POSAVKA

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Prođoše blagdani, ispraznismo se emotivno i fizički. Sada prikupljamo i osvježavamo uspomene na dane zajedništva, „pojačane“ ljubavi, darivanja, prekrasnih božićnih pjesama koje smo svi pjevali...

U našoj kući, već početkom prosinca, je pravo blagdansko raspoloženje. Sv. Nikola nije u moje vrijeme donosio darove ove vrste, koje danas donosi. Ali jednoj obitelji, to jest obitelji mojega djeda Perana u našem Sarića sokaku Bog je, a moj unuk bi dodao i sv. Nikola, poslao živi dar. Malu djevojčicu. To jest mene.

Moji roditelji Luja i Marko dobili su svoje prvo dijete na radost tetke Mande, djeda Perana i bake Ruže, te mnogobrojne majčine obitelji. Kako nikome nije palo napamet da bi me krstili imenom Nikolina ili Nika, takvog ženskog imena u našem selu i bližoj okolici nije ni bilo (muških s imenom Niko je bilo, dok su ime Nikola većinom imali pravoslavci), imam ime koje do danas nosim. Ponovljeno ime obiju baka, majčine i očeve majke: Ruža.

No, ponavljenje tog imena nije išlo glatko, kako bi se moglo očekivati. Priča koju ću podijeliti s vama je istinita. Pričam je svakome tko je želi čuti. Kažu moji ukućani da je već znadu napamet.

Dakle, moj djed se trebao oženiti s lijepom djevojkom iz Oteže (selo blizu Modriče). Kao mladić, sada bi rekli dječarac, djed se morao brinuti o dvije obitelji svoje poginule braće koji padoše u 1. svjetskom ratu. Ivan i Joso Sarić umirali su u budimpeštanskoj bolnici od zadobivenih teških rana na ratištu, u sobi do sobe, a da jedan za drugoga nisu znali. To su djedu ispričali svjedoci.

Dakle, djed se, po svim pravilima trebao žurno ženiti i preuzeti sve obaveze velike obitelji: stare roditelje, baku i djeda, siročad svoje pokojne braće, njihove udovice... sve obaveze koji je nesretni rat i teški život sobom donio. A on je bio rođen 1901. godine i početkom rata bio dječak s 13 i pol godina, a sve nabrojane obaveze je morao preuzeti s nepunih 17 g. života. Ništa čudno, mnogi ljudi su se tada ženili i žene udavale mlađi. Usput, nije ih se previše pitalo za osjećaje, a o ljubavi ili o „volidbi“ je bilo zazorno govoriti „naglas“. No, djed je ozbiljno zavolio svoju djevojku iz spomenute Oteže. Nije mu bilo teško 18 km, u jednom pa toliko u drugom smjeru, propješačiti da je vidi. Ne znam kojim je „prečacima“ uspijevao doći do nje, ali išao je iza teškog rada na njivi, u šumi, popravljanja kuće...

I svadba sa sedmnaestogodišnjom Anđelijom, tj. njenim roditeljima, je bila zakazana. Djed se veselio što će mu Anđelija postati životna družica, ali tu radost nije previše vani pokazivao, jer je to u ono doba, kako rekoh, bilo sramota.

A onda šok i nevjerica!

Javljaju iz Oteže da je Anđeliju ugrizla zmija ljutica i da je preminula blizu plasta sijena ispod rodne kuće.

Djed je bio preplavljen bolju od koje se nikada, čini mi se, do njegovog tragičnog završetka pod kotačima vagona na zagrebačkom kolodvoru u 66. godini, nije oporavio.

Ipak, morao je nastaviti živjeti zbog siročadi, djece svoje poginule braće. Na savjete drugih na brzinu se oženio našom bakom Ružom rođ. Barukčić iz Pruda.

S njom je imao petero djece. Josipa koji je umro u 7 godini, Mariju koja je umrla u 3. i Maricu koja je preminula s par mjeseci života. Na životu je ostao naš, sada 88. godišnji otac Marko, i njegova, također, rano preminula sestra Manda koja je svoj život završila kao izbjeglica u Bjelovcu te počiva na kostajničkome groblju.

