Pita babe Matije

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Baba Matija je živjela sama. Poslije pogibije muža Mate Sarića 1945. ostala je udovica. Kćerku Anu, njezinu jedinicu, uzela je njena tetka Ruža Šinko i odgajala sa svojim k-ćerkama. Baba Matija, rijetkog imena u nas, bila je dobra i draga, no ne i previše snalažljiva. Rijetko je kuhala. Ta bila je sama. A nije joj taj posao baš ni polazio za rukom. Nije bila izjelica, a ni izbirljivka. Ponuđena bilo čime bila je zahvalna, makar je uvijek govorila da je sita i da je baš, upravo prije nego je izišla, iz kuće jela. Znali smo da to govori radi reda i nudili je dok ne bi nešto uzela. Bilo nam ju je svima žao. Muža nije imala, ali se na nju nitko nije smio “natresati”. Moj djed je bio čiča pokojnom joj mužu i, naravno, uzeo je u zaštitu. Bila je vrijedna i uvijek nešto radila. Nije gubila vrijeme na “prispi prolij”. Nije bila ni škrta. Što bi imala rado bi podijelila.

Bila je zima. Ciča! Pred Vodokršće! Iz dobro neuglavljenih jednostrukih prozora širio se miris pečene pite. Draškao je nosnice, a i želuce dječaka koji su se igrali ispred babe Matije kuće. Među tim dječacima je bio i moj otac. Znao je odakle miris dolazi, jer je baba Matija prije rekla njegovoj majci da ide peći pitu. Moja baka je bila skeptična prema toj izjavi ali je nije komentirala.

I doista pita je bila pečena i hladila se u prostoriji ispred kuhinje. Bab’ Matija ju je htjela ponuditi čeljadi u čičinoj kući (kući moga djeda). No nije stigla. Dečki su pitu uzeli i u tren oka pojeli. Bab’ Matija je plakala, ali je plakao i još netko. Moj otac svakako. Bilo ga je stid. Znao je da bi mu ona dala komad i da nije trebao uzeti bez pitanja.

No, naša bab’ Matija se i tu pokazala velika. “Nemoj ga čiča kazniti. Ispeću ja drugu pitu. Ovo sam se samo vježbala, pa možda i nije bila tako dobra”.

Kakva god da je bila ona pita pokazala je dobrotu babe Matije.

 

(Kuća bab’ Matije se nalazila na sadašnjem kućištu moga oca u Sarića sokaku.)