Čudi me kako srce može sve to izdržati

Posavske majke čuvarice običaja i tradicije

Seljanka je skromna mila majka moja,

Haljina joj nije srebrom izvezena

Preko mora skupo naručena svila:

Sve je srebro njeno b'jela kosa njena.

Ruke joj ne krase alemovi sjajni,

Niti biser nosi oko b'jela vrata

Niti lanac zlatni, sve je zlato njeno:

Toplo srce njeno suhoga od zlata.“

Izidor Poljak, Pjesme, Blago moje majke, KS, Zgb. 1983. str.41.

„Čudi me kako srce može sve to izdržati“ – iz dnevnika majke Jele „Moj put u nepoznato“

(Osvrt na prozu „Odlazi majka“ autora mr. sci Ante Kneževića. Tekst je objavljen u Biltenu Udruge fra Grga Vilić br. 10 i 11.)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

I doista, pitamo se, kako je, uz sve nedaće, kucalo, više od sedam desetljeća, srce majke Jele. Vjerojatno je izdržalo sam zato jer je ljubilo svoje najbliže, ali i one „dalje“, što je praštalo živeći jednsotavnošću i skromnošću, brodeći u olujama i nedaćama života.

Pročitavši ovaj tekst osjetila sam da autor, sin ove posavske majke, uz razliku biogarafskih podataka, govori i o mojoj pokojnoj majci Luji (Agatić–Balegovac) Sarić (Gornji Hasić), koja, već jedno desetljeće, počiva na dubičkome groblju.

I ona, baš kao i majka Jela, ostaje siroče (kada joj bijaše 3 mjeseca oca ubija grom na dubičkog zaštitnika, sv. Alojzija), prolazeći kroz Scile i Haribde često je zavapila „Bože, kako sve to jadno ljudsko srce može izdurati“.

Takvim našim majkama i bakama vrvi Posavina i ne samo ona! Ali, Posavina, ona još samo „teke“ (malo) živa i ona rasijana putima i bespućima svjetskim, bijući bitku za opstanak, predmet je naše veće pozornosti.

Upravo zato ovaj memoarski tekst i jest vrijedan. Univerzalan je i svaki njegov recipijent može iz njega iščitati nešto što je baš za njega napisano. Posavci napose!

Tekst možemo promatrati s nekoliko razina:

- stilski

- emocionalno

- jezičn

Rekosmo da je tekst meomarskoga karaktera. Autor bilježi svoje osjećaje vezane uz majčinu bolest i smrt. Dnevno bilježi datirajući događaje, ali ga sjećanja odnose i u neko drugo vrijeme, i to prošlo.

Glavni lik je majka i u sadašnjosti i prošlosti. Budućnost se nazire kao sjećanje koje će živjeti u srcima djece, unuka, rodbine i prijatelja.

Iako autor kaže u uvodu da mu je cilj „ da prikaže običaje oko sahrane, kao i stari način života u Bosanskoj Posavini koji iščezava sa smrću jedne posavske bake“ (dovoljno bi bilo reći smrću bez prijedloga SA), mislim da je u ovaj tekst uneseno puno više.

Njegove reminiscencije o smrti i nebitnosti svega što se oko njega zbiva dokaz su tome: „nakon mamine smrti za mene su prestali postojati politički i društveni događaji. Vijesti ne pratim...

Osjetljiviji sam nego inače...“

Čak mu se čini da bi mogao i umrijeti „ na trenutke se čini da svijest (ili duša) želi napustiti tijelo...“

“... čovjek osjeća da će se tijelo raspasti na komade“, ali , Bogu hvala, mi vjernici imamo utjehu „molitva smiruje“ onda kada je čovjeku najteže.

Bol je jaka, otupljuje i tu bol može razumjeti samo onaj, koji je slično doživio.

Okosnica svih događanja je majka Jela. Radije rabim ekspresivniji izraz MAJKA nego MAMA, jer on uključuje i onu koja je rađanjem obogaćivala svijet, i onu od koje sve potječe, „majku čovječanstva“, i onu koja nema vlasititu djecu, ali se poput majke Tereze brine za djecu s ruba života.

Prve i zadnje riječi koje čovjek izgovara jesu obraćanje majci, kada su ljudi u nevolji zazivaju nju i Blaženu Djevicu Mariju.

