"Cvijeće moje i ja bi' te brala..."

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

U zaglušnoj buci o recesiji, depresiji, cijenama, otkazima, političkim neodmjeronostima..... šetnje uz žuborni potok s jedne i raspjevane šume u svim raskošnim jesenjim bojama, s druge strane, pomažu čovjeku preživjeti i izdići se ponad močvare trenutka. Zaroniti oko i dušu u tu Božju ljepotu, uživati u tako opipljivoj Božjoj prisutnosti dar je neprocijenjive vrijednosti.
Kud god se okrenem vabe najraznovrsnije nijanse jesenskog kolorita od žarko-crvenih, blijedožutih, rujnih, tamnozelenih, bakrenih, srebrenih, zlatnih, grimiznih, svijetlo i tamnosmeđih te oker boja. Ta tko bi ih sve pobrojiti mogao!
Pada mi na pamet pouka običnih ljudi kada uspoređuju cvijeće s Božjom opstojnošću. Ona kaže da kada čovjek ne bi imao jači dokaz da Bog postoji bilo bi dostatno zaključiti njegovo postojanje po ljepoti, raznovrsnosti, boji i mirisu cvijeća i da ga je moralo stvoriti nešto Neizrecivo, Svemoguće i Lijepo.
Upravo tako govori i šarolikost boja kasne jeseni.
Cvijeće je opjevano u narodnim i umjetničkim pjesmama do te mjere da se pitamo bi li bilo poezije da nema cvijeća koje simbolizira i ljubav i čežnju i skromnost i suze rastanka, i bol i objekt divljenja......
Naravno, i u pjesmama koje su ostavili anonimni autori našega zavičaja često priprostih i jednostavnih komparacija i metafora cvijeće je našlo posebno mjesto obogaćujući posavske dvostihe. I oni su koristili snažnu simboliku cvijeća.
Podsjet ću samo na nekoliko primjera:
crvena ruža – ljubav
žuta ruža – zavist
ljubičica (ljubica) – skromnost i vjernost
bijeli ljiljan - čistoća, nevinost
cvijet bagrema ili akacije – otmjenost
božur (ak) – istina
visibaba – nada
vrbin cvijet – strpljivost
kadulja – odanost domu
čuvarkuća – cvijet na pragovima i krovovima kuća, a ime mu sve kazuje
djetelinin cvijet – „netko na tebe misli”
koprivin cvijet – zloba
jesenjak – cvijet jeseni kod nas poznat i kao „grobljanski”, inače poznat i kao „katarinčica” jer, ako ne nastupi velika studen traje do sv. Kate, 25. studenoga
jasmin – odanost
zimzelen – trajnost, uz ruzmarin cvijet naših svadbi
zumbul (hijacint) – vjernost (zove se i carević)
majčina dušica – smirenje
kaloper – spremnost za udaju
ruzmarin – simbol ljubavi i mudrosti koji osnažuje pamćenje
dragoljub- mir, radost, ljubav „ne zaboravi me”
zelen kada – otmjenost, poštenje

Naravno i boje su vrlo bitne i imaju svoju simboliku;

Crveni cvjetovi - predstavljaju sunce, vatru, ljubav, ali i krv
Bijeli cvjetovi – označavaju nevinost, čistoću, čednost...
Ljubičasti cvjetovi –umjerenost, smirenje
Narančasti cvjetovi – raskoš
Zeleni cvjetovi i zelenilo uopće – veselost. mladost, nada, proljeće, a i nezrelost
Žuti cvjetovi – svjetložuti vjera i dobrota, tamnožuti ljubomora, zavist, prevara
Zlatni cvjetovi – duhovnost, snaga, božanska moć i ljepota
Plavi cvjetovi – vjernost, postojanje, mir, bogobojažljivost....

