Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata

Kako od jednog austrijskog šešira napraviti Boga?

Piše: Perica Mišić

Pozdravljanje predstavlja osnovno mjerilo i oblik komunikacije u modernom civiliziranom društvu čime se nastoji spojiti ljude različitih kultura, nazora, pa čak i jezika. Što je pozdrav internacionalniji i svima razumljiviji – to bolje.Možda ništa tako upečatljivo ne govori o preobražaju društva kao promjena unačinu pozdravljanja. Kroz svoj uobičajeni pozdrav čitavo društvo se, u stvari, predstavlja, legitimira.

Međutim, ne lezi vraže, kod nas Hrvata su ti procesi i stremljenja počestookrenuti retrogradno, u zatvaranje u sami sebe i okruživanje (ograđivanje) od okolnog svijeta, u pravcu „albanizacije“ hrvatskog jezika i zidanja visokih neprovidnih taraba oko naše, sa planetarnog stanovišta gledano, obične malejezične avlijice. Recimo - ništa novo!

Na sreću (ili nažalost) taj proces nije tipičan samo za Hrvate, nego, ustvrdio bih, i za pripadnike drugih nacija i etničkih grupa sa područja bivše Jugoslavije. Promjenom strukture vlasti i prodorom nacionalnog ispred građanskog, javila se automatski i svojevrsna kriza kulture pozdravljanja. Pokušava se svim silama i kroz način pozdravljanja iskazati osobenost i kroz pozdrav iskazivati i dokazivati nacionalni i vjerski identitet. Postalo je vrlo važno na jednoj strani kroz pozdrav jasno se legitimirati prema pripadnicima vlastite (nacionalne, vjerske) grupe, ali na drugoj strani i u odnosu prema drugima pokazati i istaknuti svoj identitet i osobenost. Tako je pozdravljanje umjesto obilježja sverazumljivog koda jezičke komunikacije medju ljudima postalo praktično kod prepoznavanja, svojevrsni „login“ nacionalne i vjerske identifikacije.

Kultura pozdravljanja je tako preko noći preobrazena u politiku pozdravljanja. Tim procesima determinirano, nas rječnik pri pozdravljanju, sve češće i sveviše se etablira kao vokabular praznih semantičkih značenja, herbarij mrtvihpojmova, koji su već odavno izanđali od prevelike upotrebe. Jezičkitalibanizam je općenito kod nas u modi, a taj vid iskazivanja hrvatstva „in“.

Osobno nisam pristalica pozdravljanja sa vec uobičajenim i široko uvriježenim pozdravom "Bog" odnosno, i još gore, sa "bok" i smatram ako neko već želida se pozdravlja kršćanskim pozdravom onda su "Hvaljen Isus" ili "Hvaljen Isus i Marija", pa čak i "Pomozi Bog" (više uobičajen kod pravoslavaca, alipraktično jedan prijevod njemačkog, takodje katoličkog, bajernskog Grüss Gott ili engleskog Good bless you) one prave i visokovrijedne verzije.Tako se pozdravljalo, koliko ja znam u gotovo svim hrvatskim krajevima, Posavini, Slavoniji, Hercegovini, dijelu Dalmacije... sve dok nam zagrebački purgeri, posebice od kraja rata, nisu nametnuli (ma sami smo tome krivi!) pozdrav "bok", kojeg smo mi ostali (počevši od vjerskih fundamentalista) malo "produhovnili" i pretvorili u "Bog".

Tako smo, htjeli to ili ne, pomogli da se talibanizira zagrebački ulični pozdrav„bok“ i pretvori u „Bog“ čime se i sama riječ i pojam „Bog“ po mom mišljenju poglupljuje i ispraznjuje od plemenitog duhovnog sadržaja. Zato osobno mislim da ako već, onda je bolje upotrebljavati pozdrav „bok“ kao prihvatanje purgerske pozdravne kulture, nego „Bog“ koja u takvoj vrsti upotrebe predstavlja svojevrstan oblik bogohuljenja. Bok sa riječju Bog nema ama baš nikakve veze. Bok i Bog sliče i znače jednako isto koliko rob i zob npr..