Majka je ta koja neće pokleknuti ni prezati ni pred čime da zaštiti svoju djecu. Bog joj daje izuzetnu snagu u obrani ognjišta i svojih svetinja.

I dok ovo pišem nameće mi se pitanje zašto je onda psovanje te svetinje, majke, postala pošast u našem narodu. Analiza za psihologe i psihijatre!

Tekst počinje viješću:

„U oraškoj bolnci 24.II.2013. umrla je moja majka“. Reklo bi se novinska vijest, da nije posvojnoga pridjeva „moja“ koji tekstu daje subjektivnu notu.

Dakle, kao i dalje u cijelome tekstu, autor se služi „ich formom“ (ja oblik, jastveno nizanje doživljaja).

Iz toga slijedi osobni pristup u opisivanju majčinih posljednih dana ovozemnoga života, njena smrt, ali i podsjećanje na skromni život u selu Jošavi. Drugačiji pristup ne može se ni očekivati.

Autor predočuje (predočava) kratku biografiju pokojnice.

Rođena je u zlo vrijeme II. svjetskoga rata, 1941. godine u selu Vlaška Mala u obitelji Tipura. Moj pokojni djed nikada nije govorio Vlaška a ni Mahala, već Posavska Mala. U mojoj dječjoj glavi to je bila neka mala Posavka koja živi negdje iza majčinog rodnog Balegovca (danas Novog Sela). Ja naime nisam čula suglasnik S u posvojnom pridjevu Posav-s-ka .

Usput, moj djed nije nikada rekao da je 1945.g bilo osolobođenje (moralo se pisati velikm slovom), već Privrat.

Jela, dakle, poput tolike ratne siročadi, uz znane i neznane muke svoje majke Mare, izrasta u djevojče, koje, jedva postaje djevojka, a već se udaje i postaje Jela Bož(i)nica, po imenu suruga Bože Knežević iz sela Jošave u župi Potočani.On se, ne dočekavši zlatni pir ( u 46.g. braka) , preselio u rajske dveri 2003.g. pripremiti put svojoj životnoj družici .

Spomenusmo majčin nadimak po suprugu. Zanimljivo je da su naše žene dobivale imena po posvojnom pridjevu vlastitih imena svojih supruga, u kojima se najčešće nije čuo samoglasnik „i“ . Grg(i(nica, Markov(i)ca, Ilj(i)nica,Jur(i)nica ....

Majka je tako, uz sve životne križeve, nosila i križ udovištva jedno desetljeće.

Od svoje djece je, prije svega, tražila slogu i ljubav. Autor nastoji, kao gotovo najveću ljudsku vrijednost, istaknuti zajedništvo obitelji, rodbine, susjeda-komšija, promičući težnju suživota s različitim vjerama, pravoslavcima i muslimanima konkretno, s drugim nacijama ističući tako po dobru modričkog liječnika, ukrajinskog i američkog svećenika, sa zaključkom „pred smrću svi jednaki“.

Sinovi, kćer, snaha, unuci (dirljivo je skladanje unuka povodom bakine smrti iz SAD-a), poimence su nabrojeni, kao i pokojničina sestra, prijateljice, „komšinke ili kone“, s kojima se rado družila i koje su jedna drugoj pomagale iznijeti ovaj život do kraja njive Gospodnje, ukazuju na to da načelo ljubavi, zajedništva i pomaganja, jest nešto što moderni svijet treba pošto-poto sačuvati.

Možda će nekoga zasmetati „prevelika“ blizina i „gledanje u tuđi lonac“, onako, naivno bez loše primisli, ali je možda to puno bolje od zatvorenih susjedskih vrata i nepoznavanje susjeda tik do svoga stana. Znam da je neke smetalo ono naše neposredno posavsko TI izrečeno svakome, pa i nepoznatome čovjeku. Uvijek sam tumačila da to nije izraz nekulture nego prisnosti i bliskog prihvaćanja svakoga čovjeka. No, valja imati na umu da to svugdje ne prolazi, pa čuvajmo svoje posebnosti za svoju dušu.

