“TUTI, RUDO” – Šuti, Ružo!

(Ospice)

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Ilji

 Ne znam je li to bila baš ta ili neka slična bolest. Znam, da smo mi djeca bila užasno krastava. Te kraste su bile vrlo bolne. Majke su nas morale mazati nečim odurno smrdljivim. Taj nas je lijek jako pekao pa smo već izdaleka, vidjevši majku da ga nosi, cvilili kao guje u procijepu. Dečki su se pravili važni i jaki, ali su isto plakali. Mi curice smo dale oduška svojoj boli. Derale smo se iz petnih žila. Možda smo tako mislile zaustaviti majke u njihovom naumu da nas izliječe.

Pripadala sam grupi onih curica koja je, jer je najstarije dijete, trebala pokazati hrabrost. Jer, obično je uz ceremoniju mazanja tim lijekom bilo i gledateljstvo. Sva djeca iz komšiluka. Svi zajedno su stiskali zube, treptali očima i plakali. Ja ipak nisam izdržala tu tinkturu – čitaj torturu. Počela sam plakati i zvati u pomoć sve iz moga plemena “do devetog koljena”.

Moji rođaci Mijo Andrić Duća i Iljo su bili uz mene. Duća je stiskao zube i okrećao glavu.. Ilji je suza suzu gonila, ali on je ponavljao “Tuti, Rudo, tuti, Rudo”. “Pa što ti plačeš, tebi nitko ništa ne radi”, govorila bi mu moja majka. “Moram plakati s Ružom, onda je njoj lakše i brže joj prođe”, odgovarao bi dobrodušni Iljo. U svojoj dječjoj glavi mislio je da je to pravedno. Poslije se i on razbolio. Sada sam ja pomagala njemu plakati. Ipak, razveselila sam ga, jer sam donijela malu gumenu lopticu, koju je meni teta kupila da ne plačem. I tako smo se Iljo i ja tješili, kasnije ispomagali u školi, igrali se. Nije volio učiti pjesmice napamet pa je predložio da ja za njega učim pjesmice, a da će on za mene od gline praviti za školsku zadaću viske, kvadrate, kvadre i ostala geometrijska tijela.

Život nas razdvoji. Iljo osta u našem sokaku. Sretasmo se za mojih dolazaka kući uvijek srdačno i ispitano. A onda, pripremajući predavanje o Juri Franičeviću, dobivam vijest od koje čovjek zanijemi. Iljo u cvijetu mladosti umro. Kao da se i Iljina smrt uklopila u moju zadanu temu za gimnazijske đake. I zemlja je zadrhtala od tuge jer:

“Kad umire čovjek

umire dio svijeta

i zemlja postaje teža

iskusnija

i ljudskija

i veća za jednu ranu

i dublja za jednu jamu”.

 

Jamu ispunja mrtvo tijelo, a duh odlazi svome Počelu, Onomu komu sve živi.