Čovjek rijetka imena i rijetke velikodušnosti = Ambra

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Vjerojatno je ovo ime među rijetkima u selu, kojemu ne trebaš dodati ni prezime, ni ime oca ili majke, ni primenku, niti bilo koji drugi dodatak, a da odmah  shvatiš o komu se radi.

Ne znam koliko su djed Ivo, te uvijek s najljepšim uspomenama spominjana draga bab’ Kaja, znali o milanskom biskupu Ambroziju iz prvih stoljeća kršćanstva. Činjenica je, da su svome, jedino ostalom na životu sinu dali to ime. Ne sjećam se sličnog imena u naša dva Hasića pa ni šire. Interesantno je, da se i neke kuće Vučkovića, među kojima je i čič’ Ambre zovu Ambrožići.

Čiča Ambre se sjećam od najranijeg djetinjstva. On je pokojnoj babi Kaji liječio teške rane za izgubljenim sinovima. Bio je naočit momak. Cure su za njim uzdisale sve do ženidbe s prelijepom, mladom Ivankom (ili kako je parok u crkvi navijesti, Ivicom), Posavkom iz Slavonije. Njihove svadbe se sjećam kao danas. Sve po našim prastarim običajima! Svadba se odvijala ispred starinske kuće blizu Žandraga. Kad sam opisivala naše svatovske običaje u knjižici “Običaji hrvatskog naroda Bosanske Posavine”, uglavnom sam imala pred očima njihovu svadbu.

Čič’ Ambra je, uz veliko prijateljstvo naših obitelji, bio i krsni kum našem bratu Mati.

Često smo se susretali. Ako nisam imala vremena za svraćati svojoj rodbini u brzim posjetima mome Hasiću, za kuću čič’ Ambre i strine Ivanke se moralo naći makar pet minuta. Ona uvijek “dočekana” i “ispitana”; on veseljak uz sve svoje srčane probleme i živa enciklopedija našeg mjesta. Šteta što ga ne mogu konzultirati za mnoge stvari o kojima pišem.

Tko će nabrojiti sve što je za selo učinio? Od folklora do akcija da se u selu, pa i u ovom trenutku, oživi ono što se ikako oživjeti može.

Danas Ti je imendan, dragi čič’ Ambra. Neka Ti je sretan. Znaj da mi iz Brazilije mislimo na Tebe i o Tebi pričamo. Je li Ti se “štucalo”? Da Te upitam onako “po hasićki”..

Za kraj Ti moram reći čega se kao dijete najviše sjećam. A sjećaš li se Ti one slasne kruške pred vašom starom kućom. Tamo iza tarabe. Je li to bila lubeničarka? Ne znam. Znam samo da je bila previsoka da bi djeca brala njezine plodove. Ti si upravo bio na vojnom odsustvu. Shvatio si da želimo kruške. Popeo si se na krušku i tresao. Kad smo govorili da je dosta, rekao si: “Ja sutra odlazim, tko će ih poslije tresti?. Nosite ih kući i sjetite me se kad ih budete jeli”.

Eto, dragi čiča Ambra, i sada ovdje u sjeni visokog i zrelog manga, kojega nema tko tresti, misli na Tebe i strinu Ivanku Tvoja Ruška s Perom.