Okopani redak

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Džeparac? To se u mojem djetinjstvu nije zvalo nikako. Nije ni postojao pa ne možeš imenovati ono čega nema.

Ali, da bi bilo dobro da si kao dijete zaradiš knjige za školu, polovne, Bože moj, olovke i bilježnice, obuću, makar japanke, e to bi preko ljetnog školskog raspusta svako iole vrijedno dijete moglo.

Moglo se npr. brati “buranija” u selu, ali i kod susjeda u Škariću. Starija djeca su mogla i kopati, a mlađa čuvati svoja i tuđa stada. Moglo se paljetkovati, moglo se brati maline i vijeniti na duge travke, od kojih se kasnije pravio ukusni malin(k)ovac, mogla se brati metvica, bukvica, kamilica, sljez za čajeve koju su u zadruzi otkupljivali....Moglo se, moglo se koješta!

E sad, neka su djeca mogla, a neka su morala. Ja sam znala da moram nekako pridonijeti nabavci knjiga i školskoga pribora  za sljedeću školsku godinu. Iako, valja reći da su se moji roditlji trudili iz petnih žila osigurati sve potrebno, makar u najskromnijem obliku, i nije im bilo drago “da odam po tuđim njivama”. Nije bilo govora o tome da idem sama. Jedino s mojom tetom Mandom.

Brati buraniju sam bila nešto vještija, ali u kopanju nisam bila napredna.

Ipak, tetinom pomoći okopavala sam redaka koliko i drugi kopači.

Kopali smo negdje u Pisarima uz Bosnu. Iza šest sati nastave nisam se dobro osjećala. Možda sam bila i gladna. Zaostajala sam. Ali, moja teta se žurila i dok su drugi kopači bili daleko od kraja istjeranog retka, ona se okretala kopajući meni ususret.

Bila sam sretna što ne zaostajem, što imam tako dragu osobu koja mi pomaže, još više što razumije moj stid što ne mogu upregnuti s ostalima.

Odavno je pala noć kad smo u gazdinoj kući iza večere trebali dobiti svoje nadnice. Gazda Marko je isplatio sve i došao do mene dajući mi pola nadnice. Jer, „ona je još dijete”. Trebali ste tada vidjeti moju tetu. Kako narod veli: „Oči bi mu bila iskopala”. Što je sve rekla neću pisati. Znam samo da je izračunala da je svatko, pa i ja, to popodne okopao po šest redaka.

Gazda je “da teta ne pravi larmu, da selo ne čuje da je loš gazda” i jer mu je i njegova žena rekla da je nepravedan dao i meni teško zarađenu plaću.

Hvala teto na hrabrosti i ljubavi.

Mirno počivaj na kostajničkome groblju sv. Ane.