Koliko cvijeće ima ili je imalo vrijednost u našim životima najbolje govore činjenice da se i ljudi imenuju po njemu, a da po bojama dobivalju nadimke ili „primenke” (Plavka, Žuja, Gara, Bijelko, Pirga, Crnka.., spominjem one iz našeg sela, da ne govorim o Pepeljugama i Crvenkapicama.....).
U nas su bila najčešća „cvjetna” imena:
Ruža, Ružica
Ljubica, Ljuba, kasnije i Violeta
Ljiljana , Ljilja
zatim Nevenka i Nevena,
a ponegdje i Karanfilka i Jorgovanka....
Naravno, poznata su narodna imena, pa i u našem zavičaju i po imenima dragocjenosti kao Biser(k)a, Zlatko, Zlatka, Zlatan, Zlata, Zlatica, Srebrenka, Srebrenko. Koraljka....., po imenima voća Višnja, Dunja, Jagoda, Malinka, Olivija (Oliva- maslina).... stabala Jasenka, Jasenko, Bagremka, Jablan i Jablanka...., ali su ova po cvijeću brojnija.

U zavičajnim, obično deseteračkim distisima, cvijeće je vrlo frekventan pjesnički motiv.

Evo primjera:

Imam brata ko u čaši cvijeće
Nema cure koja njemu neće.

Ja malena prešla preko Save
Da naberem ljubičice plave.

Cvijeće moje i ja bi’ te brala
Samo ne znam kome bi’ Te dala.

Bosioče moj zeleni
Na mom scrcu posađeni.

Kad ja umrem posadite ružu,
Nek se ruža po mom grobu pruža.

Ružmarine moj zeleni
Moj pendžeru okićeni.

Oj, čije li je polje ovo
Oj, to je polje ljiljanovo.

Ružmarine ti nemaš vršike,
Ti vršike, a ja nemam dike.

Al’ mirišeš lijep jorgovane
Uz prozore u proljetne dane.

Karanfile cvijeće moje
Još da mi je sjeme tvoje.

Procvjetala ljubičica plava
pod pendžerom gdje mi lola spava.


Ružmarine kad te budem žela
Sjetit ću se koga sam voljela.

U sokaku zumbuli mirišu
A curice za dragim uzdišu.

Ružica se uza zid povila
Moju tajnu sa dragim sakrila.

Visibabo što si digla glavu
De pričekaj ljubičicu plavu.

Ružmarine cvati u po zime
Da se imam zakititi čime.

Jesenjak je cvijeće u jeseni,
Za jeseni kad se dika ženi.

Ko procjepak oči u dragana
Ko da mi je lutka molovana.

Liza bijela i liza crvena
Govore mi da sam isprošena.

Sveti Anto primi molbe moje
sa ljiljanom pribijele boje.

Osvanuo ti si Markovdane
Sa markovcem jedne zore rane.

Avlija mi kadifom miriše
A inoća za dikom uzdiše.

Minđuša se u saksiji bani
A curica sa dragim divani. (baniti – banovati, ali i praviti se važnim, oholiti, raznetati se, “praviti se kao ban”)

Dok moj dragi u kući večera
Svud se širi miris kalopera.

Sve behara i sve cvjeta
Ruža miris pruža....

Oj ružice cvijeće najmilije
Ti si ukras naše familije.

Svu sam ljubav ja u kiti cvijeća
Sakupila ovoga proljeća.

Cvijećem obilježavamo svadbe, krštenja, vjenčanja, rođendane, imendane, promocije, svečane obljetnice, bitne događaje u životu društva i pojedinca.
Ne znam postoji li kuća bez vrtnoga, sobnog, rezanog ili makar suhog cvijeća.
Gosti pozvani u posjet nose cvijeće domaćici, supruzi suprugama, djeca majkama, bakama, tetama, kumama, odgajateljicama, učiteljicama..., pacijenti liječnicama i medicinskim sestrama, poslovni partneri poslovnim partnericama, poslodavci istančanijeg ukusa svojim suradnicama i djelatnicama.....
Govor cvijeća i njegova simbolika, kao što naprijed rekosmo, je osobit i primateljice ga znadu jako dobro čitati.

