Farbaruša

Te farbaruše se uvijek sjetim u ožujskim danima, pa sada ovih par redaka posvećujem svojoj pokojnoj majci klanjajući se njezinoj čvrstoći u borbi sa životnim nedaćama iz kojih je najčešće ranjenih nogu i ruku, a često i ranjenog srca, izlazila kao moralni pobjednik.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Majka nije imala puno odjeće, ali za svoje prilike dovoljno. U ormaru je uvijek visio komplet od zelenoga “štofića”, suknja i reklja, žuti zapreg i marama od istoga materijala-perlona – obrubljenog bijelom čipkicom. Ako je oblačila reklju ispod bi stavljala bijeli oplećak (dio nošnje koji pokriva pleća, tj. bluza) ili vešić od popelina (francuski poplen-polusvilena sjajna tkanina, fino platno od pamuka, vune ili svile ), a ako je bila bez reklje oblačila bi tzv. rukave.

To je zapravo bio gornji dio ženske rubine. Rukavi su bili na rubovima ukrašeni vezom. Majčine rukave resili su zeleni brezini listovi, te pletena čipka s ptičicama. Smotana u bez (tanko platneno tkanje), stajala je na posebnom mjestu u ormaru svečana pocalica koju je sebi, a i mnogim ženama našega kraja, izvezla. Uz pocalicu su se zamotali svezačići od crvene prave svile, također izvezeni u svojim završnim dijelovima u obliku trokutića.

Majka je uz pocalicu rado stavljala i lepezasti cvijet napravljen od žute svile, koju je pridržavala tanka žičica uz stražnji dio pocalice. Tu je bio i majčin nakit rešma (vrsta mrežastog veza koji je služio kao ogrlica), koju si je sama izradila, kao i sklopica (narukvica) zamotana u tkanicu istih boja: ”crven-bijeli-plavi”. Sklopica je imala i posebna svjetlucava zrnca pa se tako dojimala bogato i svečano. U dnu pocalice bio je i komadić crvenog krep papira, kojim je u vrlo rijetkim prigodama malo namazala lice.To je, dakle, bila odjeća za svečanije zgode, za sv. misu na blagdane, svadbe, prošnje...

Imala je i komplet za tužnije prigode, sprovode, kajanja (period nošenja crnine za pokojnikom), korizmu i došašće. To je bila crna glotena (glot-gusto tkana sjajna tkanina, obično crne boje) suknja i reklja, s maramom od istoga materijala i zapreg od crne polusvile. Imala je također za prigodu žalovanja i obični „šifunski vešić” i bijelu maramu sa samo malom jednostavnom čipkicom. Naime, treba podsjetiti da se u ono vrijeme i bijela boja nosila, jednakopravno uz crnu, u danima korote.

Majka je na posebnom mjestu čuvala rubinu „mrkaljicu” za obući se „bresukunje”. Rukavi i donji dio rubine bili su izvezeni tamnoplavom svilicom s grozdastim motivima. Inače bi mrkaljica trebala biti vezena crnom svilicom, ali je majka rekla da grožđe ne može biti crno, pa je zamijenila prikladnom bojom.

Za zimskih dana nosila je „flišenu„ ( pliš - kadifa, baršunasta tkanina, samt) crnu jaknu. Te jakne je šila tetka Stana Blažanović inače „pravi majstor” za šivanje te vrste odjeće. Često je nosila i smeđu „rudičanku”, četvrtasti komad pletiva kojim su se žene ogrtale preko ramena a neke i zamatale glavu. Čarapa smo imali svi dovoljno, pa i majka, jer ih je upravo ona vrijedno plela. Govorila je da nije sramota ne imati ono što ne možeš ni na koji način postići, ali je sramota ne imati ono što možeš sam svojim rukama napraviti. Tako je u našoj kući bilo pletenine uvijek dovoljno i za ukućane i za poklone drugima. Nebitno je li to bilo od nove „rudice” ili prepleteno od starijih majica (džempera), pulovera, šalova i sl.

Zanimljive su bile majčine zimske guličane čarape za svečanije zgode. Bile su poseban ručni rad raznobojnih loptica upletenih u jednobojnu podlogu. Za tužnije prigode imala je crne čarape, za svaki dan „svenosne” (svagdanje) šarene, bijele za „ne daj Bože” doktora. Crne „počne” nije ni voljela ni nosila, imala je svoje gumene cipelice, ali i prave kožne koje je čuvala u posebnoj kutiji i koristila u najsvečanijim trenutcima. Voljela je zimi nositi drvenjake, one priproste, ali koji se nisu klizali na ledu, osim kada bi išla u crkvu i obuvala gumene crne ženske čizme.

Ipak, majci je trebala nova svenosna suknja. Zapreg i oplećak su još bili čitavi, ali „veti” (prosjenjeni i postarani), ali suknja je već bila krpana. Srećom, ispod zaprega pa se nije vidjela „krpljačina”. No, svaki puta kada je majka odlučila kupiti materijal za novu suknju „ispala je” druga žurnija potreba.

