Dvije „stoje“

(sjećanje na pok. majku prigodom 10. ožujka, njenoga rođendana)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Izgled i vrijednost novčanica su, kroz povijest, stalno izložene promjenama. Sirotinji nije bilo važno kako koja novčanica izgleda, nego koliko vrijedi. Naravno, stručnjaci numizmatičari su oni, koje zanima izgled i materijal od kojeg je novčanica napravljena, tko ju je dizajnirao i izradio, da bi ih mogli smjestiti u vrijeme i prostor kada i gdje su postojale. Iz novčanica se može iščitati mnogo zanimljivosti o životu čovjeka tog vremena.

Živeći u različitim državama, uvijek sam prvo pregledala tekuće novčanice zemlje, proučila ličnosti koje se nalaze na njima i tako naučila nešto više o povijesti te zemlje. Zanimljivi su bili alžirski dinari, rumunjski leji, bugarski levi, albanski leci, brazilski reali, da ne spomnjemo novčanice zemalja EU prije dolaska eura: od šilinga, marke, lire, tolara, krune, drahme..... do dolara, kod nas sada famoznog švicarskog franka (zbog kredita dignutih u „švicarcima“), funte, rublje, turske lire......

Meni je od svih nabrojenih i nenabrojenih valuta ostala u najdubljem sjećanju popularna stoja – jugoslavenska stodinarka. Ljubičasto crvene boje s lijepim djevojačkim nakićenim likom. Pokušat ću Vam ispričati zašto je tomu tako.

Prvo, kada sam se rodila, dobila sam na dar neku, je li bila te boje ili nije, nije ni važno, stodinarku. Nju moji roditelji nisu potrošili, nego je moj otac na savjet svoga šefa, stavio taj novac, kako su to onda zvali, „u štedonicu“.

Tata, koji je, nedugo po mojem rođenju, otišao „služiti“ vojsku na Romaniji i Palama, dobivao je vojni džeparac. Skupljao bi ga i dobivenu svotu pretvorio u stoju. Ne znam kako nitko nije otvarao kovertu koju je on slao poštom, jer ta stoja, uz papir s nekoliko nezgrapno napisanih riječi majci, stizala je uredno. Uvijek je bilo napisano gotovo isto, sve pozdravlja, roditelje, suprugu, sestru, komšije, a dopisano majci uz obavezni završetak pisma: „Vita jela zelen bor

Molim brzi odgovor“ - stajalo je: „stoju šaljem za moju malu Ružu, pola u kruv svetog Ante za njezino zdravlje, pola da joj nješta kupiš“.

Što je majka za to mogla kupiti ne znam, ali znam kolika je bila tatina ljubav. Nikada taj džeparac nije potrošio za sebe, za kakav slatkiš, piće, kavu.... Skupljao je svaki novčić, često mijenjajući neke kolege u određenim poslovima, da bi zaradio malo više i poslao meni.

Majka je često brišući oči poljubila tu stoju, stavljajući je ispod slike Srca Isusova.

Bila sam već trogodišnje dijete, ali kao u magli se sjećam da me otac stavljao u svoj drveni kovčeg pri odlasku s dopusta. Vidio je koliko sam narasla za godinu dana, da više nisam mala beba kao lani. Plakao je, toga se sjećam. Otišao je i opet stalno redovito slao „stoju po stoju“.

E ta stoja, koju sam opet sada, za vrijeme božićnih blagdana, s tatom evocirala po ne znam koji put, podsjetila me na druge „dvije stoje“. To me ponukalo da napišem ovu crticu za rođendan pokojne majke (10. ožujka).

Sjećate li se kako su izgledale kuhinje, koje su bile i dnevni boravci u našem zavičaju? Namještaj manje više sličan: šporet, koji je pravio naš mještanin Jozo Mikić, sinija sa skemlijama (klupicama), a kasniji ostal (stol) sa štokrlama (stolcima bez naslona), sećija pa i krevet, ormar – kredenac (kredenca) za vrijednije suđe ili predmete . Glavni zid je obično bio rezerviran za križ-raspelo, uglavnom sa strane slike Srca Marijina i Srca Isusova, te obiteljske uramljene slike. Naravno, strogo se pazilo da koja slika ne bude s nekom vojnom kapom na čelu mladića koji ju je nosio, a poginuo u II. svjetskom ratu. Zvijezda na kapi je mogla biti, osobito onih dragih koji su služili vojni rok.