Premještajući se, poradi suprugove diplomatske mislije iz zemlje u zemlju i s kontinenta na kontinent, najupečatljiviji odnos prema cvijeću i njegovoj snažnoj tradiciji darivanja doživjela sam u Rumunjskoj.
Nikada, baš nikada, nijedan Rumunj nije došao k nama u posjet (a živjeli smo u Bukureštu četiri i pol godine) bez cvijeća, onoga u „saksiji” ili rezanoga, od uobičajenih ruža, gerbera, karanfila do frezija, gladiola, amarilisa ili dalija.
Ni najmanja djeca, vrsnici mlađega sina (tada učenici drugoga razreda osnovne francuske škole) koji su dolazili za vrijeme pauze k nama nisu došli, pa ni u cičoj zimi bez makar jednoga cvijetka, ili kasnije buketića proljetnica procijepka, ljubičica, visibaba, ciklama ili kukurijeka (snježnica).
Sjećam se zgode kada sam doktorirala da je kuća doslovno bila zakrčena buketima cvijeća. Naši sinovi sa svojim školskim kolegama su to cvijeće raznosili po crkvama Bukurešta, a veliki broj buketa je „otputovao” u Karaševo i Lupak (kraj gdje živi zajednica „starih” Hrvata koji su tamo doselili prije šest stoljeća).
Upamtila sam također zgodu iz koje sam naučila „učenja nikada dosta”. Naime, moji studenti su mi poklonili prekrasan buket žutih i bijelih krizantema. Simbolika pravoslavnih studenata je bila očita. Htjeli su mi iskazati čast slažući cvijećem simbol vatikanskih boja i propagirajući jedinstvo i pomirenje Istoka i Zapada. Do tada sam mislila da su krizanteme uglavnom cvijeće u čast pokojnika, a onda naučila da ne mora svagdje simbolika cvijeća pa ni boja biti istoznačna.
A tonama cvijeća l999g. Rumunji su iskazali ogromnu počast blagopokojnom papi Ivanu Pavlu Drugom, i tako uzvišenom susretu, prvom poslije Raskola 1054.g., s rumunjskim patrijarhom Teoctistom. Nikada neću zaboraviti vrlo emotivni susret dvojice vremešnih dostojanstvenika predstavnika dviju Crkava, kao i sinovsku odanost tadašnjeg rumunjskoga predsjednika Emila Constantinescua, spremnog da u svakome trenutku bude i fizički oslonac pokojnome papi. Papa je odgovorom na cvijeće i tako veličanstven doček uzvratio novčanom donacijom za izgradnju rumunjske prvostolnice, koja se nije mogla graditi za vrijeme rigidnog Ceausescuovog (Čaušeskovog) komunističkoga režima.

No, vratimo se cvijeću, tom čudu Božjem! Ono ukrašava naše crkve, kapele i kapelice, križeve, osobito grobove pkojnika.
Već jednom napisah da su naša groblja za Dan mrtvih „flore art” – izložbe cvijeća, prava umjetnost, ljepota za oči i dušu.
Za svojega posjeta zavičaju pohodih 4 groblja gdje počivaju moji najdraži (hasićko, dubičko staro i novo groblje te balegovačko, tj. novoselsko) Na žalost šamačko, htjedoh, ali ne stigoh!
Sva ta groblja su bila tako dostojanstveno okićena jesenjcima, tj, malim krizantemama ili katarinčicama kako ih neki zovu, u svim bojama bijelim, žutim, višnjevim, ljubičastim.....
Nisam zapamtila baš sve nazive cvijeća pa sam propitkivala svojega oca, koji se Bogu hvala, još dobro sjeća mnogo toga iz svojega Hasića.