Ako bismo htjeli sažeti karakteristike majke Jele, koje proizilaze iz ovoga teksta, istaknuli bismo:

veselost , što je najbolje sama majka opisala narodnom izrekom „Veselo srce kudilju prede“

darežljivost – majka je svima svojim dragim osobama slala „milošću“, torbe i cegere domaćih proizvoda npr.od sira, jer je, što je rijetkost, imala svoju kravu Šaru i za nju se svesrdno brinula i kada je bila na samrtnoj postelji mislila je tko će je pomusti.

druželjubivost – kao svako socijalno biće majka se nije prepustila samoći, družila se sa svojim prijateljicama i rodicama (koje su poimenice nabrojene), iz svoje generacije, ali i s puno mlađim ženskim svijetom, kao i s prijateljima svojih sinova, dočekujući i ispraćujući ih s darovima iz svoje kuće. Otud epitet „mila majka“.

radišnost – već smo spomenuli, a biti će i još govora o Jelinim vrijednim rukama, o ljubavi za ručni rad, o ljubavi za svoje domaće životinje, za vrt, cvijetnjak, njivu...

dobrosusjedski/komšinski odnosi – njegovanje takvih odnosa je nešto, što ljudi zaboravljaju, a to je „conditio sine qua non“, nešto što je nužno za zdravlje i tijela i duše. To se pokazalo i na pokojničinom sprovodu, kada su susjedi, ali ne samo oni već prijatelji i poznanici uopće, došli na ispraćaj – sahranu, donijevši, ne samo svijeće i cvijeće, već i materijalnu pomoć koja je popisana do u sitnice i koja je ili taj dan, na daći, potrošena ili podijeljena drugima, npr. ukopnicima, koji još u našim selima ne pokapaju za novac već iz pijeteta i neke kršćanske dužnosti , 8. tjelesnih djela milosrđa - „Mrtva pokopati“.

čuvarica posavske tradicije, što je pokazala i dokazala kao tkalja, vezilja, prelja, švelja, a ponad svega, ne odričući se svoje seljačke-posavske nošnje ni za kakvu gospodsku „svilu i kadifu“. Njena je marama bila njena kruna, a pomalo i opomena nama da svoje olako ne prepuštamo zaboravu.

Kroz posavske motive na „peškirima“- otarcima, čunčanim ili vezenim, na torbicama, ponjavama, jastučićima, maramama i maramicama.... sačuvala je Bosnu i Posavinu što naočigled svih nestaje. Baš kao što svoje prozno djelo nazva naš zemljak Tomić (iz Kladara) „Bosna koje nema“.

Sigurno radova majke Jele ima posvuda.

To me ponukalo noćas da prebrojim zemlje u kojima su ručni tradiconalni posavski radovi moje majke (od Albanije do SAD-a, Bugarske, Rumunjske, ex jugoslavenskih zemalja, Poljske, Cipra, Kanade, Brazila, Francuske, Austrije, Švicarke, Italije, Španjolske, baltičkih zemalja, Rusije, Italije, Vatikana, Portugala, Argentine, Alžira, Gane, Nikaragve......)

Pitam sebe, čime se ja mogu pohvaliti u tim zemljama, koje sigurno i nisu sve na popisu.

A te naoko obične i neuke žene tiho upoznaše svijet s ljepotom nastaloj po posavskim rukama!

Majka Jela imala je smisla i za jednostavno pismeno izražavanje svojih osjećaja. Ljubav i patnja kažu rađaju pjesnike i pisce. A ona je obojega imala napretek!

Autor u svoj dnevnik od 24. veljače uvrštava i majčin dnevnik u izbjeglištvu.

Kaže da „piše nevještim jezikom“. Ne bih rekla da je „nevješt jezik“, možda rukopis. Ona jednostavno piše jezikom-dijalektom svoga kraja, štokavicom i to poprilično točno. Nema ni velikih odstupanja od standardnoga jezika. Koliko srednjoškolaca, a majka sigurno nije pohađala ni „osmoljetku“, piše dočetno „i“ infinitiva: srušit (i), raketirat(i)...., koliko ih piše superlativni prefiks „naj“ zajedno s pridjevom?! - naj teži....., glagol u infinitivu krenuti, a ne kreniti...

