San o Bosni

Piše: Marica Mostarac – Štokić

Ljudi kažu da se ne može sanjati dva puta potpuno isti san. Ako se često sanjaju slični snovi, onda se može dogoditi da osobu koja ih sanja progone neka sjećanja iz podsvijesti ili pak noćne more.

Zadnjih godina, ljude koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, ma gdje bili, progonili su svakojaki loši snovi, more, boli i nesreće, ali bezuspješno. Nitko, nikada, nije mogao uništiti duh i dušu, kolektivnu svijest o zajedništvu bosanskih ljudi (neljudi se ovdje ne broje) i njihovoj ljudskoj dobroti; nikakva mržnja, stradanja, podlosti, podmetanja, mučenja sl. U Bosni i Hercegovini su uvijek živjeli različiti narodi, ali su poštivali nacionalne posebnosti svojih susjeda, njihovu kulturu, tradiciju, vjeroispovijest, a čuvali svoj nacionalni identitet.

Otuda narodna predaja o otvorenoj, jednostavnoj i iskrenoj duši pravoga Bosanca. Zato što je netko rođen u Bosni i Hercegovini, pa ga zovu Bosancem ili Hercegovcem, ne znači da je prestao biti pripadnik svoga matičnog naroda. Mnogi mladi ljudi danas ni ne znaju što znači pojam Bosanac iako ga često izgovaraju, jer se nisu trudili usvojiti objektivne činjenice o narodima koji su živjeli i žive na tlu Bosne i Hercegovine, ili imaju predrasude zbog nekih loših iskustava, svojih ili iz pamćenja svojih roditelja, rođaka, pa čak i loših učitelja, koji opet imaju svoje osobne interese u prikrivanju istine ili su u krajnjem slučaju nedovoljno obrazovani pa iskrivljuju činjenice.

Mi, koji smo rođeni, i nekada živjeli u Bosni, ne moramo sanjati san o Bosni, jer smo ga istinski živjeli, iako u teškim uvjetima kada su pojedini narodi bili neravnopravni i politički nepodobni u vladajućem sustavu.. San o Bosni moraju sanjati oni koji nemaju mirnu savjest i neće imati nikada ljudsku dušu, vjeru i poštenje, nego samo svoje interese, pohlepu lopova, drskost nasilnika i bezočnost razbojnika, kako bi u tom snu spoznali svoj grijeh i nasilno prisvojeno pravo da sanjaju o Bosni umjesto ljudi kojima je Bosna domovina. Pravi Bosanac je čovjek koji se bori protiv nepravde, nepoštenja i zla svake vrste, rodoljub i vjernik. Cijeni i nadasve voli svoj narod, ali je spreman ukazati na njegove pogreške i nepravdu, ako se dogode, prema drugim narodima.

Dakle, uvjerili smo se nedavno, da je pravih Bosanaca sve manje i manje. Najčešće se misli da su Bosanci uglavnom Muslimani, narod uglavnom islamske vjeroispovijesti, koji sebe u današnjoj Bosni nazivaju Bošnjacima. No svi znamo da su u Bosni i Hercegovini, u bivšoj državi, živjela tri većinska, državotvorna naroda, Srbi, Hrvati i Muslimani, pored ostalih manjinskih naroda. Bosna se zadnjih godina opet pretvorila u Andrićev “tamni vilajet”, često postajući žrtvom raznih stranih i domaćih politika i politikanstva, zbog kojih su pripadnici nekih naroda masovno stradali ili se raselili te se ne mogu vratiti na rodna ognjišta. Dakle, nikada problem nije bio u samim narodima, nego u pojedinim politikama izvan i unutar države.

San o sretnoj Bosni, zapravo, nikada nije ni postojao jer su ljudi u Bosni navikli stoljećima egzistirati u najsurovijoj životnoj stvarnosti i bili stoljećima izloženi državnoj gospodarskoj diskriminaciji i izrabljivanju od kojekakvih klasnih gospodara, stranih i domaćih vlastodržaca, na političkoj i ratnoj vjetrometini, ne svojom krivnjom, a bili su uzor multikulturalnosti i suživota. Trebalo je živjeti i opstatiti u neljudskim uvjetima. Mnogi nisu preživjeli ali je preživio san o pravdi i istini. Zato, kada razmišljamo o tome kako bi Bosna trebala izgledati u budućnosti, moramo se zapitati jesu li njeni narodi sada, u ovom povijesnom trenutku, sretni, u postojećim okolnostima. Koliko znamo, nisu. Kada budu mogli biti sretni, i dostojanstveno živjeti, ostvarivati svoja ljudska i građanska prava ravnopravno, a ne biti “sluge loših gospodara”, ako se ikada ostvari ta težnja, samo onda će mo znati da je to prava Bosna, ma kakva ona bila, ako njeni ljudi budu slobodno živjeli, u suživotu sa drugim narodima, bez straha da im se opet može dogoditi zlo, agresija, genocid, kulturocid i sl.

No nama, koji više ne živimo u Bosni i Hercegovini i pravno nismo više njeni državljani, neka bude dopuštena doza nostalgije, jer ona je samo ljudski, istinski žal za mladošću i svim što je bilo pozitivno i dobro u zemlji u kojoj smo rođeni, i žal za izgubljenom dobrotom u ljudima. A mi smo duboko svjesni i negativnosti vremena u kojem smo se rodili i živjeli, jer smo to osjetili u svom životu i na svojoj koži.

Kakvi bismo mi ljudi bili kada bismo zaboravili gdje smo rođeni i gdje nam je bio dom, roditelji, rodbina, prijatelji, susjedi, gdje su sahranjeni naši stari, gdje nam je ostalo djetinjstvo, dio mladosti i velik dio našega srca.

Ne, to se ne smije nikada dogoditi. Bosni i njenim narodima, i ostalim građanima te mom, hrvatskom narodu u Bosni, želim svako dobro u stvarnosti, a ne u nekom izmišljenom snu.

Senj, 1. studenoga, 2013. godine

  • Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata
  • Farbaruša Farbaruša
  • Novoselski paradajz Novoselski paradajz
  • Djeca Žendraga Djeca Žendraga