Izgubljena pocalica

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Majka je došla kući vrlo tužna. Na rubu plača.. Nije mogla večerati.

«Izgubila sam pocalicu»- rekla je.

«Kako, gdje, kada»- pitali smo.

«Ne znam, ponijela sam je predati ženi za koju sam ju navezla. I kad tamo nema je».

A moja majka je sve prste izbola vezući pocalicu posebnom vrstom veza, na posebnom materijalu. Noći je nad njom probdjela. Trebala ju je završiti brzo. Bila je namijenjena mladoj snahi pa je svekrva htjela da to bude najbolje od najboljega.

Majka nikada svoj ručni rad nije prodavala, nego poklanjala «ljubav za ljubav» kako se to govorilo. Vjerojatno bi joj i ta žena uzvratila blagodatima sa svadbenoga stola. Ali, to sada nije bilo važno.

Bio je u pitanju majčin obraz, njezina riječ. Sramota je bila na pomolu da ne može biti veća!

Svadba je, a mlada nema nove pocalice!

«Subota je, možeš li ikako do ponedjeljka popodne kada mlada dolazi u momkovu kuću izvesti novu?» – pitali smo.

Teško, jer samo mogu raditi do ponoći, sutra je nedjelja, a nemam ni svilice, tek kanjura i pol i to jedne boje» rekla je majka turobno.

Prekrižila se i rekla »Znam što ću napraviti!»

Pošla je, a mi za njom . Stigla je na raskršće, a u subotnje predvečerje je bio dosta svijeta. Zamolila je nekoga momka iz Matijaševića kraja da «udari u šargiju».To je bio znak da žamor prestane.

Majka je tada snuždena, ali odlučnim glasom molila sve da, ako su vidjeli pocalicu, pomognu joj pronaći je, a ona će njemu za nagradu napraviti drugu.

Bezuspješno, mislila sam.

E da, ali majka je na kraju dodala, da će onoj osobi na kojoj vidi tu pocalicu skinuti je s glave, pa makar to bilo i u crkvi. Tada sam shvatila težinu njenih riječi i njene tuge.

Već je bilo kasno u noć.

Šargo, svezan, derao je zemlju pred sobom lajući. Netko je bio na kapiji. Bila je to naša bab' Janja «velika» kako smo je zvali (majka čiča Mate Sarića , baka Antina, Brkina, Pavanova, Kajina,....). Ističem velika, jer smo imali i «malu» bab' Janju Sarić (majku Marčićevu, Antinu, Aninu i Pave, «Japurkinu» i ostalih baku...), koja je bila vrlo hrabra i samozatajna žena, majka patnica za pogubljenim sinovima i udovica.

Dakle, nešto je hitno kada baba Janja zove u ovo doba noći. Izašli smo svi.

«Sna' Lujo, ja sam našla pocalicu. Nisam Ti tjela odma rijeti, samo za to da više počneš cijeniti svoje krvave prste. Sve radiš džabalije».

I stvarno, dok je majka na raskršću zastala da progovori riječ dvije s bab' Janjom, ispuzala joj je pocalica ispod pazuha.

Baba Janja ju je uzela i eto sve se dobro okončalo.

Zadovoljne su bile najmanje četiri žene: moja majka, mlada snaha, svekrva i baba Janja, jer je moja majka izvršila svoje obećanje izvezavši joj novu pocalicu.