Riječi poput: autobuska, ćer, ćeli daju tekstu obilježje autentičnosti ( suglasnik Ć nastao stapanjem suglasnika TJ, primjerice žitje-žiće, listje-lisće, pa jednačenjem po zvučnosti lišće....tako od gl. htjeti-htjeli imamo lokalizam u gl. pridjevu radnom ćeo, ćela, ćelo, ćeli, ćele, ćela...., ).

Oprobala se , na svoj način, majka Jela i u pisanju posavskih riječi i izraza pomažući tako i svojemu sinu da ostvari svoj vrijedni naum tj. da napiše Enciklopediju Bosanske Posavine. Lijepo je pročitati u tekstu neke naše izreke, kao već spomenutu:

„Veselo srce kudilju prede.“

te:

„Kiti ko za Božić“ (misli se na snijeg)

„Čuvati bijele pare za crne dane“

„Vrijeme liječi“

„Pred smrću – svi jednaki“....

Vrlo, vrlo je ugodno čuti da će, kada već nema majke, na predstavljanju te Encikopedije u prvim redovima sjediti „posavske bake u svojim nošnjama i maramama“

Vrijedi za sve nas, koji još imamo majku ili oca (moj je otac, Bogu hvala još živ!) poruka i pouka.

„Naše su mame često usamljene i bolesne. Trebamo ih češće posjećivati. I razgovarati s njima. Nemojmo čekati da ih stranci (makar to bile i medicinske sestre) upitaju na umrlu , kada je već prekasno: „Majko, šta te boli?“...

Ne smijemo prijeći ni preko još jedne bitne činjenice za fizičko i mentalno zdravlje pojedinca. Naime, poput mnogih naših žena, iako su neke rano ostale same,kao i majka Jela, ne zapuštaju svoje vrtove i cvijetnjake. Dapače, ponosno ih pokazuju nama kada ih pohodimo.

Osobno uživam u svojim, makar i kratkotrajnim posjetima, u cvijeću svoje rodice Stane Jazvić (Brezonjić) iz Gornje Dubice, kod neviste Ruže i njenog supruga, rođaka Ante Agatića iz Novog Sela....

U tekstu se spominje san kao predskazanje majčine smrti.

Da, sni su imali važno mjesto u nagovještavanju velikih događaja u religijama svijeta.

San u Bibliji nagovještava , objašnjava, smiruje. Bog stvara Evu od Adamogvog rebra u snu uzetog: „Bog pusti tvrd san na čovjeka ...“ Post,2,21

San je u kršćanskoj predaji pojava po kojoj Bog daje svoje upute ili upozorenja.

Najbolji je primjer za to tumačenja snova Josipa zvanog Egipatskog (Povijest Josipa i njegove braće, Post..) San kako se njemu klanjaju klasovi (njegova braća, koji će ga htjeti ubiti a onda ga prodaju , sni koje Josip tumači peharniku (povratak iz zatvora i vraćanje u faraonovu službu i pekaru (smrt), sni koje tumači faraonu (7 debelih i 7 mršavih krava...) i po kojima se Josip uspinje u hijerarhiji vlasti, a po njemu Izraelci doseljavaju u Egipat u kojem se nastavlja povijest izralskoga naroda preko Mojsija, prema Bibliji imaju izuzetno značenje..

U Brojevima 12,6 Bog govori da se javlja pojedincu „u snu njemu progovaram“, u knjizi Postanka 20, „Bog dođe Abimeleku u snu te mu reče....“,Također u knjizi Postanka 28,12-15, u tekstu naslovljenom „Jakovljev san u Betelu“ san ima važnu simboliku

„I usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru anđeli Božji po njima se penju i silaze...“

U životu svete obitelji san ima ulogu upozoravatelja u najkritičnijem trenutku za spas čovječanstva, u trenutku Josipove sumnje u Marijinu nevinost, on ju, naime, želi ostaviti „Tek što je to u sebi odlučio ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji i reče mu: „ Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju, jer je ono što je ona začela od Duha Svetoga....“ i opet, po odlasku kraljeva, a prije bijega u Egipat “ Kad su oni otišli, anđeo se Gospodnji u snu ukaza Josipu i reče mu....“

San kume Grginice, prije smrti majke Jele, je zanimljiv. Zrakoprazni prostor u kojem se našla „predstavlja suptilni svijet, međuprostor između neba i zemlje“ , (J. Chavalier , Gheerbranut, „Rječnik simbola“, MH, Zgb. 1983., str. 809.), a prema sv. Martinu to je „osjetni simbol nevidljiva života, sveobuhvatni pokretač koji pročišćuje na putu između neba i zemlje.“

A zid toga prostora je zaštitni bedem koji priječi prodiranje štetnih elemenata u jedan bolji svijet od našega - onozemaljski.

