Nikada nije prošao bez pozdrava

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

„Ali ja imam svoju nadu

koja je skromna, ali čvrsta:

da druge duše moju znadu,

da sve ne trune ispod krsta”. (T. Ujević, Djelo vjere)

Nisam ga često viđala i susretala. Pa ipak, za ono malo susreta mogu svjedočiti jednu naoko jednostavnu a opet tako lijepu karakteristiku, koju više zapostavljamo ili zaboravljamo.

Pozdrav! Često sam razmišljala što znači pozdraviti čovjeka. Znači, zapravo, na trenutak zastati, sjetiti se čovjekova imena, “nazvati mu Boga”, zaželjeti dobro jutro, dan ili večer, ovisno o dobu kada se s kime susrećemo. Znači, upitati ga za zdravlje njegovo i još ako smo tako raspoloženi, za zdravlje njegovih bližnjih.

Ono naše hasićko “Kako si?” izraženo sa Ti, s toliko bliskosti, bez službenoga i hladnoga Vi zvuči toplije, ljudskije. Ako “jezik nekada može posjeć gore nego mač”, koliko tek može radosti proizvesti lijepa riječ. “Ispitana” osoba, kako su naši govorili za osobu koja zna lijepo pozdraviti, a ne zamumuljeno proći pokraj mještanina i promrsiti nešto sebi u bradu kao pozdrav, bio je naš A n t e š a B r a n d i ć. Razmišljajući ovih dana o blagdanu sv. Ante i imenjacima toga sveca, lebdio je preda mnom lik pokojnoga Anteše.

Ispitan, kakav je bio, prozborio bi uvijek par uljudnih riječi. Moja majka je govorila, da je uvijek dodao koju riječ više od običnoga pozdrava. Komunikacijskim bontonom to se vrlo visoko vrednovalo.

Anteše više nema, a malo je i onih koji se vratiše u Hasić koje bi, da je živ, mogao pozdravljati. Ali, primjeri ostaju i pamte se.

Pozdravom poštovanja i ljubavi ovim putem i ja pozdravljam Antešinu suprugu, moju rođakinju Lucu tetke Jage.

Draga Luco, često si mi u misli stizala, bila sam s Tobom u duhu cijelo vrijeme Tvoje Kalvarije. Dao Bog da se i fizički za života sretnemo.

„Ostat će trag od svakog čina,

Ostat će eho svake riječi

U srcu brata, uhu sina

Da njega hrabri ili liječi,

Ostat će trag od svakog čina”

(T. Ujević, Djelo vjere)