Neki od naziva cvijeća su isti i u drugim krajevima, a neki su samo naši.
Zapisah ih da se podsjetimo nečega lijepog iz našeg djetinjstva, a što je vjerojatno već i zaboravljeno.
Ovim nepotpunim nabrajanjem zavičajnoga nazivlja cvijeća ostavljam mogućnost za sve one koji znadu više da ga nadopune.
Najčešće proljetnice naših livada zvale su se:
visibaba – bijele boje
procijepak – svijetloplavi
žabljak – žuti
kukurijek ili snježnica – različitih boja
ljubičica – ljubičaste boje, makar je u pjesmama spominju kao plavu
Kasnije su svojom ljepotom i crvenom bojom, naša polja, ukrašavali cvjetovi poljskoga maka.
..........

Cvijeće naših vrtlačića (cvijetnjaka i ružičnjaka):

ružice penjačice – bile su ukrasi malih bijelih posavskih prizemnica, a kasnije i viših kuća i ponos svake djevojke. Ružicama je uvijek i trebao potporanj zbog dugih, mlohavih grana, a za to su bili pogodni zidovi naših kuća.

ruža - bijele, crvene i ružičaste, koje su u svako vrijeme imale dostojanstven izgled i poklanjale se u osobitim prigodama, najobljubljenija je i najraširenija vrtna biljka. Ne zovu je zaludu „kraljica cvijeća”. U našem kraju je bilo prelijepih ruža, doduše ne kao u nizozemskom rozarijumu „Westbroekpark” gdje se održava internacionalna izložba „Zlatna ruža” (ili nekom drugom rozarijumu u svijetu), ali koje će ostati upečatljivije u našim sjećanjima više od bilo koje svjetske izložbe.

ljiljan ili ljeljen – najprije bijeli sa žutim tučkom opojna mirisa, zvani „svetoantunski”, kasnije su se u selu uzgajali i u drugim, najviše tamnonarandžastim bojama, ponekad „špricani” tj. šatirani.
Ljiljan je izražajnih ljevkastih cvjetova na visokim stabljikama, koji osvajaju svojom ljepotom i mirisom. Negdje je i jestiva biljka, ali u našem zavičaju prije svega plijenio je svojim mirisom.

markovac (perunika, iris)– ljubičasto- plavi i bijeli, cvate oko blagadana sv. Marka (25. travnja), otud mu i ime markovac. Međutim, perunike i u drugim bojama; žute, bijele..., kažu gotovo u svim bojama, osim u žarko crvenoj, a ima i dvobojnih npr. ljubičasto-žute.

kadifa (riječ kadifa dolazi iz turskog jezika u značenju, samt, baršun, pliš, a neki kažu da je dobila ime po etruščanskogm bogu Tagesu, bogu mudrosti..) zlatnožute, narandžasto-crvenkaste i smeđe-crvene boje, „baršunastih” cvjetnih latica intenzivnog mirisa. Kadifa je jednoljetnica, koju je uzgajala gotovo svaka posavska kuća zbog duljine njenog cvjetanja od lipnja pa skoro do sv. Kate, tj. prvoga snijega.

liza (pelargonija) – lize su krasile okna malih posavskih, a kasnije i balkone planskih kuća svojom bijelom, crvenom i ružičastom bojom. Njome su kićeni svatovi. Neki je dovode u svezu s imenom Elizabeta.....

minđuše (fuksije) – naziv ovoga cvijeta je turcizam, a mogli bismo ga prevesti kao „ušnjaci” ili „naušnice” a doista tako i izgledaju prekrasni tamnocrveni i višnjevi cvjetovi
Negdje to cvijeće nazivaju i srdašca, koja su djevojke stavljale na uši.