Zid kao granica između one, koja materijalno nestaje(Jele) i one koja još ostaje u „suznoj dolini“ (kume).

Opisujući prostor snivačica veli:

„To je visoko nješto“- ta visna je nešto što predočuje nebo, gdje se, vjerujemo, preselila duša majke Jele.

Zanimljiv je podatak da je više osoba prije smrti sanjalo pokojnicu u različitim situacijama.

Bez sumnje, tekst nosi sve elemente emocionalnog, posebnog duševnog stanja u kojima se čovjek nalazi, u konkretnoj situaciji u velikoj boli zbog gubitka roditeljke-majke.

I ja sama u ovome osvrtu ne mogu isključiti subjektivni pristup. Previše me usporednica s mojom pokojnom majkom i majkom Jelom jako dirnulo; puno sam, meni bliskih i dragih osoba , Posavki, osobito iz mojega djetinjstva u Gornjem Hasiću, Balegovcu, Prudu, Novom Gradu....prepoznala, pa je logično da čovjek i zasuzi i ne može suspregnuti emocije.

Suza, ta kaplja, koja čim se ukaže, nestaje a slijedi ju druga, taj očiti znak boli, ti biseri naše patnje, znak je da smo još ostali ljudska bića u ovom povampirenom i gramzljivom svijetu „biznisa“ bez skrupula.

Zato i ne preferiram da ova moja razmišljanja, meditiranja nad tekstom, pa ako hoćete i vlastita katarza, budu znanstveno određena.

Manje-više ovo je subjektivno viđenje onoga što mi je sveto, što je utkano u moje i u biće mojih „zavičajnika“ a što bespomoćno gledamo kako nestaje.

Nađu se, eto, pojedinci kao mr.sci. Anto Knežević, koji će zabilježiti vrlo bolna srca, makar i u tragovima, nestajanje jednoga, i to ne bilo čijeg već majčinog ovozemaljskoga života, ali i života jednoga kraja – sokaka, sela, naroda hrvatskoga u Bosni i u Hrvatskoj.

Reći će netko - okrutna stvarnost -, mogla je napisati i nešto utješnije!

I ja sam imala iluzije, zanosila se mogućim povratcima.

A sada? Prođite kroz Hasić obični „radni“ (ratinjak –radinjak- kako je govorila moja majka) dan. Pa i nema radnoga dana kad se na prste mogu prebrojiti starije osobe koje u selu žive.Tko je sposoban za rad? U mojem Sarića-Čandčića kraju, sokaku žive svega 3 osobe. Hendikepirani rođak Vlado i vremešni čiča Anto-Arkeša sa suprugom.

Zato se brzo vraćam s Knineva, hasićkog groblja u život, koji, Bogu hvala, postoji u Prudu, Novome Selu (jer gdje su škole i dječji glasovi ima i nade) i, kako tako, u Dubici.

Odoh predalako u crnim mislima. Otelo mi se „neote“, nije bila namjera. Ali i to nešto govori.

Dakle, vratimo se emocionalno obojenom tekstu. Naravno je to, pa kako će drugačije pisati sin o svojoj majci . I to u trenutku kada se od nje zanavjek oprašta! Barem ljudskim očima gledano.

Koliko je čeznutljivih i tako nježnih stihova napisano o majci od Pascolija, Carduccija, Jesenjina do...A.G. Matoša, Domjanića, I

Poljaka, Sudete, Tadijanovića, Balote, ....nemoguće je sve nabrojiti (prozu i ne spominjem)?!