Takvi pozdravi (Bok, Bog) izražavaju prije svega pripadnost jednoj socijalnoj zajednici u koju nema pristupa bez prethodne identifikacije. Bog se u tim pozdravima pominje i, ja tako mislim, zloupotrebljava u službi nacionalne, a ne vjerske identifikacije – i pozdrav Bog i Hrvati na primjer koristi univerzalne pojmove da bi u stvari potencirao i afirmirao parcijalne.

Pozdrav "Bog" nije „ameboidno“ star koliko i Hrvati. U upotrebi je, recimo u najmanju ruku u široj upotrebi, od prije 18-20 godina, dakle od vremena bivše SFRJ kada je bilo "nezdravo" isticati hrvatstvo i pripadnost katoličkoj crkvi, pase počeo upotrebljavati izraz "Bok", odnosno Bog, iako je i u samom Zagrebu (nisam tamo živio, ali tako prema meni dostupnim podacima) medju katolicima (a takvi su valjda bili ogromna većina) uvijek bilo normalno na rastanku pozdravljati sa vjeronaučkim "s Bogom", odnosno sa sastavljenim izrazom "Zbogom" kojim se želi nekome da ga Bog na putu čuva. Takođe je "vjeronaučka" verzija pozdravljanja pri dolasku (susretu) bila "hvaljen Isus" ili „hvaljen Bog“ a ozdrav "navijeke" ili "navijeke hvaljen". Sve to, tradicionalno hrvatsko i katoličko pozdravljanje, nema nikakve stvarne, etimološke, pa čak ni sociološke veze za pozdravom "Bok", kojeg smo mi ostali nepurgerski Hrvati preuzeli, preimenovali u Bog i barem mu time, priznajem, dali neko konkretnije i plemenitije značenje.

Taj pozdrav (Bok, odnosno Bog) koji se kod mnogih danas smatra identifikacijom više nacionalnog identiteta - hrvatstva, nego vjerske pripadnosti - katoličanstva, pravopisno ne postoji (nije postojao)! Živi i "zapisan" je samo užargonu purgerske naše braće, na zagrebačkim ulicama, isto tako kaošatrovačko pozdravljanje "vozdra" kod sarajevske raje!

Naravno, zbog teških prijeratnih, a posebno ratnih iskustava Hrvata sa Srbima, mogu shvatiti da je pozdrav „Zdravo“ odbačen i izbačen kao „srpski ipartizanski“, iako po svemu on to nije. On sam po sebi govori puno i lijepo: reći nekome "zdravo" je i kratki izvještaj i pitanje: ja sam zdravo, jesi li ti zdravo?

Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvooslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. On bi se mogao porediti sauobičajenim njemačkim pitanjem “wie gehts?”. Uostalom, sama riječ "pozdravljavnje", ili bi mogli reći i "zdravljenje" asocira i upućije na "poželiti nekome zdravlje", odnosno "pozdraviti nekoga". Dakle, dopušteno je i poželjno nekoga pozdraviti, ali ne i reći zdravo!? Apsurd? Da malo karikiram: ako nekome kažemo "Bok", ipak ga nismo "bokovali", nego pozdravili !?

Nikoga više ne zanima niti neoboriva činjenica da su apostoli Isusa oslovljavali isključivo sa „zdravo, rabbi“, da jedna od osnovnih katoličkih molitvi počinje sa „Zdravo marijo...“, kako se u stvari prema Evanđelu anđeo obratio Djevici.(Zamislite samo tu poznatu prelijepu molitvu kada bi počinjala sa „Bok Marija…“?)

Zato me ne bi začudilo da neki „veliki Hrvati“ uskoro i anđela proglase za Srbina i komunjaru! Jedino me tješi da većina takvih nije Evanđelje nikada ni uzeli u ruke, pa neće, hvala Bogu, to ni saznati – da se tako Marija pozdravljala. U to, da pozdrav zdravo nije (odnosno nije samo) srpski i komunistički danas se ne smije nekoga niti pokušavati ubjediti, kao i što nikoga ne zanima da je etimološki riječ „ustaša“ prava srpska, a riječ „četnik“ prava hrvatska riječ !!!

U redu, pozdrav „zdravo“ je, što bi Nijemci rekli „vorbei“, jer mnoge nas podsjeća na stradavanja od bivšeg režima (čitaj: Srba) i tu nema nazad.

