Nedovršeni san

Ili

Moj zavičaj 2030.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Tekst je objavljen u Biltenu Udruge fra Grga Vilić u veljači 2014., Bosanska Posavina, projekt br. 1 Udruge fra Grga Vilić.

- Ljubav prema našemu unuku, dvogodišnjem Stipi i ljubav prema zavičaju, mogle bi roditi nešto lijepo -

( Moji dečki, mislim na supruga i sinove, bi rekli da se odmah vidi i bez potpisa, da piše „ženska duša“. Tako je, nekada A.G. Matoš rekao za novelu „Bure“ Isidore Sekulić, koju nije potpisala svojim imenom: „Miriše na žensku dušu“.)

Dan tmuran, kišan, kostobolan. Ne osjećam se „orno“. Malo prileći nemam običaj. Pa ipak, makar pola sata „ubiti oko“ možda ne bi škodilo. San ubrzo sjeda na moje vjeđe i plete svoju priču.

„Bako, jesi li spremna? Samo Ti polako, imam vremena, cijelu vječnost za Tebe. Ovo Ti šalju tata i mama da Ti se nađe po putu. Mama kaže da u svaki džep staviš po nešto, ima dosta djece, a djeca uvijek vole darak kojim mogu kupiti baš ono što najviše vole“ – umiljato će moj 19. godišnji unuk Stipe.

„Kako li lijepo zboriš. Isti otac! Tako je on godinama vozio svojega djeda Marka (baka mu je, na žalost, rano umrla) iz Austrije u njegov Hasić, u koji se nije mogao vratiti. Rat je, dijete moje, pakao u kojem se vrag i Božja čeljad gledaju oči u oči!“

I krenusmo. Stipe vozi mirno, sigurno. Mladenački adrenalin je, valjda, ostavio za neku drugu prigodu.

Travanj ne nosi uzalud to ime. Trava zelena, po ne znam koji put priziva u sjećanje pjesmu koliko jednostavnu toliko duboke poruke o ljudskoj prolaznosti i vječnosti Božje prirode:

„Blago Tebi zelena travice

Ti se mladiš svake godinice....,

A onaj, tko je mlad, dodaje:

„ a ja sada i više nikada“.

Stipu zanima sve o bakinom, a shodno tome i njegovom zavičaju. I djed i baka s majčine strane, Kiseljačani su mu ulili ljubav za Bosnu. Majka, iako rođena Zagrepčanka, zavoljela je svom dušom zavičaj svojih roditelja jer je dio djetinjstva provela u Zagoricama i Devetacima i uvijek rado tamo navraćala i navraća.

Moli da mu pričam sve o povijesti Bosne „od Kulina bana pa do naših dana“.

Prolazimo pokraj Slavonskoga Broda u kojem je više doseljenika iz Posavine nego starosjedilaca i koji je uvijek bio utočište braći s druge strane Save.

„Nema više granice između Hrvatske tj. EU i Bosne“ – velim ja.

Za naše Posavljake, one ostale u Posavini i one, koji su svoju Posavinu gledali s druge strane Save iz Slavonije, to je bila velika mora, ravna očaju. Ta komu ili čemu služe granice? Rodbini, prijateljima, poznanicima sigurno ne trebaju.

Bogu hvala nema ni one neuredonosti oko mosta, „gvožđurije“, dugog niza kamiona, neuglednih „metalnih“ kućica....Tu se sada izdigao dvadeseterokatni neboder s rotacijskim („vrtećim“) restoranom na vrhu. Izgrađen sredstivma EU fondova nadvisuje šamačke tornjeve stvarno i simbolično.

Za svijet ništa novo (sjećam se iz doba našega službovanja 2.000 g. onoga u Tirani odakle smo mogli vidjeti Drač, Kruju, Prezu....), ali za ovaj dio svijeta i ovu posavsku ravnicu, to je velika novost.

Na nekoliko prvih katova smješten je veliki Institut za ekumenizamu europskim i šire razmjerima te ogromna biblioteka s „info“ centrom. U izlogu gledam svete knjige: Talmud, Biblija, Kur'an, Vede, Mahabkarata ...

