Ivki, jedinici strine Luje

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Upravo saznadoh da si prešla iz ove suzne doline u vječni mir. Tvoj lik iz svibnja ove godine, kada se sretosmo u dvorištu strin' Ivanke Ambrožić, gdje ste marno odvajali listove loprive (žare) od njene stabljike, lebdi preda mnom.

Tvoja jednostavnost i skromnost poznate su od Tvojeg djetinjstva u kojem nisi upamtila oca Ti Peru.

Strini Luji si bila sve. Radost i nada u njenim udovičkim danima. Svome djedu Miki i stricu Anti također.

S nama si bila, iako malo starija, prava druga. Nisi se «asila» što si iz bogatije kuće. Ni Ti ni tvoja pokojna majka ni djed Mika.

Sjećam te se još po nečem. Došla sam kući na ferije i zaželjela se slikati u našoj narodnoj nošnji. Bila si kod nas kad mi je majka rasplitala rubinu da se obučem «bresuknje». Ti si tada skočila i rekla: «Strin' Lujo, molim te pričekaj, otrčat ću kući i vratiti se odmah. Tako je i bilo. Došla si trčeći bez daha kao da nosiš vatru. Otvorila si maramu u kojoj su bili dukati i metnula mi ih na prsa. «Vako je ljepše!», rekla si. Čuvam tu sliku i na papairu i u srcu.

U vjtrovitoj večeri Brazilije samo:

»Šutnja, draga šutnja, lijek je jecajima

Nad humcima svježim pokopanih nada.»

Pokoj Ti vječni, draga Ivko!

Tvoja Ruža djed Perana