«Leptiriću šareniću...»

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Šinkovi

Šinkove kuće bijahu na kraju sela. Tik uz željezničku prugu, koja je kao neke vrsti granica između Hasića i Crkvine.

Najprije jedna veća žuta kuća, a kasnije, kako su sinovi dospijevali, nikoše i ostale kuće Šinkovih.

Malo podalje agina kuća, posebnoga stila, a između našega sokaka i Šinkovih njive Budro(v)ke i Siljevac, potočić Žendrag i bara Čandžićka.. Često smo se morali dovikivati s jedne i druge strane i tako prenositi poruke, jer bi se Čandžićka za kišnih jeseni ili proljeća razlila. Prelila bi ledinu na kojoj smo napasali stoku i došla sve do pod kuće Andrića.

Šinkovi bijahu vrijedni ljudi. Niko, Jozo (Šandor), Anto, Marko (Penco) i njihove sestre Luja i Kata.

Na žalost, njihovoj majci, tetki Ruži mač boli probio je srce kad joj je u cvijetu mladosti umro sin Anto.

Ali, time bol nije prestala. Novu bol je podnijela ova obitelj gubitkom mlađahnoga Stipe. Imao je tek l7 g. Neodgovorni kamiondžija prekinuo je nit njegova života.

A ja, kao da se upravo sada zbiva, gledam maloga Stipu kako recitira, u gornjohasićkoj školi na novogodišnjoj priredbi. A priredba je bila važna, čak su na nju došli i vojnici koji su služili vojni rok u vojarani između Škarića i Šamca. Kada smo išli iz škole preko donjohasićkih polja govorili smo «Pazi,vojska je iza šume!»

Stipu je njegova majka, strina Janja (rođ. Bjelobrk) obukla u prekrasnog leptirića. A bio je naročito lijepo dijete.

Jedno dijete je recitiralo stihove:

«Leptiriću, šareniću

hodi k meni amo.

Evo imam lijepu ružu.

Pomiriši samo»

Stipo je iz daleka odgovarao:

«Ja bih doš'o

Al' se bojim

Kakve igle klete

Stisnut ćeš me,

Probost ćeš me,

Onda zbogom svijete»

Dijete bi ga uvjeravalo toplo ističući naučeni slog:

«Neću lepko,

Neću lepko

Života mi moga.

Samo hoću izbrojati

Ko'ko imaš noga»

Stipo mu je onako izdaleka, pomalo prpošno i samouvjereno odrecitirao:

«E pa to ti mogu kazat

Iz daljine malko

Leptir ima šest nožica

A sad zbogom Ranko».

Jednako živo je recitirao pjesmu majci koja je bila kao predznak onoga što će se za nekoliko godina dogoditi.

Majku je tada «glumila» jedna djevojčica iz Bjelobrka kraja, iz starijih razreda.

Stipo je svojim djetinjim glasom započeo:

«Daj mi majko kaput

zlaćanih dugmeta

Pa ću poći na put

Preko bijela svijeta

Pregazit ću hrabro

Devet plavih gora

Preploviti rijeke

I široka mora.

Idem u daljine

Gdje sunce zapada

Dok ne nađem vrata

Čarobnoga grada.

U tom gradu kažu

Čudna bašta ima

Zlatne grane vise

Na njenim stablima.

Na najveće stablo

Ja ću se popeti

Odrezati granu

Tebi je donijeti.

Ti si moja draga

Majčica jedina

Pa nek imaš poklon

Od svojega sina».

Djevojčica, koja je glumila majku odgovorila mu je:

«Nećeš sine poći

Srećo moja mila

Ne bi tebe majka

Od sebe pustila

Dosta su mi tvoje

Ruke oko vrata

Ti si moja grana

Od suhoga zlata».

Rijetko sam poslije čula ove stihove, možda nisam sve točno ni zapamtila. No bitan je sada i ovdje onaj tko ih je s toliko uživljenosti recitirao, koji je htio pregaziti simboličnih devet gora i preploviti mora, naći čarobni grad da razveseli «zlatnim granama» svoje najdraže, majku prvenstveno.

Bog ga je uzeo u cvijetu mladosti, kada dječak prerasta u mladića da iz vječnoga grada šalje svojima zlatne zrake poklona majci Janji, sestrama Ružici, Mariki te kasnije rođenoj Štefici. Sa svojim ocem Nikom odavno se susreo.