Kako je spašena Čandžićka

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Netko je počeo u našem kraju s vrlo ružnim običajem bacanja smeća u Čandžićku. I to onog opasnog.

«Ružno da ružnije biti ne more«, ljutio se naš djed Blaž, ljutili se svi krajčani.

«Nagrdit će se nečije dijete gacajući po Čandžićki». «Daleko bilo».

«Sramota» grmjele su naše žene čvrsto obećavajući da će «ukebati» tog, današnjim rječnikom rečeno, ekološkog zagađivača.

Djed Blaž je okupljenoj djeci u svojoj avliji govorio da je  na Božjoj «jari» kopao po cijeli dan u Jelasu, a da mu je ručak bio komad prove, dva kuhana jaja i bardak vode. Jaja je ogulio i zapalio njihovu ljusku sa suhom travom.

«Zašto gaditi zemlju kada nam ju je Bog dao čistu?!»- govorio je učeći nas ekologiji, a da nije u životu ni čuo za tu riječ.

I dok smo razmišljali o njegovim riječima dozivala me mlađa sestrica gotovo plačnim glasom. Izgubila se naša kezmica Mrka. Rođak Iljo se odmah ponudio krenuti sa mnom u potragu.

«Đe ćeš ti žensko sama 'tuvati' okolo a već se spušta noć»

Ali, Mrke nema pa nema. Izgubila se. »Propala u zemlju? Ili? - tu smo se pogledali  velikim očima u kojima se gnjijezdio strah »Da se netko njome već negdje ne sladi?!

Sve to i štošta drugo vrzmalo se našim dječjim glavama.

Opet smo se nadvikivali, zvali ljutito i pitomo, glasnije i tiše, čas jedno, čas drugo pa u glas oboje, ali, «džaba ti sve», nema je pa nema.

A onda mi Iljo dade znak da se ne mičem. Nešto se s druge strane Čandžićke počelo micati tiše, pa glasnije i glasnije.

Ugledali smo u tami siluetu kako istresa nekakve obruče i tepsije bez dna u naše «Sarića more», našu Čanžićku.

Htjedosmo skočiti no u toj čas, Bog zna otkuda, pojavi se Mrka. Potrča prema hrpi starudije i zaglavi u nekoj bezdnoj tepsiji. Uplaši se i sama i potrča svom snagom sokakom, a onaj gospodin ispred nje.

Svii istrčaše na kapije.

«Bud'  Bog s nama, nečešnjak», govorila je Nena Perenica.

Ipak, uvidješe brzo da je to obična kezmica koja tjera nekog čovjeka. Pa, baš i nije bila obična!

Svojom «ogrlicom» trubila je na uzbunu. Pravi ekolog!

Otkrila je zagađivača. Rezultat njenog maratona s tepsijom bez dna bio je očit. Smeće se više u Čandžićku nije bacalo, a i ono staro smo mi Sarići i Evići očistili.

Spomenuti gospodin je dugo zaobilazio naš sokak. I neka je, jer o sebi je mogao čuti ono što je zaslužio. Pogrdu!

Krajčani su bili zadovoljni.

I naša Mrka, takodjer. Nije bila kažnjena zbog nepoštivanje kućnoga reda. Dapače, nagrađena!

Slasni napoj je brzo pojela i popila čabar vode na iskap.

Naš djed Blaž je likovao.

Njegova velika i uvijek čista avlija s bijelom kućicom na sredini, poput onih što ih crtaju u slikovnicama, skupljala nas je «velike i male».

Uz svoj dečić rakije, sa stočića se doimao kao kralj, pričajući nam o svojem teškom životu, a mi otvorenih usta slušali uživajući u riječi i zelenilu prostrane avlije. Kakva idila!

Lukačinom ženidbom izrasla je lijepa kuća, tik uz djed Pere Sarića, uz onu drugu preuređenu i dograđenu malu bijelu kućiću. Na žalost ni njih više nema. Ostalo je samo sjećanje na prekrasnu bijelu kućicu u bogatom zelenilu avlije.