U Hrvatskoj je još uvijek jaka tendencija sve ono što u svom govoru upotrebljavaju i drugi (pogotvo Srbi) proglasiti za nehrvatski i odmah tražiti „ameboidno“ stare, navodno „prave“ hrvatske riječi. Posebno je za mene neprihvatljivo što se na pozdrave „kako si“ koji je u upotrebi onda kada se pokušava (više iz raznih interesa, a manje iz obzira prema nekome, npr. U aktualnim komunikacijama naših tajkuna sa vlasnicima firmi druge nacionalnosti) izbjeći pri pozdravu i time ne pokazati svoju nacionalnu legitimaciju, a unatoč tome se ne želi upotrijebiti „nekada podmetnuti“ općigrađanski pozdrav „dobar dan“. I još nešto, ne rijetko kod nas (prije svega Posavaca) na pozdrav (pitanje) „Kako si“, odgovara se kratko i jasno u trpnom stanju – „jeben“! No comment!

Možemo si svi busati u prsa koliko volimo i hoćemo, prisvajati sveopću kulturnu baštinu Svijeta, ali najstariji, najuobičajeniji i najrašireniji pozdrav na zemaljskoj kugli je: DOBAR DAN (odnosno: dobro veče, dobro jutro). Taj pozdrav je idiom za oslovljavanje u cijelom civiliziranom svijetu, postao je jednostavno općeprihvaćeni i općerazumljivi komunikacijski kod. Uz to mlada,globalizirana, Internet-generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike, kakvi su englesko hi (hallo), ili talijansko ciao.

Mi Hrvati ne bi bili Hrvati kada i u tom pozdravu dobar dan (dobri den, Guten Tag, good day, bon jour, buonas diaz, Goede Dag, Buna Sjara, Добрыйдень, buon giorno, bom dia, よい日, 좋은날, 早晨好 ...) ne bi odmah prepoznali komunizam i srbizaciju, kao nešto što nam je bilo podmetnuto i na šta smo bili prisiljeni, pa i on postaje sve rjeđi, iako je još uvijek službeni, građanski, javni,govorni hrvatski jezik i način oslovljavanja u svim institucijama. Čak se i tajpozdrav baca u zapećak i sve više se kao opći pozdrav umjesto toga upotrebljava „kako si“ i “prijatno”. Koliko se iz povijesti sjećam „Kako si“, odnosno „jesi li ziv?“ bio je pozdrav surovog dinarskog dijela Hercegovine sa srpskim življem, a u drugom svjetskom ratu uobičajeni pozdrav i znak raspoznavanja hercegovackih četnika (?) i često se odgovaralo na taj pozdrav sa „ziv, klan, nedoklan“, a prijatno je oduvijek bilo vezano uz objedovanje i imalo je, a mislim još uvijek ima, isto značenje kao i „Guten Appetit“ odnosno „dobar tek“.

Naravno da i ja, iako protivnik te novokomponirane filozofije pozdravljanja kod Hrvata moram, barem ponekad ili po automatizmu, pri komuniciranju da koristim te izraze kako sam sebe ne bih odbacivao, odstranjivao ili izazvao zaziranje kod svih onih kojih su taj pozdrav odmah prihvatili i preko noći prelijepo "hvaljen Isus" zaboravili, bez da su ikada razmišljali zašto je to tako, šta to znači, je li to ono pravo ili ne… Morat ću se i ja, htio ili ne htio, uklopiti u najnovije kulturne, sociološke i religiozne trendove. I ja osobno sam tako (Bok) već pozdravljao i pozdravljat ću.

Priznajem međutim da se pritom osjećam malo blesavo, i obično se podsjetim one božje zapovijedi „Ne izusti ime Gospodina Boga svoga svoga uzalud” !

E sad, „slatko“ na kraju:

Nesporno je da će pozdrav bok, odnosno Bog zasigurno ostati u hrvatskom narodu. Narod ga je prihvatio, bez obzira iz kojih ubjedjenja i poriva i bez obzira kakvo mu značenje neko pridavao, ali mu ne moramo sada pripisivati i („naučne“) vrijednosti koje nema.

