STRIN’ LUCA MARKOVICA KLJAJIĆ, ZASAVIČANKA

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Blagdan Duhova mi je upečatio u pamćenje još jednu dragu požrtvovnu osobu iz našega Hasića, strn’ Lucu Markovicu Kljajić.

Kako su Donjohasićani, bliže raskršću  često su prolazili kroz naš sokak kao i Gornjohasićani, od škole prema raskršcu, (na pr. na blagoslov u Zasavicu, na vatrenku u Crkvinu.).. često smo iz našeg dvorišta promatrali te ljude. Nisam ih zapamtila sve. Neke jesam i dužna sam ih i na ovaj način evocirati.

Jednu osobu sam trajno urezala u svoje sjećanje. Ujutro bi prolazila i podvečer se vraćala. I to na drugi dan “Doova” (Duhova), kada je bio blagoslov sela Zasavica. Svaki put je iznova zakupljala moju pažnju zbog svoje neusiljenosti, skromnosti i jednostavnosti. Sve je na njoj bilo tako siromašno, a opet blistavo od čistoće i činilo se svečano. Bijela uredna krpa (marama), glotena crna suknja i zapreg, bijeli „šifunski” oplećak te crne “poč’ne” na nogama, s kojih je uvijek otresala prašinu. Za dva prednja izgubljena zuba nije imala vremena za ugrađivanje. Trebalo se brinuti o petoro djece. Sama. Jer, muž joj je poginuo u ratu. Kućica trošna u nizu s puno bolje stojećim djeverovskim kućama. Djeca dobra i vrijedna. Ali bez oca, predmet tuđih filipika. Svi bi znali biti pedagozi tuđoj djeci, a svojoj?

Strin’ Luca bi se, vraćajući se s blagoslova iz svoje rodne Zasavice uvijek zadržala u razgovoru s mojom majkom. Odmorila se, popila čašu taze vode i još što je majka ponudila pa žurila kući djeci.

Znam da su se njeni sinovi Blaž i Niko lijepo oženili, a kći Jela udala u Grebnice. Radila je jedno vrijeme s mojom pokojnom tetom Mandom u  šamackoj  Korpari. Bila je vrlo sretna kad je kupila bicikl. Teta joj je govorila: “Blago tebi kad znadeš goniti točak”. (Teta ga nije nikad naučila voziti). Za mlađe sinove strin’ Luce Ivu i Fabijana rjeđe sam čula. Ipak, njihove majke ne mogu nikada zaboraviti. Bila je živi primjer sirotinjskog dostojanstva i udovičke hrabrosti. Oči naše strin’ Luce Markovice sjale su tugom prošlih i nadom budućih stoljeća u kojima neće biti plača i boli, poniženja i nerazumijevanja, onih gore i onih dolje.

Draga strin’ Luco, žene poput Tebe iznjedrile su našu generaciju. Sačuvale ste ime svoje nacije i svoje vjere! Teško i samoprijegorno, ali sačuvale ste!.

Hvala Ti! A otisci tvojih stopa neka budu svijetli trag dobrote ne samo u našem  Čandžića sokaku, već u cijelom Hasiću i okolici.