Djeca Žendraga

I mi smo djeca Žendraga i blata!

Piše: Franjo Ćorković (11 godina), Rijeka

Jedine igračke koje su imale naše majke i bake, odmah poslije Drugog svjetskog rata, bile su maše! I metle! Od njih su se pravile lutke, uvijale, rijetkim krpicama i privijale uza se kao najljepše „barbike“. Igralo se razbijenim komadićima crijepova. Satljuci (satljici), malene staklene bočice od četvrt litra, čuvale su se kao dragocjenost. Eh, ko je imao takvu bočicu! Bio je glavni.

Nedjeljom, jedinim danom kada nisu teško radile, žene su djecu vodile u Jelas da beru kiselicu. To je kisela trava koja se jela prijesna ili se sjeckala u vodu i kusala kašikom. Na povratku igralo se na Njivici (Njevica). Obično se natjecalo u preskakanju kanala. O tome je već u „Škrinjici“ bilo riječi. A na testici, igralo se „škole“ sa razbijenim komadima crvenih crijepova, pa rapčara (pale i piriza), pa lončića i mućka.

S jeseni, djeca su išla brati šipak. S pjesmom. Bralo se i prodavalo. Tako se zarađivala poneka crkavica. Već sa svojih dvanaest, trinaest godina ženska djeca su počinjala raditi. Prvo su prela, motala na rašak, pa onda snovala ponjave i tkala na stanu. Kada se malo poodraste, išlo se i na prela, ali sa preslicom. Neuposlen se nije smjelo biti. Samo velikim svecima smjelo se ići na prelo bez „rada“ u rukama.

Moja baka, Janja Mišić, rođ. Dragičević, počela je svilom vesti još kao djeca, sa 13 godina. Učila je nju, ali i druge žene, Janja Blažanović, rođ. Brandić. Moja mama je počela sa predivnim maramicama, zaprezima, a kasnije vezla sve što se vesti moglo i trebalo i što se kod nje naručivalo. To je bila prava narodna, hasićka umjetnost. Tako je zarađivala pare i od toga je praktično živjela.

Bila su teška vremena. Odjeće malo, a obuće gotovo nikako. Ako se imalo, to je bio sam jedan jedini par koji se brižno čuvao, iako se posvuda išlo pješke, „tabanića fijakerom“. Znalo se ići u Garevac na Ilino, naravno pješke, a cipele nositi u ruci da se sačuvaju i tek tamo, na ulazu u Garevac, oprati noge i obuti cipele. Svi su rado voljeli ići na kopanje u Savulje jer je put bio dug, pa se moglo više pjevati usput.

Naši stari su živjeli teškim životom, puno radili, a malo imali, ali im je život bio sretan, ispunjen smijehom i pjesmama. A naš život? Danas? Nemamo nikada vremena, trčimo da što više zaradimo, da nabavimo sve što želimo i ne želimo, sve što vidimo kod drugih. Polako se rasplinjuju one stare, prave životne vrijednosti u nama. Zato trebamo, mi hasićani, jedni drugima vraćati osmijeh na lica.

Ako su naši stari i bijedni mogli živjeti u neimaštini, gaziti blato bosim nogama i uz to pjevati, zašto se mi svi ne bi mogli potruditi barem očuvati uspomene na naš Hasić?

I mi smo djeca Žendraga i blata!

  • Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod Hrvata
  • Farbaruša Farbaruša
  • San o Bosni San o Bosni
  • Novoselski paradajz Novoselski paradajz