Uvijek staložen i miran

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Proljeće je već prosipalo svoje blagodati. Sunčeve zrake su zlatile jutarnju rosu vrtova, žabljaci i procjepci cvali na našim Mlakama, ispred Žendraga.

Vjetrić ugodan, taman da isuši kaljužice preostale od topljenja snijega i kiše.

Obrezuju se voćke, krešu živike, rublje iz ormara stere na tarabe da okusi sunca.

Pupoljci cvijeća u «vrtlačićima» samo što nisu procvali i ponudili svoju ljepotu svijetu. Osobito se zumbuli bijeli, plavi i ružičasti žure opojnim mirisom usrećiti one koji budu u njihovoj blizini.

Blagdan sv. Josipa unosio je nekada radost i živost u našim kućama.

A onda tužna promjena. Nema u Hasiću onih koji su se divili predsvetojosipovskim danima proljeća. Nekad pometene avlije, ispred kuća onih koje nisu njihove, drvoslani i smeće svake vrste sada se šepire umjesto zumbula i ostaloga cvijeća.

Nema i neće nikada više biti onih kojima je njihovo mjesto davalo smisao života, a oni njemu.

Neki od njih su baš na Josipovo završili svoj prognanički život.

Jedan od njih je Mato Jure Stanića.

Sa svojom životnom družicom Mandom Pere Sarića ostavio nam je primjer da se vikom i galamom ne odgajaju djeca, da se ljubav tiho i nenametljivo sije.

Čovjek iznimno blage naravi i vrlo radišan.

«Uvijek nješta radi, vata se svakoga posla i svaka mu je na mjestu. Ne priča nikada brez veze» govorahu oni koji ga poznavaše. Uzimali su ga kao primjer vrijedne (p)čele koja uporno gradi svoju košnicu. A raditi je morao i više nego je mogao. Naime, u ratu mu bivaju svirepo ubijena dva brata doslovno u cvijetu mladosti: Anto u 25., a Mijo u 17. godini života. Bez suda i obrane! Čovjek bi vrisnuo i svojim vriskom upitao Boga: «Zašto, zašto žrtva tih mladića?» Ali i sama pomisao na križ i Raspetoga na njemu, učini nas nijeme u našoj boli.

Mato Jurin, jedino što je mogao bilo je ponoviti imena svoje braće svojim sinovima. A Bog mu je podario blizance (bliznace, kako smo mi u Hasiću govorili) Antu (Antiku) i Miju.

Ni poslije oslobođenja kako su nas učili u školi, a naši stariji ljudi nikada nisu rekli «oslobođenje» nego privrat, obitelj Jure Stanića nije mogla mirno živjeti. Žrtava nije bilo dosta onima koji su bili zadojeni mržnjom. Mještanin iz Srpske Tišine, V. je na smrt pretukao Matinog oca Juru. Tako i on umire kao treća žrtva «oslobođenja» u ovoj obitelji.

Po očevom tragičnom završetku, s majkom, u teškim materijalnim okolnostima i vječitom strahu, podiže petero mlađe braće i sestara. Teški rad, umor, strah, borba za golu egzistenciju bili su konstanta njegova života, ali i njegove pokojne supruge Mande. Razumijeli su se vrlo dobro, jer je i njoj u ratu «nestao» mladi brat Marko.

Odgojivši svoje dvije kćeri (Maru i Ljubicu) i dva sina (Antiku i Miju) trebao je mirno provesti starost u svojem Hasiću. Trebao je, a nije.

Već ga je ratni vihor 2. svjetskoga rata bio odnio na Banovinu. Kroz Kostajnicu prvi puta prolazi kao vojnik vlakom, koji je vozio iz Siska za Bihać.

Čak je nekada govorio da se borio za ovaj kraj pa da bi bilo najbolje da u njemu (Sisku) i bude sahranjen. Koje li ironije sudbine?! Istjeran, po drugi put, sa svojeg ognjišta doista je i sahranjen na «groblju Posavljaka» u Donjim Kukuruzarima.

Umro je tu na Banovini, najprije on, a potom i ona koja ga je vjerno pratila cijeli život, tetka Manda.

Neumitnost nestajanja, ali i duboke vjere u vječno sutra potvrđuje se svakom smrću. Pjesnik Đuro Sudeta, umrijevši u svojoj 24.g. nabolje to svjedoči:

I mladost

i radost,

tijelo i oči

dani i noći

sve će to proći...

Svega će nestati,

I sve će prestati,

Od sveg, što je bilo,

Od sveg što se htjelo,

Ostat će samo opijelo!

Šačica praha,

Sjenka bez daha,

Križ i kamen

I posljednji znamen:

AMEN

(Podrobnije podatke o životu Mate Stanića poslala mi je njegova kćerka Ljubica Božić koja živi u Australiji. Hvala joj!)