jorgovan – grančice grozdastih bijelih, ružičastih i ljubičastih cvjetova, čije smo najsitnije cvjetiće zaticali u kožne bore ručnoga palca mašući njime polako, brojeći ili govoreći „voli me - ne voli me” trenirajući tako svoju izdržljivost i spretnost. Jorgovanov prodorni miris koncem travnja i početkom svibnja razlijegao se našim dvorištima i nagovještavao stvarni kraj hladnijeg doba. Grmovi jorgovana rasli su od 4 do 7 metara, a naši punocvjetni jorgovani su razgaljivali mlađahna srca koja su si pod njihovim granama izražavali prve zaljubljene osjećaje.
Kada su „došli u modu” sapuni s mirisima ruže, ljubice, jorgovana...svaka djevojka se nastojala domoći te dragocjenosti i imati ju pored dunje i jabuke na svome ormaru (namjerno velim prijedlog „na” a ne „u” ormaru jer je tako cijela curska sobica mirisala).

Dragoljub – cvijet simboličnoga imena resio je gotovo svaki posavski vrtlačić, vjerojatno zbog osobitog tla koje mu je pogodovalo. Zanimljiv je po svojim listićima (čula sam kasnije da ih netko upotrebljava i za salatu!), koji čine krug, rozetu, kao i po svojim bojama: crveni i ružičasti. Naše žene su voljele one „streljičave” tj. narandžaste boje i čičkove boje.

Noćnjak - neki ga zovu i noćnik ili noćurak (a i čudesni cvijet), čije ime takodjer sve govori. Naime, ti plavo-ljubičasti, bijeli „prskani” cvjetovi, plave ili bijele površine latice s točkicama neke druge boje ( na jednoj stapki se nalazilo po 3 do 6 cvjetova zajedno). Cvjetovi se otvaraju u predvečerje do sljedećega jutra, dakle, rađali su se zalaskom sunca, a njegovim rađanjem povlačaili na počinak zatvarajući svoje latice..

Jesenjak – iako je taj cvijet vezan uz vrijeme osobitog pohoda grobljima za Dan mrtvih, u drugim zemljama nema samo tu odliku. Ime je pogođeno i vrijeme kada nije bilo drugačije mogućnost uzgoja doista je i cvao samo u jeseni. Dragocjen je po svojoj raznolikosti oblika i boja.

Božur (ak) – biljka velikih rujnih i „višnjevih” cvjetova iz porodice žabnjača bila je rado viđena ispred naših kuća. Sada ih primjećujemo manje nego nekad, kao da su „izašli iz mode”. No, tko je nekada vidio božur u punom cvatu u seoskim cvjetnjacima sigurno će ga zaželjiti imati pred svojom kućom.
Naravno, ima božura različitih boja onih ružičastih sa zlatnom sredinom, svjetlobijelih s crvenim mrljama, ljubičastoružičastih srebrenog sjaja, tamnoružičastih.....
Kažu da je božur simbol istine, ali i stida.

Ključić- sitni crvenkasti cvjetići

Karanfili (klinčići) – bijeli, ružičasti, crveni i šatirani, intenzivnoga mirisa, zvali su ih i turski. Cvjetovi zasebne ljepote puni ili jednostavni s laticama glatkoga izrezuckanoga ruba, vrlo su ugodnoga mirisa.
Zanimljivo je s jezičnog aspekta da sam od pokojnog djeda čula zbirnu imenicu za karanfile: karanfilje, valjda analogijom smilje, bosilje...Taj je lijepi cvijet kasnije “ni kriv ni dužan”, u vrijeme „provomajskih parada” i slavlja radnika stavljan u zapučke revera kaputa i kostima, te dijeljen “drugaricama” za Dan žena, postao je simbolom komunističke orjentacije.

Prela – vitka biljčica s ljubičsto plavim i ružičastim cvjetićima ne na vrhu, već sa strane stabljike

Jorgotin - (dalije ili georgine) grmolika lika, uvijek s više cvjetova na stabalcu. Cvatu poput božura sa svojim lijepim kovrčastim laticama, narandžastih, ružičastih višnjevih, crvenih ....boja

Lijepi d(j)ečki – jednostavni i ponosni, sa sjemenkama koje pucaju na najmanji dodir. Cvjetići mogu biti u bijeloj, žutoj, purpurnocrvenoj, plavoj, ljubičastoj i šarenoj boji.