U institutu rade mladi iz cijeloga svijeta, većina volonteri ili korisnici „studijske godine“. Stipe se zadržao u razgovaru s jednim Brazilcem. Angolkom, Portugalkom i Irancem. Valjda da ne zaboravi portugalski, koji je kao dijete naučio u Brazilu dok mu je otac bio tamo na dužnosti.

Pijuckajući kavu uživam u pogledu na babogredske livade, Slavonski Šamac, Kruševicu, Sikirevce...

Slavonskobrodska županija skoro u cijelom! Županja na drugu stranu u nebeskom plavetnilu!

Vide se „utvaji“ ispred kuća puni pataka i gusaka, koje sam dugo čeznula vidjeti. Ta prekrasna slika peradi i cvijeća ispred slavosnkih kuća bila je iščezlau ratu i poraću.

Bistra ljepotica Bosna žuri u posjet pomalo umornoj Savi dajući svečan izgled šamačkoj varoši s lijepo uređenim i ujednačenim zvonicima i minaretima.

Tamo „preko Bosne“, kako govorahu naši stari, “izvire“ Prud ljepši i dotjeraniji nego ikad, a uvijek je bio oaza u kojoj se, u najžalosnijem vremenu, moglo osjećati kao „u Švicarskoj“. Pruđanska cesta vodi k plodnim dubičkim i vojskovljanskim poljima na kojima su u dugim redovima plave pčelinje košnice. Bit će meda livadskoga, bagremova, cvjetnog i lipova!

„Usta dragog slađa su od meda

Ljubit ću ih i kad nana ne da“....

Na pogled prema modričkom „ataru“ sine mi misao našega kinjževnika, Pruđanina, Mate Blaževića iz njegova romana „Izgubljene bitke“, pisan korijenskim pravopisom:

„Dolina rieke Bosne, čak tamo od ruševina sredovječnog Dobora, u kojemu prije pet stoljeća izginu cviet hrvatskih rodova u obrani slobode svojih zavičajnih planina, pa sve do njezina ušća u Savu, dobila je žalosno lice krajine, koju je neprijateljska sila opustošila. Gusto zasadjeni voćnjaci, u kojima se kroz zelenilo svake godine probija plavičasta magla zrele šljive, bili su pretvoreni u groblje palih hranitelja, kojima je život pokošen usahnuo.“

Tako Blažević onda, a ja sada vidim i osjećam čari ravnice, iskonskog zelenila, boje biljnoga carstva, boje obnoviteljskih i očisnih voda, kojima krštenje duguje svoje simboličko značenje. Bilo bi mi drago da starina Blažević pročita stihove Igora Zidića:

„Iz kuća

Spaljenih

Diže se

Nova kuća

Domovina“.

Grebnice, Domaljevac-veliko posavsko selo, Tolisa s poznatim franjevačkim samostanom i crkva BDM najveći sakralni objekt u romanskom stilu u BiH u vrijeme moje mladosti - na prethistorijskom lokalitetu vinčanske neolitske grupe..., i nanizana sela poput niske dukata, kao da ne dopuštaju sivilu i magli nastaniti se uz rijeku Savu.

„Na koju ćemo stranu“ prene me gotovo pjevajući Stipin glas.

Prud, Dubica, stari Balegovac, a „novo“ Novo Selo“, Odžak biti će naše odredište sutra.

Žurimo u Hasić, tamo nas već čekaju. Uz cestu Šamac-Orašje-Brčkonačičkane „mini“ tvornice: obnovljena korpara, tvornica za preradu voća i povrća, tvornica tjestenine, velika ribarnica riječne ribe s ulaštenim podovima, prodajni „Renaultov“ salon, „Užarija“, građevinsko poduzeće „Braća Agatić“, pilana „Hrast“, veliki „Autoservis“ s autodijelovima i garažom za popravke, „Tkaonica“ u kojoj se tkaju i izrađuju suveniri posavskoga kraja, ......

Skrenusmo desno preko starih Šupljenovaca, sada Novog Sela (uvijek se pitam zašto su i Balegovac i ovo selo trebali posatati neka Nova Sela). .

