Sada mogu i umrijeti

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Vrijeme je Drugog Vatikanskog koncila. Televizije nema u selu. Ponetko ima radio. Ali, vijesti s Koncila se i onako ne prenose na državnom radiju! Zna se zašto.

Ipak, svijet je kako tako informiran. Paroci ih za vrijeme nedjeljnih propovijedi obavještavaju o velikim promjenama u Crkvi. Novosti su svakojake. Ljudi nešto razumiju, nešto ne razumiju. Ono, najvažnije za njih, su čuli i razumjeli. Od sada će se misiti na materinskom jeziku. Tomu se osobito veseli naš djed Šimo Sarić. U njegovoj avliji sjede djed Peran, djed Niko, djed Pero Sarić, djed Jozo Andrić. I Pavo Ević im se pridružuje. Eto i Adžije i Mike Vučkovića. Svatko iznosi svoje viđenje o tom velikom i prevažnom vjerskom, nacionalnom i jezičnom događaju. Djed Šimo se veseli poput djeteta. Govori da će ubrzo svi «razumiti» paroka i cijelu misu. Svoje misli zaključuje: «E vala, kad sam to doživio, nek odslušam nekoliko misa pa mogu i umrijeti».

Da, moj djede Šimo! Po svom jeziku smo to što jesmo. Treba znati strane jezike, ali jedino u materinjem jeziku miris dunje je opojan, vedrina nasmijanih djevojaka izražajna, u svom jeziku jedino osjećam žar kamena, momački polet i mudrost očeva, ljepotu majčinstva i bol za izgubljenim. Tu puninu riječi ne može mi nikada ponuditi strani jezik.

 Svakako ovdje treba spomenuti da je samo dio hrvatskog naroda u povijesti Crkve katoličke imao liturgiju na staroslavenskom jeziku. Glagoljaška liturgija je jedinstven slučaj narodne liturgije u Katoličkoj crkvi do II. vatikanskog sabora (1962.-1965.). Slavenska braća sv. Ćiril i Metod su u 9.st. preveli na narodni jezik liturgijske knjige i Bibliju, te u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu od pape Hadrijana II dobili blagoslov i dopuštenje da ih rabe u liturgijske svrhe. Tijekom stoljeća Rim, koji je težio za unifikacijom i anacionalizmom, ukinuo je sve oblike narodne liturgije u katoličkim crkvama i uveo jedinstveni obred i jedinstven jezik, latinski. Jedino hrvatski narod uspjeva preko svojih tzv «popova glagoljaša» u nekim biskupijama uz Jadransko more zadržati glagoljanje, odnosno liturgiju na narodnom, staroslavenskom jeziku, a od 14.st. i hrvatskom narodnom jeziku, tzv. šćavetu. Tek je II. vatikanski sabor prvi put službeno dopustio uporabu narodnih jezika u liturgiji.