Moja prva zarada

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Predvečernji sati s odbljescima zalaska sunca pristigoše i u nas sokak. Mirisi bagrema i pokošene trave miješali su se s mirisima ruža penjačica i ljiljana.

Da je ovo predvečerje nedjeljno, kazuju pometeni sokaci ispred kuća, okopani vrtlačići i očišćeni kanali. Iz kuća se šire mirisi začina kojim domaćice začinjaju možda “pinđiriš” (, možda dinstaju mahune koje će preliti kajmakom ili neko drugo ukusno jelo.. Ni pokljukuše u našem sokaku neće izostati te večeri.

U toj atmosferi se ugodno i ašikuje i raspreda o planovima budućih života, o ljubavi, mladosti, sreći.

Jedne takve večeri zovnula me naša bab’ Marica Sarić, Nikenica. Zamolila me da je nešto “poslušam”. Trebala sam naime malo izdaljeg pratiti njenu kćerku Anđu dok ašikuje s  momkom. Morala sam strogo paziti je li bicikl izmedju njih, jesu li oni preblizu jedno drugog i kako se uopće ponašaju, a tu i tamo proći pokraj njih i “ubardati” (zapamtiti) o čemu govore.

Kako se meni tetke Anđe izabranik sviđao, a voljela sam i tetku Anđu, nisam baš revno pazila kako se to od mene strogo tražilo.

Ipak, trebala sam svako malo izvještavati bab’ Maricu kako se stvari razvijaju.

A kada se počeo hvatati mračak morala sam poći reći tetki Anđi da mora poći kući. Moj budući tetak Galib se samo nasmijao. Shvatio je. Rastali su se. Tetak na biciklu pa kući u Dragičevića kraj, a ja s tetkom Anđom „na raport” bab’ Marici.

Svi smo bili zadovoljni: bab’ Marica,  jer sam joj sve lijepo rekla o njezinoj kćeri, tetka Anđa, jer ju nisam previše “špijunirala” i ja, jer sam za moj trud dobila cijelo jedno jaje. To je bila prva moja zarada. Mislim i dobar rezultat mojeg čuvanja, jer je moja tetka Anđa ubrzo postala Dragičevićka.

Kad god odem u kostajnički kraj, posjetim svoju tetku Anđu makar kratko. Još je čila i sa svojim suprugom hrabro podnosi prognanički život.