Jedan od posljednjih maminih radova

Djed, brinući se, zajedno s bakom, o starim roditeljima Mandi i Marku, obiteljima svoje braće, iscrpljen brojnimnedaćama, osobito se veselio prinovi u kući. Naime, prije 15 mjeseci u djedovu kuću je došla 20 godišnja prva i jedina snaha, Balegovčanka, Luja Agatić, supruga njegova sina Marka. Zanimljjivo je da su se djed i moja majka dobro slagali i poduzimali sve da kuća krene naprijed.

Mojim dolaskom na svijet, majka je bila sretna, ali pomalo i razočarana jer nije rodila muško dijete. Njezina teorija je bila da se muški ipak manje muče u životu. Potaknuta počestim tadašnjim gospodarenjem muškaraca nad ženama, uvijek je mislila da se muškom djetetu lakše snaći u životu nego žensku čeljadetu. Nju nije brinulo toliko kakvo će mi ime dati, to se ionako nije pitalo majku rodilju, već svekrvu. A bio je neki ustaljeni red, nepisani zakon, koja se imena ponavljaju u obitelji: prvo dijete, ako je muško, obavezno je dobivalo djedovo ime ili, ne daj Bože, strica ili ujaka ili majčina oca koji je preminuo, poginuo ili nestao u ratu; djevojčica je nosila ime bake po ocu ili opet ako je umrla teta, strina, ujna ili netko netko mlad iz obitelji. Naravno, ako se dijete rodilo neposredno poslije smrti nekoga od navede rodbine nije se puno raspravljalo o imenu, već se ono jednostavno ponovilo i dalo novorođenčetu.

Kako su, uglavnom, obitelji bile brojne djecom, ponavljala su se redom i imena ostalih članova očeve i majčine obitelji. Tako su u mojoj obitelji ponovljena imena:

1. ja nosim, kao što spomenuh, ime obiju baka - Ruža

2. moja sestra Marija je ponovljeno ime naših dviju pokojnih tetaka s očeve i jedne, tada žive, s majčine strane

3. sestra Kata je dobila ime po majčinoj velikoj dobrotvorki Kaji Ambrožić rođ. Stanić, majci pok. Ambre, Mare Šinko, Mande Ević Pilje i ostalih sinova ubijenih u 2. svjetskom ratu..

4. brat Mato nosi ime po majčinom ocu Mati Agatiću, kojega je na sv. Alojzija ubio grom kada je majci bilo 3 mjeseca, te po sinu djedova brata Jose, Mati Sariću kojeg su partizani ubili 1945. ggodine.

5. ime brata Josipa je ponovljeno ime našega strica Josipa (umro u 7.g.) i djedovog brata Jose (umro od zadobivenih rana u 1. svj. ratu)

6. brat Ivan je ponovljeno ime djedovog brata Ivana (također umro od teških rana u 1. sv. ratu) te majčinog djeda Ivana, koji se o majci brinuo poslije očeve smrti

7. najmlađa naša sestra Ivanka je, mislim, sama sebi donijela ime rodivši se na sv. Ivana evanđelistu, makar je majka često spominjala i svoju mladu preminulu tetku Ivku, koja je umrla iza poroda sina Josipa u Svilaju

No, vratimo se djedu i priči oko mojeg imena.

Kako je bio običaj da se dijete krsti što prije, da ne daj Bože, ne umre bez krsta, to su mene, već sutradan na sv. Ambrozija, nosile kuma i teta na krštenje u tišinsku župnu crkvu.

Kuma mi je bila Mara Vučković zvana Kavanuša, kako su joj i majku zvali. Ona je bila meni kuma zato jer je njezin otac bio kum mojem ocu Marku, a moj djed njenima u rodbini.

Opet ću napraviti digresiju, a u svezi s mojom kumom.

Posavka

Učili su nas da je kumstvo neke vrste srodstvo, svećenici su upozoravali na ozbiljnost funkcije kuma. Koliko znam nitko se nije ženio ni udavao između kumovskih obitelji. Kumovi su bili pozivani na sve važnije događaje u obiteljima i bili svečano darivani na svadbama.

Ja sam svoju kumu kao dijete često viđala. Odlaskom u svijet ponekad za godišnjih odmora, kasnije je došao rat pa sam sve manje bila u mogućnosti sretati ju.