Dobro je što je zima, govorila je majka, pa se ne ide među svijet toliko. Valjda će do Uskrsa doći i nova suknja.
A u narodu je inače, zbog brojnosti djece u našim selima, ostala izreka „Prije nova beba, nego nova suknja.”

Prilika da se majka ponovi nasmiješila joj se prije no što je prognozirala.
Baš u periodu između božićnih blagdana i početka korizme, dogodila se „brza” svadba. Svaki domaćin je inače priželjkivao ženiti sina ili udavati kćerku s jeseni, a ako baš treba poslije Uskrsa, ali zimi je izbjegavao svadbu tko je god mogao. Zimi, kada se svatovi ne mogu smjestiti u jednu prostoriju, „nije merak” nikome, osim onima koji vole dublje zaviriti u čašu, praviti veliko slavlje.

Ali, kada se mora i kada se „po hitnom postupku” prstenovanje dogodi u četvrtak, navješćivanje sva tri puta odjednom u nedjelju, vjenčanje kod matičara u ponedjeljak, odvoženje ruha u utorak i svadba u srijedu, djevojčina rodbina je sretna da je sve u ciglih tjedan dana gotovo. Jer, u protivnom, bi bila sramota da se sazna da je mlada trudna.

Dobro je bilo tamo gdje je ruho bilo spremno, ali tamo gdje nije, valjalo je naći vrijednu ženu da spašava što se spasiti dade.

Zbog svih okolnosti majka je dobila iznenadni posao. Trebalo je navesti par otaraka, isplesti nekoliko pari čarapa, otkati iveraču, ukrasiti čipkicama maramice i marame za dar ženskoj momkovoj rodbini, izvesti i sašiti pocalicu i svezačiće za mladu i još sijaset (mnoštvo) sitnica. Strahovala je hoće li sve stići, iako su joj, koliko su znale i mogle, pomagale baka i teta. Ne znam je li u tih desetak dana pripreme za svadbu stigla pravo zaspati koji sat. Trebalo je održati riječ i napraviti posao.

Sjećam se da su govorili da svatovi stižu, a majka je još radila oko pocalice. Ruke su joj bile izbodene, noge “nabuhle”.

Gotovo u zadnji trenutak mi je rekla da trčim predati mladinoj majci dobro zamotanu pocalicu i svezačiće. Žurila sam, na vrat na nos, jedva došla do naznačene osobe predavši joj majčinu pošiljku.

Svatovi su bili u većoj prostoriji. Kreveti gurnuti uza zid, na njima se sjedilo, a par sinija s hranom ispunjavalo je sobu. Neki gospodin iz Šamca se raspričao, ženske su pjevale ne previše veselo, udavača je plakala, a mladoženja se, kao da je sam samcat za “sofrom” gostio i masnim prstima trpao zalagoje kao da se sva ta strka uopće njega ne tiče. Atmosfera nije bila nimalo svatovska pa sam brzo predala poslano i odjurila kući.

Malobrojna kola su potom prošla sa svatima, završilo je što se završiti moralo, život je opet vraćen u kolotečinu.

Par dana kasnije udavačina majka je pozvala moju majku. Željela je srediti račune. Ne znam točno što je i koliko majka zaradila, ali znam da ju je najviše razveselilo platno kojeg su zvali “farbar”. Vjerojatno je to iz njemačkog jezika kao i “farba”- boja, dakle obično tamno obojano platno s nekim figuricama ili jednostavnim kružićima. Majka je dobila koji metar tog platna, kojeg je netko donio na dar mladenki. Veselila se što je to platno tamnoplave boje bilo sa „dva lica”. Na jednoj strani su bili crni kvadratići s crtom po sredini, a na drugoj bijele „tufne” (od njem. Tupf-točka,točkica) veličine manjeg dugmeta. Tako je majka jednu stranu te suknje, koju je tijekom jedne noći sašila, nosila u kući, a okretala bi ju kada bi išla u „zadrugu” – seosku prodavaonicu mješovite robe - ili poslom do ‘ učkovića ili Mikića kuća. Ta suknja se zvala farbaruša s obzirom na materijal od kojega je napravljena. Njena vrijednost je bila tim veća, jer je ispalo tako da ju je po prvi puta obukla za svoj rođendan, 10. ožujka iako se tada rođendani nisu slavili. Bili su važni imendani i njihovi sveti zaštitnici.

Te farbaruše se uvijek sjetim u ožujskim danima, pa sada ovih par redaka posvećujem svojoj pokojnoj majci klanjajući se njezinoj čvrstoći u borbi sa životnim nedaćama iz kojih je najčešće ranjenih nogu i ruku, a često i ranjenog srca, izlazila kao moralni pobjednik.

  • Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata
  • San o Bosni San o Bosni
  • Novoselski paradajz Novoselski paradajz
  • Djeca Žendraga Djeca Žendraga