„ Eh, moj sine da znadeš kako smo Tvoj djed i ja 1996. g. pa ujko Josip sa don Nedom Nedićem prolazili ovim krajem. Tu je u pravom smislu riječi bila i strava i užas. Tu su snimani ratni filmovi!“ domećem ja.

A sada selo uređenih dvorišta i cvijetnjaka, a u središtu sela pravi mali trg. Dominira lijepa crkvica posvećena sv. Duhu, uz nju spomenik braniteljima jer „Rod bo samo koji mrtve štuje Na prošlosti budućnost si snuje“ reče starina Preradović.

Uz crkvu, s lijeve strane, kao „skockani kicoš“ privlači prolaznike škola s dječjim vrtićem sva oslikana dječjim crtežima. Podalje od nje koji metar malo nogometno igralište, a uz nju se poredali mini market s domaćim proizvodima što se uzgajaju na plodonosnim poljima „Zasjeke“, salon, ljepote, češljaonica i zdravstvena ambulanta. Na izlasku iz sela vidjesmo još jednu ambulantu, onu veterinarsku, kao i benzinku crpku.

Dosta je kola pred kućama, ali bicikl je bio i ostao omiljelo prijevozno sredstvo Posavaca.

Viđeni prizor ponavlja se i u ostalim selima kroz koja prođosmo, a vjerojatno i kroz koja ćemo još proći.

Vozimo se uz Žendrag, bistar i žuboran. Vrblje potkresano, trava uz riječicu pokošena, a nedaleko od ruba ceste miriše posađeno sitno proljetno cvijeće, bijelo đurđice:

„Durđic skroman cvjetić, sitan, tih i fin,

Dršće, strepi i zebe kao da je zima

Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima;

Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin.“ ,

ružičasti i plavi zumbuli:

„Oči dragog ko zumbul se plave,

Ne bi' dala plavo za garavo.

„Zumbul vene kad su dani vrući,

Moja mala mene čekajući“,

te visoki razgranati modri i ljubičasti jorgovani :

„ Al' mirišeš modri jorgovane

Pod pendžerom u proljetne dane“......

Iskoristih trenutak da svojem unuku „provučem kroz uši“ par posavskih dvostiha (dvostihova) iz naše narodne književnosti i progovorim koju o tako materijalno siromašnom, a duhovno bogatom, bardu hrvatske književnosti, A. G. Matošu.

Kuće veselih boja fasada, i uređeni vrtovi s prispjelim raznovrsnim salatama, lukom i špinatom plijene našu pozornost.

Na nekadašnjim zgarištima, na kućištu mojih roditelja i mojega brata Mate dominiraju kuće nećaka - dva Marka Sarića, kojima moja braća, Mato i Josip, ponoviše ime našega oca i Šimuna-Petra, kojemu brat Ivan ponovi ime našega djeda Perana. Jedan veterinar, drugi agronom, treći prehrambeni tehnolog sa svojim vrijednim suprugama koje se, prvenstveno staraju o djeci, vode dokumentaciju imanja, i prave su im tajnice.

Sokak pun djece, potomaka Sarića.

Cesta asfaltirana, čista, kočoperi se između drvoreda posavskih šljiva bjelica.

Doček vrijedan divljenja! Raširene ruke i raširena srca! Stipe nije dugo bio u Posavini. Zamomčio se, vidim virkaju cure iz susjedstva, ali ja po „staroj navadi“ tumačim da su mu sve Sarićke rod, a ima ih i u „Evića strani“.

„Uf, sve rodice, baš sve rodice, a tako lijepe!“ – smiješka se Stipe.

Naši nam pokazuju svoja moderna imanja. Zadovoljni su odnosom države prema privatnom sektoru. Rade ono što vole, a najljepše je što snahe Potočanka i Dervenćanka pa vole i razumiju dušu Posavine i svojih supruga.

Nude nam sve od reda domaće, dospjelo u njihovom vrtu, oboru, štali.

Uspješan spoj tradicionalnog i modernog!