Još jedna vrlo važna stvar bila je na zidu. To je zidni sat. Zvali smo ga svakako: budilica, budilnik, zvrčalica, zvonilica... Nastojala ga je imati skoro svaka kuća, a koja ga nije mogla kupiti budila se s pjevom pjevaca ('oroza), ili su susjedi budili jedni druge na posao, pa se tako cijelo selo budilo u rane sate. Glasni pozivi: Ivooooo, Maaaarooooo, Kaaaaatoooo, Jooooozoooo... odzvanjali su sokakom, jer su i radnici i djeca, koja su pohađala šamačku osmoljetku, išla zajedno s odraslima, u ranim jutarnjim satima.

Takav sat, doduše polovni, tata je zaradio uređujući vrt Atifu Zukiću u Šamcu. Da sat ne bi bio na dohvat ruke djece, tata je napravio jednu lijepu kutiju, u koju je stavio sat. Kutiju je „objesio“ na veliki „ekser“ (čavao) i smjestio ispod raspela na zid. Svaku večer otac je sat navijao na „pola pet“, a ujutro nastojao da dugo ne zvoni i probudi mlađu djecu. S njim smo se dizale majka i ja, te makar mi je nastava počinjala u osam sati išla sam s ocem, koji je na poslu morao biti u šest ujutro. Škola je bila otvorena, spremačice su već ložile vatru u zimsko doba, pa sam sa svojim suučenicima mogla ponavljati gradivo.

Vrativši se jednoga proljetnog dana iz škole naišla sam na tužan prizor. Majka je bila sva uplakana, oči pocrvenjele od suza, lice blijedo. Taman sam htjela upitati što se dogodilo, kad je na vrata došla bab' Mara Blaževica. Ona je bila rodom iz Balegovca, muž joj je ubijen u ratu mlad, pa se preudala za našega djed' Blaža Sarića. Bila je prava majka njegovom sinu Lukači kojem je majka umrla, baš kao i svojoj Jeli. Nosila je zapregu jaja.

„Lujo, evo vraćam jaja od jučer...“ – zastala je pogledavši majku. „Šta je bilo, pa ti se prikanjkala od plača?“ (prikanjkala-iznemogla)

Bab'Mara je bila jučer dopodne posuditi od majke „koje jaje“, dok njezine kokoši snesu. Čak su i „divku“ zajedno popile. Dok su one bile „u priči“ došla je strina Tomenica i pridružila im se. Ona je tada dala majci dvije stoje, dio duga i rekla da će od iduće čič' Tomine plaće vratiti drugi dio. Strina Tomenica je požurila kući jer joj je dijete bilo bolesno, a majka je spremila novac.

Taj novac je ona cijelo jutro tražila, jer se nije mogla sjetiti gdje ga je na brzinu stavila.

Ispričala je bab' Mari što je muči. „A miso sveto, pa metla si tu gore u kutiju kraj sata“. Majka ju je pogledala, otišla do sata i zbilja dvije stoje bile su na mjestu. „O Maro moja, pa kako si ti to vidjela i upamtila?“

„E, pa znadeš kada su jučer naišli prosjaci. Taman je Mara Tomenica bila otišla, ti si držala taj novac i ne znajući ko ide, brzo stavila kraj sata.“

„Da, tako je rekla je majka“ sva sretna. Ne znam kolika je bila vrijednost tih „stoja“, ali znam kolika je bila majčina žalost, jer je taj novac bio namijenjan za „podmjeru“ (kupovinu namirnica) za blagoslov sv. Ante.

Majka je nagradila bab' Maru upravo izrađenim jastučićem „na kalufe“ (po određenim modelima vezeno cvijeće).

„Joj, koliko si mi olakšala život“ – govorila je majka bab' Mari koja se nećkala uzeti jastučić, jer je smatrala da je to prevelik dar za njeno podsjećanje na mjesto spremljenog novca.

Majci je taj novac, očito, jako puno značio pa joj nijedna nagrada nije bila prevelika.

Često puta se sjetim te scene i s tugom razmišljam o majci koja se teškom mukom s ocem borila za svakodnevni život, poput mnogih iz našega kraja.

Bog je ipak u svim prilikama slao svoje „anđele čuvare“, ovaj puta u liku naše bab' Mare, pa je taj život postajao snošljiviji.

Od ove zgode nadalje se znalo da majka ostavlja novac iza sata. Znala su to i manja i veća djeca, ali nikome nikada nije palo napamet dirati kutiju sa satom. Kutija sa satom je uz raspelo, te slike Srca Isusova i Marijina, bila obiteljska svetinja.

No, rijetko je u toj kutiji bilo dovoljno novaca za kućne potrebe. Ali, živjelo se pristojno, uz majčine vrijedne ruke i očeve honorare poslije redovitog posla.

Majka nas je i ovim primjerom naučila da cijenimo svačiji trud i poštenje, da čuvamo i ono malo što nam je Bog dao, te da se u „dobru ne pohasimo, a u zlu ne ponizimo“ prema onoj izreci „U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi“.