Na međi, kad su lipe mirisale

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Uz opojan miris nečije lipe, naš vrtlak se žurio prema djedovoj mlaki, a moja majka umorna s jedne strane međe, Luja Cigenica s druge. Obje pognute  bremenom brojne djece, nikad završenih kućanskih poslova, uređenih vrtlaka i vrtlačića, pojata i kotaca...... I svega onoga što samo zna žena našeg podneblja. Da barem koju minutu progovore, onako “stoćke”, naslonjene na motiku, dvije imenjakinje bi se našle na međi. Moja majka Luja i Luja Cigenica! Imale su puno toga zajedničkoga. Dosta djece i posla na pretek! Čak i ista imena muževa. No njih nije vezalo to. Bile su to neke tanane niti prijateljstva i razumijevanja i onda kada nisu stigle puno razgovarati. Luja iz bolje stojeće kuće nikada po ničemu nije odskakala. Bila je samozatajna i tiha žena. U njoj se prožimala tjelesna i duhovna ljepota s naznakama sjete i počesto tugaljivog osmjeha. Mojoj majci je često znala reći: “Moja sna’ Lujo, ja se čudim kako imaš snage boriti se za sve”. Ta mirna i staložena žena nikada o nikome nije ništa loše govorila. S mojom majkom je često komentirala “sadašnjicu”. Obadvije ih je bilo strah kako će im djeca, osobito ženska, proći u navali koječega što se postavlja poput rampi pred njihove mlade živote. Razgovarale su i o lošim filmovima na televiziji, golotinji, nemoralu. Za njihov odgoj neke ideje nisu mogle nikako dobiti prolaznu ocjenu.

Nikada Luja nije prošla bez pozdrava niti se pitala tko je mlađi a tko stariji. Sretosmo se nakon puno, puno godina – na međi. Došla sam “iz svijeta” i našla mamu s Lujom. Ja bijela kao snijeg, jer nisam kopala na suncu, Luja umorna od sunčanih žega reče mi: “Joj Ružo kako imaš bijelo lice”. “Ma, Lujo, kroz tvoje lice prosijava tvoja duša, i nikakva žega to ne može pokvariti”.

“Znaš li tko je umro”, upita me sestra Kata, kad sam je jednom nazvala iz Bukurešta. “Naravno da ne”, rekoh.

“Bit će ti žao, znam da si ju poštovala i cijenila. Umrla je Luja Cigenica.... I sad mi odzvanjaju u ušima jauci njene sestre Kate.”

Ovim dvjema majkama i ostalima, poznatim i nepoznatim, umjesto mojih riječi, neka svu ljubav iskaže ova pjesma.

MAJKA

Ko čelik je čvrsta kad se za nas bori,

A sitna ko zrno kad o njoj se zbori.

Ko dašak je nježna kad rukom nas gladi,

A kamen kremenac kad cio dan radi.

 

Ko krušac je meka kad voli i prašta,

A živi je vrutak kad priča nam mašta.

Ko melem je blaga kad rane nam vida,

Ko sunčana zraka kad brige nam skida.

 

Ko breza treperi kad gleda nas sjetne,

A klikće ko ševa kad vidi nas sretne.

Ko sjena je tiha kad trpi i pati -

Trpjeti i šutjeti tko može neg´ mati!

Zlata Kolarić-Kišur