Blagi i vrijedni zborovođa čiča Mirko Vučković

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Koliko je pjevanje dar Božje osjetio je svatko od nas. Ono razgaljuje dušu čovjekovu u različitim prigodama života.

Pjesma se pjevala uz rođenja, kao uspavanka, a i kao tužna žalopojka ispraćala u vječna prebivališta.

Krstitke, krizme, svadbe, prela, svi radovi grupni na polju, pri gradnji, mesari, pečenju rakije začinjani su pjesmom.

Međutim, nije se trebalo zbivati ništa veliko pa da čovjek zapjeva. Pjevalo se i pjevušilo onako sebi za dušu “za merak i ćeif”, da se rastjera strah i napravi “štimung” u sebi i oko sebe

Ljudi su uvijek cijenili pjevače i oni su bili rado viđeni i dobrodošli u svakome društvu.

Nije se uzalud govorilo “tko pjeva zlo ne misli” ili tko u crkvi pjeva ”dvostruko moli”.

A da bi se u crkvenom zboru moglo skladno pjevati puno muke u uvježbavanjima su imali zborovođe.

Jedan takav zborovođa bio je naš čiča Mirko Vučković.

Prije dolaska sestre franjevke koja je znala svirati (s.Henrika iz Ulica l962/63. g.) čiča Mirko je bio godinama naš strpljivi zborovođa.

Išao je u Šamac dnevno biciklom na posao (radio je kao činovnik u sudu), svake nedjelje prije sv. Mise, često i poslije uvježbavao je zbor. Svirao je harmonij.

Nije mu bilo lako uvježbati dobre, ali neškolovane glasove. Često su se mnoge pjevačice htjele isticati ljepotom svojega glasa sto je kvarilo harmoniju i sklad. Čiča Mirko je mirno uvijek stvari dovodio u red.

Tražio je među mladima one koji su imali sluha. Majke su bile sretne kada im je izabrao djevojčice za “pjevanje na koru”

Puno se vježbalo osobito za pjevanje Gospinog plača. Čiča Mirko bi s posla ravno išao u crkvu bez ručka, vježbao nas do u kasne sate. Kako je pjevanje Gospinog plača u formi dijaloga bilo neke vrsti staro crkveno “skazanje” djevojke i djevojčice su vodile itekako računa da budu izabrane da “pjevaju Gospu”. Na Veliki petak bi ih čula cijela župa i komentirala njihov uspjeh.

Čiča Mirko je na koru, uz našega čitača djed Iliju Stanića, bio “šef”, a parok “u crkvi”. Nije se smjelo pričati, već pobožno sudjelovati na svetoj misi. Neke zaspale za vrijeme propovijedi blago je budio. Ako je nekome nešto trebalo prigovoriti, ukazati na nedolično ponašanje, činio je to obazrivo i blago, u četiri oka.

Znam da su ga svi njegovi pjevači vrlo poštivali, a on sa svima izuzetno surađivao (Jaga Stanić, ud. Ćitić, Ivka Ćitić ud. Vučković, Kata Stanić ud. Vučković, Ruža Galić, N. Ivkić, Ruža Sarić ud. Šušnjara....)

Čiča Mirko je dugo bolovao. Nježno su ga dvorile njegova supruga strina Ljubica i kćerka Ružica. Posjetih ga nekoliko puta. Bio je uvijek tako sretan. Zanimalo ga je sve. Živio je za svaku novu informaciju. Uvijek je radije pitao sugovornika za njegovo, nego govorio o svome zdravlju. Pun dobrih i korisnih savjeta za svakoga i u svako vrijeme.

Hvala Ti dragi čiča Mirko za sve što si dao našoj župi, našemu selu, za svaki savjet i lijepu riječ meni osobno!