Naša kliza

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

U danima kada su TV reportaže i radio vijesti pretrpane novinama o snijegu, ledu i studeni širom Europe, kada se ljudi ne mogu snaći bez struje, “kupovnoga” kruha, u nedostatku lopata i očekivanja da će netko drugi očistiti snijeg pred vratima, izranjaju mi slike naših malih posavskih prizemnica zametenih snijegom do prozora, a do kojih su se spuštale duge ledenice s niske strehe. Tako je cijela kuća izledala kao iglu, eskimska koliba od snijeg a i leda. Nitko nije kukao nit se ljutio, nego se uhvatio posla raščišćavajući snijeg, skidajući ga i s krovova drvenim dugim štapovima na kojima je, u obliku križa, bila pričvršćena daska. Rijetko je trebalo, ali solidarnost je tada bila na maksimalnom nivou, čistiti i drugima. Naime, svaka kuća je imala čeljade koje je moglo urediti svoje dvorište, osim tamo gdje su sinovi pobijeni u ratu ili su otišli na odsluženje vojnoga roka.

Valja reći da se u to vrijeme nekako brže odrastalo. Dječaci, s 12, 13 a pogotovo s 15 godina, ne bi dozvolili da im netko drugi čisti. Smatrali su se sposobnim biti domaćini ako je otac mlad umro ili nekim slučajem bio u to vrijeme izvan kuće.

Naravno, ljudi su bili spremni na sve nedaće i nosili su se s njima kako su najbolje znali. Nikada se nije čulo da se netko smrznuo u svojoj kući, makar sam izraz “bijela smrt” čula kao dijete kada je neki čovjek zalutao i u nekom polju umro. Susjedi su obilazili jedni druge i pomagali kako su najbolje znali i umjeli. Bilo je više ljudskog, altruizma, onoga čega danas manjka u gotovo svim vidovima života. Ono što je nekada bila normalna pobuda svakoga čovjeka - pomoći drugome - danas postaje vijest dana. Na televiziji se prikazuju kojekakvi „eventi”, a rijetko se tko sjeti snimiti npr. emisiju o ljudima, i to mladim, kako svakoga mjeseca daruju krv, a oni rijetkih krvnih grupa i uvijek kada su pozvani. Naravno, da za darovatelje krvi nije ni važno „biti popularan”, ali bi bilo jako važno kao odgojna komponenta svima nama a pogotovo mladeži.

Naši stariji su imali taj osjećaj priskakanja u pomoć uvijek, iako siromašni i sami u oskudici, vodili su računa o bližnjima oko sebe. Vodila ih ona kršćanska maksima činiti dobro drugima kao samima sebi.

I ljeti i zimi, u lijepu i ružnu odsjeku života, mislili su na svoje najmlađe.

U trenutcima opuštenosti stariji su činili sve da ugode svojim najmanjim ukućanima, djeci.

Mnogi su čuli za imenice klizanje, klizište, klizalište, klizaljke, kliskost...glagole klizati, poskliznuti, oskliznuti, skliznuti, nasklizati se...pridjeve sklizak, (s)klizav,...priloge sklizavo, klizno....., ali vjerujem da, osim onih starijih, mnogi nisu čuli za imenicu kliza, a još manje su je imali u djetinjstvu onakvoga tipa kakvu smo imali u svojim dvorištima i kanalima.

Dakle, kliza ili skliza, što je to?

Postojale su dvije vrste kliza. Jedna, koja se pravila u dvorištu, od postojećeg snijega, uz Snješka Bijelića. Ovisno o rastu djece bila je i njena visina. No, dolazila su k susjedima i druga djeca pa su ih stariji morali stavljati na vrh klize da ugođaj bude kompletan.