Kako je uopće postao izraz „bok“ i šta u stvari znači, ako tvrdim da sa „Bog“ a posebno s Bogom nema nikakve veze?

Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austro-Ugarske (K&K) monarhije. Tokom vremena doselile su se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije)verzije njemačkog jezika. Gradjanski trgovci prema svojim mušterijamapreuzimaju arhaični austrijski pozdrav "Mein Bücken", iskvarenu verziju austrijskog, odnosno njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao "MAJN BOKN", ili MOJ NAKLON. Tokom vremena paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i pozdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a u susretanju se pozdravljalo tako zu obavezno skidanje šešira.

Od tog skraćenog BOKN nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, sa kratkim O ili ponekad dvostrukim O. Te su se obje verzije mogle još čuti kodtrgovaca pedesetih godina (kao i obraćanje mladićima sa npr : "mladi gospon" i sl.) ali se kasnije "moj naklon" polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva.

Dakle, pozdrav Bok ili kako mnogi prevode Bog, ima više veze sa šeširom nego sa Bogom!

P.S.

Nije u direktnoj povezanosti sa temom (bok, Bog), ali kao još jedan mali prilog antologiji apsurda, par riječi o sasvim uobičajenom i „pravom hrvatskom“ pozdravljanju riječima „navijeke hvaljen“ na pozdrav „hvaljen Isus i Marija“.

Vijek kao pojam vremenskog određenja smatra se međutim srpskim izrazom (vek), a prava hrvatska riječ za vremensko razdoblje od 100 godina jestoljeće. Kao pridjev, manje više su dopuštena oba izraza – stoljetno i vječno. Riječvječno je ipak, takođe kao vremensko (ne)određenje dopuštena npr. ako kažemo da će neko ili nešto, živjeto odnosno postojati vječno. Ko sada da u tome bude pametan, šta i kada se smije ili ne smije upotrijebiti?

Zašto ne bi smjeli upotrebljavati oba izraza, kad i kako ko želi i hoće?Ako insistiramo na čistoći hrvatskog jezika, onda bi na pozdrav „hvaljen Isus“ trebali odgovarati sa „na stoljeća hvaljen“, a tim sukladno preurediti i molitve, npr. „...na stoljeća stoljeća amen“ umjesto „...na vijeke vijekova amen“?

Nije čudo da se mi obični smrtnici u svom tom bunilu ne snalazimo, kada i vrijedni neimari i tvorci novih pravopisa, jezikolomci i kovači novih „čistih,izvornih hrvatskih“ riječi i izraza očito imaju probleme sa tim, posebno kada trebaju svoje stavove pojasniti i argumentirati. Tada posežu za oprobanim metodama svih onih kojima jača strana nisu inteligencija i kompentencija – do izražaja dolazi samo arogancija i prepotencija!

Poredimo to sa slučajevima u njemačkom jeziku kada jedna te ista imenica može biti u sva tri roda – jednom je muško, jednom žensko a jednom neutralno! Svejedno, u sva tri slučaja su bile, jesu i biće prave njemačke riječi. U hrvatskom jeziku međutim, jedna te ista riječ (neovisno o rodu) jednom može biti hrvatska, a drugi puta je nehrvatska!?

Kako zadovoljiti sva ta kontradiktorna pravila? Možda npr. ovako: „Posavski Hrvati su stoljećima živjeli na svojoj rodnoj grudi, u Bosanskoj Posavini, a sada su prodani, izdani, rastjerani i razasuti po cijelom globusu, od gornjeg do donjeg šarafa, i tako će ostati na vijeke vijekova“.

Razmislimo i donesimo sami sud šta je u gornjoj rečenici pravilno, a šta nepravilno, šta je pravedno, a šta nepravedno, šta je pravo hrvatsko, a šta nije? Da li je nepravilno, nepravedno i nehrvatsko da smo stoljećima živjeli na svojoj rodnoj grudi ili je pak nepravilno, nepravedno i nehrvatsko da ćemo ostati razasuti po svijetu na vijeke vijekova?

Amen!

  • Farbaruša Farbaruša
  • San o Bosni San o Bosni
  • Novoselski paradajz Novoselski paradajz
  • Djeca Žendraga Djeca Žendraga