86. ROĐENDAN MARKA SARIĆA

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

„Tajna čovjekovog bića nije u tome

da živi, već zašto živi“ (Dostojevski)

Božićni blagdani protekoše u vrlo ugodnoj obiteljskoj atmosferi. Baš kako sam proželjkivala. Četiri generacije na okupu, nije mala stvar! Prava je idila čuti razgovor između 4. godišnjeg praunuka Stipe i 86. godina pradjeda Marka. Samo 82 godine razlike! Ali, bitno je da je to jezik boljeg upoznavanja, razumijevanja i ljubavi.

Dakle, moj otac, Marko, koji živi kod najmlađe sestre u Murzuschlagu u Austriji, dolazi svake godine po par puta k nama. Od hasićkog turnira, dakle od Velike Gospe, računao je kada će Božić da se opet susretnemo. I stigao je taman na rođendan svoga unuka i imenjaka, našega sina Marka. Valja reći da mu osobito paše kada se nađe u društvu svojih unuka koji nose njegovo ime, dva Marka Sarića sinovi Mate i Josipa i naš sin Marko. Božićno vrijeme samo po sebi je milosno, a kada mu se pridruže rođendani i imendani koji tada padaju, doista se osjeti „Bog na zemlji“. A sv. Stjepan i sv. Ivan su se u nas slavili, jer imamo maloga i velikog Stipu (suprugova brata franjevca, po kojem mali unuk Stipe i nosi ime) i „velike“ Ivana i Ivanku mojeg brata i sestru. Dolaze ga posjetiti sinovi Ivan, Josip i unuci, (kod Mate i sestre Kate je već bio) pa sreći nema kraja. Uostalom, u nas se stalno nešto slavi u kući od sv. Kate, do sv. Lucije, imendana pokojnih majki, moje i suprugove, preko sv. Nikole i ostalih prosinačkih svetaca.

Naš unuk je stigao s roditeljima iz Pariza dan prije pradjeda. Kuća je živnula punim sjajem raspjevanog djeteta, koji sa svojim djedom kiti bor i slaže jaslice, ali se ljuti što je kod Isusa „magarčić“, pa dodaje i slona. Ipak, djed Pero ga pouči nešto i o toj vrijednoj životinji pa Stipe pjeva:

„Do sada ga dvorila anđeoska služba

A sada mu družba magarčić i vol...“

Soba u kojoj je nekada spavao Stipin tata Frano sada je Stipina. On je velikodušno prepušta „starome didu“, jer ima „drugi doma“. „Stari dida“ je sretan u ozračju koje je baš puno, kako se to sada voli reći, pozitivne energije.

Sretan je osobito na blagdane kada prisustvujemo slavlju svečanih svetih misa ili u župnoj crkvi i svetištu sv. Antuna na sv. Duhu ili u Mikulićima u samostanu Sestara klarisa. Uživa u pjevanju naših, valjda na svijetu naljepših, najtoplijih i vjerojatno najbrojnih božićnih pjesama.

Sretan je „stari dida“, tj. moj otac Marko, Stipin pradjed, kada Stipe raznosi darove ispod bora, svima svojom dječjom znatiželjom pomaže otvoriti i diviti se zajedno. Pradjed uzima dar od Stipe i njih dvojica vade sitnice iz velike vreće.Stipe umjesto sviju viče „H'ala!“

Ručak je i Stipe nam povjerava: „Kada sam spavao rekao mi je Isus da ne moram više jesti mrkvicu!“ Svi smo ozbiljno, „stari dida“ bi se i nasmijao, ali poštuje Stipinu tajnu i pravi se vrlo ozbiljan. „Dobro“, kažem ja Stipi“ treba samo reći i Tvojoj mami da zna!“

„Ne, ne bako, ne treba, ne treba, to je samo naša tajna!“. Shvatili smo Stipinu „priču“, u sebi se smijali, a sada kada god razgovaram s tatom pita me za tu mrkvicu.

Sretan je „stari dida“ što se telefonom čuje sa daljnjom rodbinom. Osobit je razgovor između njega i njegova „dinera“ (vršnjaka) Ilije Nanina – Petrića. Pričaju o djetinjstvu, Hasiću, spominju žive i mrtve Hasićane, bolest i starost ne spominju. Opet sam s tatom obnovila povijest naše obitelji. Opet su mu zasuzile oči kada je spominjao smrt svojega sedmogodišnjeg brata Josipa, šestogodišnje sestre Marije i trogodišnje Mare, tragičnu smrt oca Perana, dosta rane smrti majke Ruže i sestre Mande, a onda njegove životne družice, naše pokojne majke Luje, s kojom je proživio više od pola stoljeća zajedničkoga života....

Evocirali smo teško življenje siromašnog našega svijeta, ali uvijek i u svim razgovorima provlačila se nit duboke vjere da je Bog onaj koji je vodio naše živote, pa i onda kada je to bilo teško

Bosanska Posavina, dubičko groblje u kojem počiva naša draga majka, naš Hasić, mjesta su koja otac mora „pošto-poto“ „obići„. Pružila se zgodna prilika da mu tu želju ispuni sin Josip za Novu godinu kada, na poziv Zorana Šinka, našega rođaka i kuma, odlaze u sokak očeva djetinjstva i mladosti. Peče se posavska novogodišnja pečenica. Nju voli, ali kako rakiju nikada nije pio pa ni sad, čude mu se ostali da ni uz pečenicu malo ne „pine“ (popije). Vrijeme lijepo, mami ljude vani, skuplja se različito društvo. Spominju se i ratne teme.

Jedan Crkvinjanin reče: „Znam jednoga Sarića, zove se Mato. Kada sam bio u logoru bio je čovjek i pomogao mi.“ Bratu i tati ta izjava je melem na ranu u ovom našem zlom uzavrelom svijetu.

„Stari dida“ se vraća pun dojmova, ali ubrzo postaje tužan i on i svi mi jer mali Stipe s roditeljima odlazi u Pariz.

Potom odlazi i tata u Austriju, ali se opet vraća da ovdje, 16. veljače, proslavimo njegov 86. rođendan. Visoke godine! Bog Te blagoslovio dragi tata! Svoje godine nosiš strpljivo, svjestan da su Božji dar. Bogu hvala da smo još, koliko-toliko, društvo koje cijeni i poštuje starije ljude, ima savjest i svijest o potrebi pomaganja onima koji nas doniješe na svijet. Bojim se da se i to mijenja na gore!

No, ostanimo u nadi da dobro neće izumrijeti.!

SRETAN TI ROĐENDAN DRAGI OČE želi nas sedmero djece sa svojim suprugama i supruzima, DJEDE – želi 21 unuče i petero praunučadi!