Na kraju sela «kućica u cvijeću»

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

S jedne strane Žendrag sa svojim dosadnim večernjim zujanjem komaraca i pitomijim kreketom žaba, koje su uspavljivale djecu; s druge strane bijela prašnjava kolna cesta, koja vodi prema našim Budro(v)kama, Šinkovim kućama, pruzi pa Crkvini. S ostale dvije strane pogled puca prema kukuruzištima naših Knineva, Žendraguša, Gornjeg polja,Kruščika sve do zadnjih kuća Bjelobrka s druge strane našeg Hasića.

Tu na kraju sela, a na početku naših njiva, bijaše nekada kuća Mikića, oca Mate, Mike, Ruže, Mare, Janje i Marka. Mi smo ih jednostavno zvali po majci, Ruški Sarić ud. Mikić, Ruškini. Mika se oženi to jest priženi i ode na «ženinstvo» u Zasavicu. Sestre se poudaše. Mato sa strinom Stanom, rođenom Galić iz Hrvatske Tišine, osta na kućištu s najmlađim bratom. Sagradiše novu kućicu od crvene cigle, koju je strina Stana doslovno držala u cvijeću. Uvijek je bila «dočekana» i veselila se svakom prolazniku. Bilo je važno znati da ćeš za ljetnih žega naići na «ladnu vodu iz bardaka» i toplo srce domaćice. Mi, djeca smo znali da ćemo kod naše strine Stane dobiti i nešto više od vode. Često je podijelila sve što je bilo «zgotovljeno za ručak». Ne znam koliko puta smo pojeli i ručak namijenjen čiči Mati, ali znam da je on bio dobričina i nikada se nije ljutio. A njihov jedinac Marijan se veselio društvu i nikada nije sebično čuvao igračke već dijelio s drugom djecom.

Za jednog susreta na kapiji vidjeh strinu Stanu tužnu. Govorila je mojoj majci da joj je teško, ali da su odlučili seliti. Nije nju bilo strah što je daleko od kuća, ali joj je bilo ružno zimi kada ljudi nisu išli toliko na njive. Pomislili smo da će odseliti u Slavoniju, ali kada je rekla da su kupili plac u Donjem Hasiću bilo nam je lakše. Sagradivši kuću, svraćala nas je sebi po povratku sa svete mise ili iz tišinske zadruge.

Strina Stana se dakle odselila. Nije dočekala susjede mojeg brata i moje roditelje te Jozu Šime Dragičevića. Za nju su došli prekasno.

Nažalost, ni njih više tamo nema. Zjape samo spaljene kuće! Ostala je tek u našim sjećanjima ta kućica u cvijeću kao u bajci opisana, kućica u kojoj je nekad stanovala jedna sretna obitelj, a kojoj je ljepotu i materijalnu i duhovnu davala naša strina Stana Mate Ruškina..