Njivica

Satima smo sjedili na Njivici; Cure i momci bi iznosili deke na kojima bi se sjedilo. Cigo (Nikola Meščić) nam je, sa svojom gitarom, uljepšavao te nezaboravne trenutke. Sjedili smo i pjevali s njim u hladovini bagremova hlada, nekad i do kasno u noć...

Piše: Ivica Popić Ćivo

Njivica, tako smo zvali naš mali slobodni prostor izvan obiteljskih domova, taj mali dio svemira gdje smo kao djeca provodili svoje slobodno vrijeme. Netko će reći - nostalgičar, netko - da, lijepo je podsjetiti se starih vremena, ali dobro. Tu malu površinu mi djeca smo smatrali svojom slobodnom zonom, igrali razne dječje igre: kaiša, ganjke, nogometa, žmurke...

Na Njivici

Naravno da to nije išlo uvijek glatko. Imali smo mi i dane kada nismo smjeli koristiti taj naš prostor. Djed Mato i baba Čikenica nisu baš uvijek bili oduševljeni tom našom dječjom igrom. Ja sam imao tu privilegiju da mi je ona bila što se kaže tu pred nosom, ali koliko je to bila prednost toliko i nije. Kao dijete bio sam  malo više živahan pa sam tako uvijek i bio za sve kriv.

»Kumo«, kako je baba Čikenica oslovljavala moju majku, »onaj tvoj je najgori!« - nakon čega je slijedila intervencija od ,,kume". Na svu sreću bio sam brži pa sam uspijevao izbjeći batine, čekao sam da se situacija malo smiri pa kući uz dobrodošlicu »samo još jednom!« Naravno da nisam samo ja tako prolazio vjerovatno i drugi: Zdenko, Pane Vlado, Buki, Cane, Tune, Krišo, Buco, Beno, Garo, Copi, Ico, Panđore... Neka mi oproste ako sam nekog zaboravio.

Na sreću imali smo mi i rezervne terene za igru: kod alterca, školišta, meraja babe Jozence, Žendrag, igralište, Bulježeva šuma, Čandrićka. Ali Njivica nam je bila najdraža, možda zato što nam je ponekad bilo i zabranjeno da izvodimo svoje vratolomije.

Subotom je bila igranka u Hrvatskoj Tišini (najčuvenija igranka u Posavini) i taj dan morali smo odraditi sve obaveze koje smo dobili  da bi se dobila dozvola za izlazak.

Nedjeljom se odlazilo na misu i u poslijepodnevnim satima smo sjedili na Njivici; Cure i momci bi iznosili deke na kojima bi se sjedilo. Bio je to kao nekakvi poslijepodnevni korzo. Šetalo se kroz selo, išlo se na alterac po vodu, bilo je i onih koji su biciklima obilazili naša sela. Cigo (Nikola Meščić) sa svojom gitarom nam je uljepšavao te nezaboravne trenutke. Sjedili smo i pjevali s njim u hladovini bagremova hlada, nekad i do kasno u noć...