanale ili duboke dole, mirisala je, izgledala i tekla baš kao lava nekog vulkana.

Erupcija

Rakija Tunjić

Rakija Tunjić

Najteže je kod, ne laganog posla pečenja rakije, bilo bremzati majstore da ne dodaju suviše prije negoli se rakija ispeče, pa se znalo desiti da zbog nepravilnog loženja, pripiti opslužitelji kazana, uhvate u tevsiju, ćasu ili šerpu koje su se podbacivale pod kazan, i ponešto od komine, što rakiju pokvari, a dešavalo se, svojim očima sam gledao, a mogu potvrdi i sve one žene koje su zapomagajisale i „vratove lomile“ preskakajući preko drvenih prijelaza koji su dijelili vrtlak od avlije, pocelice im uspud spadale, kako su inače dobričine, veseljaci i stručnjaci za pečenje rakije, Pavica Brandić i Đura Mišić (jedni od prvih naših gastarbajtera, ali sa ubjedljivo nakraćim boravkom i radnim stažom u Njemačkoj, inače nerazdvojni), zajedno sa nama radoznalom i preplašenom, vrelom kominom ispurenom dječicom, bježali kroz vrtlak, upadajući preko drvoslana, trapova za krompir, bundeva i dola... Kada su zabridili i kada su se zaboravili, previše su podjarili vatru i „Đokin kazan“ eksplodirao je kao vulkan, a prvi hasićki „leteći tanjur“, bakreni poklopac kazana, dugo su potom tražili po kukuruzištu. Možda je to osveta bila majke prirode čiji plodovi, umjesto djeci za pekmez, odoše u rakiju koja je, nekim hasićkim obiteljima, nažalost, više zla nego dobra donijela.

„Oj rakijo rako, ja te volim jako,

a ti mene rako u kanal polako.“

Ne vjerujem da je to mogao osobno čuti u ipak udaljenom Škariću, ali vjerovatno mu nekako dojavljeno, pa se ubrzo na „bojišnici“ pojavio i gazda Đoko osobno, sav zadihan i zabrinut da vidi šta mu je preostalo od „puknutog“ kazana. Đura i Pavica su odmah, ne baš posve dragovoljno, otišli u prekomandu, povjereno im je sječenje granja na nešto daljem drvoslanu, a vatru su nastavili ložiti oni koji su u tom trenutku bili nešto trijezniji.

Zabrinut zbog time izgubljenog ušura, a još više zbog samog kazana, koji mu je bio značajan izvor prihoda, Đoko se hvatao za kosu. Začas se okupi pola sela, bili svi na zategu, svi oni koji su u redu čekali da se kazan preveze u njihovu avliju, u njihov sokak, da Đurica upregne kobile Vitku i (ljubimicu!) Riđu, da im odveze kazan da i oni ispeku svoju rakiju. Đura, čija komina je u trenutku eksplozije bila u kazanu, već otriježnjen od silne halabuke, odvali Đoki koji je, glasno i sočno komentirajući, inspicirao počinjenu štetu: „Ma j... te tvoj kazan, ode moja rakija!“.

Gostionice u Hasiću:

1. "Mladost" Ević Marko, 1964./65.

2. "Raskršće" Vučković Anto Rus 1967., kasnije u talu Raga i Brale

3."Mladi jelen" Blažanović Ivice Stjepan 1969.

4. "Amadeus" Mikić Mate Marijan Bogo 1987.

5. "Alenka"Pejić Tadije Marijan 1988.

6. "Opatija"Antunović Jozo Madžunov 1990.

Podrumi:

1. Čalušić Ivica Bloketar

2. Karalić Ive Tado (prvi podrum)

3. Vučković Mato Mačak (Šimo)