Snaha Potočanka govori da je jedan recept našla na internetu, a drugi joj je dala njena prabaka. Sa stola nam se primamljivo i izazovno smiješe pite krompiruša i tiritnjača, ali i zlaćana dubrovačka „rožata“.

Pečene paprike punjene krumpirom posne, ali prelivene kajmakom, petak se još „drži“ unatoč promjenama koje su nastale u Crkvi. Prije „fišpaprikaša“ nazdravljamo domaćom šljivovicom, ali i brazilskom „caipirinhom“ (nećak je uspio proizvesti limete), te talijanskim amarom.

Procvale višnje u voćnjaku nagovještavaju izvrstan višnjevac, a trešnje, kada se zacrvene poput usana djevojačkih, vabit će prolaznike.

Kruške, jabuke, dunje, mušmule, vinova loza, dudovi – dar do dara Božjega.

Ne znaš gdje je ljepše u kući, u kojoj vlada sloga i povjerenje, ili u staji kod Rumenke, Bjelave, Šarenke, Milave, Perave.....ili u cvijetnjaku, vrtu-vrtlaku...

Stipe se igra s Aresom, zlatnim retriverom i posavskim psom Šargom. Spoj grčke mitologije i tardicije posavske.Nisu na lancu, dobričine su za dobre, a loši neka ih se čuvaju!

S polica u dnevnom boravku na info-tabletu nižu se i smiješe u slide-show-u dragi obiteljski likovi koji su prvih godina prošlog stoljeća šetali posavskim sokacima i selima.

U eri visoke internetizacije knjižnica ipak ima počasno mjesto u kući. Na ulazu je izrađeno rodoslovlje našega roda što je Stipu jako zaintrigiralo.

Još malo ćemo Posavinom!

Kroz Gornji Hasić, Miloševac, Kladare, Garevac, pa u Čardak k Dolorozi. Majka Božja i sestre štadlerovke (nazvane po slugi Božjem nadbiskupu sarajevskome Stadleru Josipu) odnosno Sestre Maloga Isusa, čekaju nas tu desetljećima.

Tik do crkve je kuća sestrinog unuka, koji je došao živjeti iz Vrbovca na nekadašnje ognjište obitelji Kvesić. Mlađahni Luka je stigao sve obnoviti i napraviti kutak svakom poželjan za život.

„Baš je lijepo, neočekivano. Žao mi je da nisi s nama....“ govori Stipe u mikrofon.

„Javio se Petar strike Marka. Ide iz Sinja u Split. Tamo je prisustvovao otvorenju obnovljenog i velebnog „Alkarskog trkališta“. Kaže da je bio u samostanu „Gospe Sinjske“ kod strica i da su tamo bili u gostima ramski, toliški i plehanski franjevci. Gospa Sinjska je stigla u Sinj s franjevcima iz Rame“.

Baš je ovo krasan dan, kao da se milost Božja razlila na ovom kutku zemlje, mislim ja.

„Ostani s nama jer večer je

Ostani Gospode,

Ostani s nama jer mrači se,

Ostani Gospodine“ pjevaju mladi Posavine na Posavskome radiju.

U Gospodinovom okrilju polazim na počinak.

A onda, kao davno u povečerja mojega djetinjstva, oglase se žabe svojim pjevom u zahvalu ljudima što ih ne uništiše, što im ne zagadiše Žendrag i Čandžićku, što su sačuvali okoliš i shvatili u srži riječ ekologija. A upravo je to bila tema koja nije silazila s radijskih postaja za vrijeme našeg putovanja.

Ta jednostavna životinja, žaba, u Japanu ima simbol uskrisivanja i vraćanja u svoje polazište, a u vedskim vjerovanjima predstavlja utjelovljenje zemlje. Njena zelenkasta boja kao boja nade, snage i dugovječnosti, boja je i besmrtnosti koja oživljava i ne da umrijeti našoj Posavini!

Dugo je godina bila nijema i besplodna majka Posavina.

Sada, svojim pjevom - kreketom, žabe kazuju da je došla plodonosna voda, oplodila i probudila suhu i napaćenu zemlju.