“Zečje uši” – osobito na grobljima, dugi mekani ”flišeni” listovi

Ciciban......

Zanimljivo je reći da su i imena cvijeća dobivana po imenima osoba npr.
Lijepa mara,
bijela janja
zelen kata .......
Uz bršljane i druge zimzelene ukrasnice naši vrtlačići tj. cvjetnjaci i ružičnjaci bili su mjesta koja su odražavala dušu onih njihovih vlasnika. Vrtlačić je bio ponos svake djevojke i mlade žene i valjalo ga je poseno ograditi i urediti, obojenim, a nekada i prepletenim
tarabicama ili ogradama od cigle. To je ovisilo o spretnosti muških ukućana koji su imali volje i smisla da naprave nešto lijepo. Bilo im je ugodno čuti javne glasne komentare prolaznica koje su hvalile spretne ruke rukotvorina.
Istražujući još ponešto o cvijeću našega zavičaja citiram pjesme sakupljača Jakova Babića pd naslovom „Tisuću kratkih pjesama iz okolice Brčkog i Gradačca (prvi dio) Posavski narodni kalendar l999.g. br. 5., str. 87-95 te drugi dio, Posavski narodni kalendar 2000.g.,, str. 37-44 :

Cura cvijeće pod prozore meće
Da joj miri kad lola proviri.

Bosioče najmilije cvijeće
Tebe lola za šeširić meće.

Cijelo selo kritikuje mene
Što te ljubim moj plavi nevene. (kritikuje-kritizira, napomena R. Š.)

Bože mili da se rat umiri
Da se cvijeće do mene došeće.

Cvijeće vene kad su dani vrući
Moja mala mene čekajući.

Dika zumbul, a ja bijela lala
Pa se lala zumbulu dopala. (lala-tulipan op. R.Š.; ova pjesma je rado pjevana i u Hasiću)

Evo mene ružice rumene
Lole moga, bora zelenoga.

Ja sam svoje pozdravio cvijeće
Po onome koji kazat neće.

Jesam li ti kazala nevene
Da će tebe urediti žene.

Ljubi mene moj mili nevene
Uskoro ćeš ostati bez žene.

Mala moja nosi rosno cvijeće
Što je bilo nikad više neće.

Mala moja cvijeće iza gore
Bez tebe se živjeti ne more.

Ne meću se dukati na cvijeće
Već na gada koga nitko neće.

Od kako su procvali neveni
Ti moj dragi ne dolaziš meni.

Ode moje u regrute cvijeće
Kad se vrati moje biti neće.

Neven vene kad su dani vrući
Moja draga mene čekajući.

Komandire pusti moje cvijeće
Za jednoga ni poznat se neće.

Jednako tako u Posavskome kalendaru 2001.g. pod naslovom „Tisuću i petsto pjesama iz okolice Bosanskoga Šamca, Odžaka i Modriče „ str.76-do 95. ; (u mogućnosti sam bila koristiti samo prvi dio);

Bijela ruža iz kamena nikla.
ja se lolo bez tebe navikla.

Curica je ružmarin zeleni.
Kad uveni ne treba ni meni.

Cvati ružo u korijenu svome.
Primakni se mala srcu mome.

Cvijeće moje plavi jorgovane,
rano cvjetaš u proljetne dane.

Daj curice molim te ko Boga,
daj mi malo ružmarina svoga.

Dukati se ne meću na cvijeće,
već na gada koga niko neće.

U Hasiću se pjevala varijanta:

Dukati se ne meću na cvijeće
Neg na onog koga niko neće.

Da si dragi cvijeće u mom polju
Da te gledam kada imam volju.

