DOBRIČINA ČIČA TOMA

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

(osvrt je napisan  za “zimskog” sv. Tomu apostola, kad je čiča Toma slavio imendan)

1964.g. Odlazim u svijet. Prati me do raskršća i sa mnom se pozdravlja čiča Toma Vučković. Plače.

- Sigurno je malo pini(j)o – kaže moja tetka Manda.

- Nisam Mando, duše mi – veli on. Teško mi je što naša mladost odlazi, ne iz ćeifa već zbog sirotinje.

Daje mi novčanicu za poklon, za put, za oproštaj, da mi se nađe. Opet plače.

-Dao bi čič’ Toma i više Ružo moja, dijete moje, samo kad bi imo.

Pogledala sam ga .Taj čovjek izudaran životom (rano je ostao bez roditelja, uz svoju braću Šimu, Miku i Ifu, sestre Ružu i Maru, što ih iz nekih socijalnih razloga podrugljivo nazvaše Ružiš i Mariš; siromaštvom, smrti djece, teškim radom za mrvu kruha...) stajao je preda mnom u kaljačama, vetoj košulji i iznosanim hlačama. Ipak, sve je bilo čisto i pokrpano.

Pomislila sam kako on meni, kao ona udovica iz Evanđelja, od svoga ničega daje “novčić”, sve što ima. Ali, taj novčić je za mene i za njega bio bogatstvo..

Zagrlila sam ga, poljubila i jedva progovorila  hvala. Najradije ne bih uzela od njega taj novac, ali razum je govorio da bih tek onda uvrijedila i ponizila, učinila njegovu bol većom i dubljom.

Dragi čiča Toma, nije velik tko se velik rodi, već onaj tko to kroz patnju postane. Ne svojom fizičkom već duhovnom veličinom te nadvisi one pred svijetom velikima.

Hvala Ti, čiča Toma, što si me poučio ovim primjerom cijeniti sitno i nevrijedno u očima ljudskim, a veliko u očima Božjim.