Takvu jednu klizu napravio nam je tata ispred kuće. Uvjet je bio da bude blizu prozora da nas majka i baka mogu nadgledati i dodavati toplu varicu (varica je kuhani posoljeni kukuruz). Dvorište je bilo puno djece. Klizali smo se sa štapovima i bez njih, padali i dizali se. Nitko nije plakao, iako bi nespretno pao i otkotrljao se do tarabe djeda Šime. S nama je uživao i naš pas Žućo. Trčao je sa svakim djetetom gore dolje, počesto šapama ogrebao klizu, ali nismo protestirali. Voljeli smo ga. Školarci su znali i pokoju pjesmicu o zimi što su je trebali naučiti napamet, pa su uz igru ponavljali i tako učili mlađa braća i sestre. Osobito je bila popularna pjesmica koja je isticala hrabrost i odlučnost kao pozitivan odgovor na izazove.

„ Hajd’ napolje momak tko je (napolje-vani)

Tamo vije pravi snijeg.

Eno tamo navijao

Čitav bedem , čitav brijeg.”

Podalje od klize smiješio nam se Snješko s velikim bakinim poderanim plavim loncem na glavi. Teta je dva polurazbijena fildžana (a fildžan je šalica bez drške iz koje se pije kava) iskoristila za Snješkove oči, a u jednu stranu, tj. ruku stavila metlu brezovaču. Nismo imali mrkve i drugih dodataka, ali je i ovo bilo za nas vrlo lijepo.

Klizanje, igranje sa Bijelićem, slikavanje u snijegu (ležalo se ispružen u snijegu i ostavljeni trag bi se zvao slika), djed je dopunio još jednom zimskom igrom – klizanje na ledu.

Ispred kuće u kanalu je zamrznuta voda je formirala debeli led. Mogla se napraviti kliza duga 2 do 2 i pol metra. Dječaci su se klizali tom klizom „iz zatrke” a mi curice polakše. Bojale smo se pada, a i baka i majka su nam govorile da mi nismo „muškići” i nije prikladno jako skakati.

Znali smo da ima i zločetih dječaka koji mogu pokvariti klize. One u dvorištu ne bi se baš tako lako usudili, ali za ovu na kanalu bilo nas je strah.

I kada smo bili gotovo sigurni da će naša kliza biti pošteđena, jer je nekoliko u sokoku bilo onesposobljenih, našao se jedan mangup, koji je svojim cokulama, koje „kao da su imale eksere na petama”- rekla je baka, izderao našu klizu. I to za inat, jer smo mu rekli da je kliza za malu djecu, a ne za njega koji je imao 15 godina.

To je moju majku jako razljutilo.Kada je prolazio sokakom zaustavila ga je i pitala: „Zašto si to učinio? Zašto cviliš tuđu djecu, što su ti kriva. Umjesto da učiš školu ti već ideš 7 sveti Anti od Čandžićke do škole, a još nisi ni četvrti razred završio.” To je značilo da 7 godina ide u školu i ponavlja razrede.

Nije ostala na tome, otišla je k njegovim roditeljima, jer nije bilo prvi put da maltretira mlađe od sebe.

Njegovi roditelji nisu rekli kako im je sin svetac i kako je dobar, nego je otac pedagogijom „kajiša” htio stvari dovesti u red. Moja majka ipak nije dala da dobije što je zaslužio. To mi je on često puta poslije pričao. Kolikogod mu je bilo krivo što ga je„tužila” roditeljima, zahvaljivao joj se što ga je spasila od batina. Kasnije smo postali dobri prijatelji.

Momci našega kraja su se hvalili kako su se klizali na Čandžićki i Žandragu, a ja sam razmišljala kako se nikada, jer sam curica, neću ni moći klizati na tim velikm klizama. A bilo bi me i strahtog klizanja pa nisam bila zavidna „dječkima” koji su uživali u tom sportu.

Bili smo zadovoljni s malim, a iz današnje perspektive vidim kako je to bio dobar osjećaj.

Naše klize su nam bila velika radost pa su zaslužile da im se, makar i sa par redaka, zahvalimo za veselje koje su nam, u oštrim posavskim zimama, priredile.