Dragi mi se po livadi šeće,
zove mene da beremo cvijeće.

Ja sam zumbul, a moj dika lala
Pa se lala zumbulu dopala.

Ja uvenu ko ruža u sijenu,
Za draganom ko za jorgovanom.

Kaži mala, kaži moj nevene
Jesi l’ koga volila kod mene.

Mala moja moj nevne plavi
čekat ću te ko ribe na Savi.

Mala moja moj nevene rosni,
Čekat ću te ko ribe u Bosni.

Mala moja po nevenu šeće,
Neven bere pa u njedra meće.

Mene nana udavati neće,
Jer je kodom uzgojila cvijeće. (kodom u značenju istom, tek..op. R.Š.)

Mislio si moj plavi nevene,
da ću plakat što nisi kod mene.

Meni vele da ja nemam žene
Moja žena (r)Ružica rumena. (dodala “r” R. Š., igra s malim i velikim slovom u začenju cvijet i osoba))

Moj nevene svadile se žene
Lolo moja za te i za mene.

Mala moja moj nevene žuti
Što j’ na mome srcu kazat ću ti.

Mala moja bosioče rani
Jesu l’ tebi dugi ovi dani.

Ljubi mene moj plavi nevene
Ljubi mene radi uspomene.

Zanimljivo je da je u većem broju pjesama spomenut cvijet neven. Za napomenuti je da se cvijet neven u izrazima “pošla po nevenu; dala se po nevenu” rabio kao metafora da je netko nevjeran svome bračnome drugu. Na žalost, više je upotrebljavan glagolski pridjev radni u ženskome rodu, pošla, dala, svadile...zbog patrijarhalnoga odgoja, što ne znači da se isto nije odnosilo i na muškarce i da su i neki muškarci bili nevjerni svojim suprugama.

Moja nana i tvoja posijale šeboja
Kad moj dragi dolazi sav im šeboj pogazi
Ali neka neka gazi, samo nek dolazi.
(šeboj je biljka krasnica, krstašica žutih cvjetova)

U Hasiću se pjevalo:

Moja nana i tvoja posijale šeboja,
Šeboj niko i poniko što ću s tobom diko.

Smilje je uvijek izazivalo lirski ugođaj pa se pjevalo:

Smilje moje i bosilje moje,
Nek razgali dragi srce tvoje.
( razgalati-razblažiti, otvoriti i razvedriti i srce i dušu).
Inače u narodnim pjesmama „smilje i bosilje” izražavaju divotu, milinu, ljepotu...

I bršljan je ušao u narodnu poeziju a svojim zimzelenim listovima
kitio je „kapije” za svečanosti (svadbe npr.).

Ovio se bršljan oko grane
Kao Marko oko svoje Ane.

Sve cvijeće je posebno, jedinstveno svojom ljepotom, mirisom i oblikom. Nekome se sviđa više ljiljan, drugome božur, trećemu jorgovan....
Meni je teško reći koji cvijet najviše volim, svaki ima svoju draž. Ipak, nije zbog imena kojeg nosim, možda više zbog prekrasne pjesme Tina Ujevića „Svetkovina ruža”, završit ću ovaj osvrt stihovima:

Berite ruže, djevojke, da bi Vam danas sjale,
Taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
Iz dna duša vaših trepetljivih u ovome maju.

Ruže su munje misli, one su srca strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski; one su oko vidjela
I muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi bljesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
Na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
Sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himni iz luče biljnih česma,
O anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.

Što više ruža! Njih! Što više ruža svih!”

(citirano iz „ Tin Ujević -nostalgija svjetlosti”, Nakladni zavod MH, Zgb. 1979., str. 127-129.)


/ Augustin, Tin Ujević (1891.-1955.) najcjelovitija poetska ličnost u hrvatskoj književnosti između dva rata. Upravo se upriličavaju proslave o 120. obljetnici njegova rođenja)