Kako je tu zemlju, tu Bosnu Katarine Kosače Kotromanović, na čiji blagdan mi i naviru ova razmišljanja, tu Posavinu doživljavala prije 20 g. pjesnikinja Marica Mostarac-Štokić iz Matine kod Maglaja evociram Stipi njenim stihovima:

Posavino,

Žrtvo paljenice.

Plodna žitnico,

Bez bogate jeseni.

Posavino,

Zima mi je

Od tvoje pustoši.

Posavino,

nikad neću

saznati

kojem bogu si

žrtvovana?

Bogu rata,

Ili

Bogu mira?

Stipe još čavrlja sa svojim rođacima: Matom, Magdalenom, Josipom Lucijom, Ivanom, Antom, Marijom, Katarinom.....

Bogu hvala, naša Posivna vrvi djecom! Ne kao nekad u neimaštini, nego u uvjetima dostojnim djeteta.

Dozivam u pamet vrlo dojmljiv i senzibilan lirski iskaz koji je napisala Stipi za drugi rođendan, moja snaha, Stipina majka Branka za vrijeme službovanja u Parizu sa svojim suprugom, a bijaše to 7. listopada davne 2013. g.

S tim mislima i s opojnim mirisima posavske zemlje utonula sam u san „blaženika“:

Tebi, dragi moj Stipe, ostavljam pismo koje Ti možda i nisi pravo pročitao. S jednom željom, da se u Posavini rađa mnogo djece kojima će majke pisati ovakova pisma za njihove rođendane, a da ta djeca budu nositelji ljubavi prema Bogu, rodu i domovini.

Dragi moj Sine!
Ono što ti prije svega moram reći je da te bezuvjetno volim. Na svijet si došao prije točno dvije godine i od tada kao da je zasjalo neko novo, puno veće sunce od onoga koje sam do tada poznavala. Često mi se čini kako je cijeli svijet stvoren baš za tebe, da ga ti istražiš, da Sunce ujutro izlazi kako bi te pomilovalo, da se svako novo jutro budim da vidim kako rasteš te da se bezbroj malih i velikih čuda događa baš zbog tebe. Donio si veliku radost u moj svijet, u svijet svog oca te svih ljudi koji te vole. I to je ono najvažnije čemu bih te htjela naučiti – LJUBAV. Želim da voliš i budeš voljen jer samo zbog ljubavi ovaj život ima smisao. Ne zaboravi nikada da si jedinstven – sa svim svojim vrlinama i manama. Ne zaboravi nikada da ćeš uvijek imati nas – ljude na koje se možeš osloniti (i kad padaš i kad se uzdižeš!) Ne zaboravi nikada da ćeš uvijek biti sretniji ako daješ od sebe, nego ako kradeš od drugoga! Ne zaboravi nikada da ćeš uvijek biti sretniji ako nekoga nasmiješ, nego ako se sam smiješ! Ne zaboravi nikada da ćeš uvijek biti sretniji ako si ono što jesi, nego ako te vole zbog toga što misle da jesi! Ne zaboravi nikada da raditi ono što voliš je produktivnije nego raditi ono što moraš! Ne zaboravi nikada da biti ˝faca˝ u očima drugoga ne znači uvijek biti ˝faca˝ u vlastitim očima! Ne zaboravi nikada da postoje i drugi oko tebe u protivnom ćeš se buditi sam! Ne zaboravi nikada da najsretniji i najbogatiji ljudi nisu oni koji imaju puno novaca, nego oni koji imaju puno ljubavi u svom životu!...ne zaboravi nikada…
Želim ti od srca život ispunjen zdravljem, ljubavlju i mirom… 
Hvala Ti što postojiš!!! 

Želim da znaš da Te volim – sada & zauvijek!!!
Sretan Ti drugi rođendan! 

Mama 

Znam, negdje mjesta ima
Na svijetu kojem živimo mi
Još negdje sunca ima
Gdje postoje još sni

Neka cijeli ovaj svijet
Još sja u suncu
Neka naša Zemlja sva
Postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
Zove se bajka
Zelena i mirisna
Cvjetna sva i nevina
Livada iz sna

„Jalta, Jalta“, Grgić, Kabiljo

Ružica Šušnjara