Bezruka, a radi za troje

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Tako su majke govorile svojim kćerima, dajući primjer vrijedne žene. Ta žena je bila naša tetka Marta Sarić. Njih tri sestre i boležljivi brat Zvonko, živjele su do naše kuće s majkom Katom. Ona udovica, odgajala ih je kako je znala i umjela. U kući i na njivi posla uvijek, ali sestre vrijedne i sve stižu. A onda tragedija. Najstarijoj Marti stroj je otkinuo ruku do lakta. No, ona se ne povlači u sebe i ne kuka, već marno radi koliko više može. U isto vrijeme joj vrije lonac na peći, sestrina djeca uredno doručkuju, a ona mete avliju. Uz to joj je krunica često u rukama. Šarenu robu ne nosi. Crno i bijelo su njen izbor. Svetu misu “ne maša”. Osobito su joj drage rane mise. Svjetuje dobrim savjetima sve koji žele čuti nešto pametno. Uvijek se zanimala za život nas iseljenih i “kako je to tamo u dalekom svijetu, kako ste se obikli, je l’ vam teško bez vašeg sokaka.....”

Zadnji naš razgovor bio je telefonski, kada je gorio Vukovar. Nije naivno mislila da rat neće doći i pred njena vrata u naš Hasić. Bojala se zla.

Ne čusmo se od tada više.

Tetka Marta je umrla ubrzo iza našeg razgovora. Na temelju njene rodne kuće, tik uz našu koje nema, vratila se njezina sestra Janja udata Dragičević sa svojim sinom Vladom. Sada je i ona teško bolesna.

Tetki Marti pokoj vječni u našim Kninevima, a tetki Janji i Vladi pozdrav iz Brazila. Njihova Ruža djed’ Perana.