No, jedne godine bila sam u Međugorju i nakon sv. Mise ugledala ženu u našoj narodnoj nošnji kako skrušeno moli klečeći u dvorištu ispred crkve pred kipom.

Zanimljivo je da sam noć prije sanjala svoju kumu. Nešto mi je reklo: „To je ona!“

Pohitala sam k njoj i doista, bila je to moja krsna kuma. Došla je Međugorje sa svojim problemom moleći od Gospe pomoć. Toliko sam bila sretna što sam je susrela, a i ona što mene vidi. Darak koji sam ad hoc izvadila iz torbe nije prihvaćala jer da ona nema za uzvrat. Ipak, ja sam je uvjerila da je ona mene darivala toliko puta pa mogu i ja sad nju. Ako netko od njezine obitelji pročita ove retke bila bih zahvalna da mi jave nešto o njoj. Je li živa, gdje je?

Elem, rekli bi naši stari, prije polaska u crkvu žene iz sokaka bab' Marica, bab' Kata i bab' Jela Sarić, Nena Perenica...rekoše: „E, a kak'o će se ime dijetu dati?“

Tada je majka rekla „Anđelija!“. Žene su se pogledale i rekle „Dobro da nema ovdje sna' Ruže“ tj. moje bake koja taj trenutak nije bila u prostoriji.

„Otkud Anđelija?“ - pitale su žene majku. One su znale storiju o djedovoj djevojci i njeno ime, a majka nije.

Naime, djed je u trenutku, kada nije bilo žena oko majke s vrata sobice gdje je majka ležala, rekao: „Snao, iako sam siroma' čo'ek, molim Te nadi' dijetu ime Anđelija. Djed će je, iako je siroma', u dukate okovat'“.

Majka je to shvatila i kao molbu, ali i odluku koju su, valjda, djed i baka zajedno donijeli i nije dalje razmišljala.

Uto je pristigla baka. Žene su bile mudre i nisu spominjale što je majka rekla. Pitale se baku kakvo će ime dobiti njena unukla. Baka je rekla: „Pravedno je da nosi prijino i moje ime: Ruža!“ Žene su se pogledale i složile s bakinom odlukom. Nitko ništa više nije komentirao pa ni djed ni moja majka.

No, svaki put kada bi se djed Peran vraćao s posla, pogledao bi prema meni, pa lijevo i desno, a onda tako umilnim glasom rekao „Đe je djedova Anđelija?“

Uz dužno poštovanje obiju baka, on je ponavljao to ime nikad prežaljene ljubavi.

Eto, dakle priče zašto se u našoj kući počinje slavljem početkom prosinca. Kaže moj suprug da obično taj mjesec bankrotira, jer dolaze i drugi datumi koje obilježavamo. U biti, od sv. Kate kada spominjemo njegovu pokojnu majku, moju sestru Katu 3 nećakinje, stalno se u nas nešto slavi. Skromno, ali slavi!

Spominjemo se sv. Lucije, imendana moje pokojne majke i moje nećakinje; 20. 12. je rođendan našega mlađeg sina Marka, na sv. Stjepana imendan suprugovog brata fra Stipe i našega unuka Stipe, sv. Ivan nas podsjeća na brata Ivana i sestru Ivanku....

Mogli bismo još nabrajati, ali najveseliji blagdan Božić i njegova dubina objedinjuje uvijek sve ove radosti i slavlja, pa tako i ove godine. Tim više što je u našoj kući i ove godine bila prekrasna slika gledati pradjeda i praunuka, djeda i unuka, oca i sinove, ....

Čini mi se da je to najljepši dar Božji i hvala mu na tome.

Naravno, da su rođendanske i imendanske čestitke popraćene darovima. Svatko prema svojoj mogućnosti. Otprilike znam što će mi pokloniti ukućani, ali me nekada vrlo ugodno iznande. Ove godine mlađi sin je bio na putu pa je poslao poklon dostavom, a stariji me u večernjim satima sv. Nikole tako razveselio iznenadnim dolaskom iz Varšave gdje radi.

Jedan poklon ovdje posebno, za naše stranice, ističem. To je slika ove lijepe Posavke (uz sliku „Ruža“) koju je naslikala moja sestra Marija. Poželjela sam da ju i drugi vide. Ako im se svidi bit će mi drago!

Vaša Ruža djed Perana