I Anto Knežević dan-dva poslije majčina ukopa, kada je običnim rječnikom rečeno „sve prošlo u najboljem redu“, kada su žene u crnini izmolile posljednju krunicu, kada je stigla „škrinja“ i kada je fra Mladen Jozić završio obred u avliji i na groblju, kada je pala zadnja gruda ilovače na majčin lijes, sluša u pizeriji „Edi“ u Odžaku plačljive stihove Mariah Carey.

„...ne mogu tu večer zaboravit

I tvoje oči kada si odlazila „....

Moj izbor je, za ovu prigodu, pao na jednu vrlo jednostavnu a tako toplu poeziju Vladimira Kovačića:

Hvaljen Isus, moja stara bako

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenica moja!

Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pokraj trijema
i prebireš vunu za vretena.

Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Kako si mi, živa željo moja?

Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek žure.

Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je Tvoja blaga duša.

Bašča vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem,
i rosa je suza prolivena.

Ne znam je li pjesnik imao sliku naših majki i baka, ali toliko je predobro osjetio bilo posavske žene, da je ovome svaki komentar suvišan!

Zanimljvo je kako A. Knežević očima zreloga djeteta, koje je netom izgubilo majku, reagira na njenu „ostavštinu“, ne na novac koji je, ni on sam ne zna kako, sakupila i ostavila za svoju „sa'ranu“ kao ni „zelekansta platnena torba“ sa „smrtnim odijelom“ u kojem je i pokopana, već na činjenicu „ da nakon mamine smrti puno više nedostaje nego što ostaje“:

„Nema više mame da odkuči firanjgu s prozora da vidi jesam li stigo

Da ispeče pokljukušu...

Da prosije brašno

.....

Da zapisuje riječi seljački pjesama...“

Muči autora što majka više neće „vješto namotavati kluketa vunice....ni okopavati „kuruz bijelić“, što nema tko „ da podabjere lišće repe“, ni da „melo kuva „ čime će „ranit krmke“; ni ukiseliti „sirenje“ i usiriti sir, nema tko „da prigleda požutite slike prije rata“....

Zgoda je ovdje odmah nadovezati se analizom jezika našega posavskoga kraja.

To je hrvatski jezik, štokavski dijalekt, uglavnom ijekavski izgovor. Naravno, baš kao i svi jezici svijeta, ima u svom jezičnom korpusu i tuđice. Najviše je turcizama s obzirom na povijesnu činjenicu duge osmanlijske vladavine više od 5 stoljeća, germanizme, s obzirom na austrougarsku vlast u našim krajevima, kao i mađarizme, te srbizme, o čemu sam pisala u članku „Kako je govorio moj djed“ objavljenom na internetskim stranicama „hasiconline.com“, a prenesenom na nekim našim portalima.

Zanimljivo je da su se u posavskim govorima našli i talijanizmi poput riječi kapac- (capace) - sposoban, kao i galicizmi, riječi iz francuskoga jezika poput, u analiziranom tekstu, imenice muket.

Neka mi bude dopušteno izdvojiti i objasniti neke riječi iz teksta „Odlazak majke“, prema mojem, doduše, samo na hasićkim stranicama objavljenom Posavskome rječniku.

Astal – mađ. im. m.r.,stol

Autobuska – prid.,autobusna, stanica –im. ž.r. postaja

Avlija- turc. im.ž.r., dvorište, (m. dvorišta)

Ceger – negdje se govori „ceker“, germ., im.m.r., pleteni predmet od omotnih listova klipa kukuruza, tzv. komušina, u nas te listove zovu „šuška“, otud naziv za krevetne uloške u koje se nije stavljala slama (slamarice), već šuška „šuškare“.

Ćeti – glagol htjeti, čuje se i „tjeti“ (objašnjeno u tekstu gore)

Druga – ne prema ideolški obojonom „drugarica“,već prijateljica

Firanjga – germ. im.ž.r.- zavjesna na prozorima, zastor

Kaki – prid. kakvi

Kaljače – im.ž.r., gumena obuća za blato s povezicom ( u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika piše da su kaljače gumene cipele koje se obuvaju na druge cipele da se zaštiti noga od vlage i blata. Na žalost, naš svijet ih nije obuvao na druge cipele, već je to mnogima bila jedina obuća .)

Kluketa – zb. im., kao klupčad, u j. klupko, m. klupka,gen. m. klupaka – namotan smotak pređe, konca, konopca, vune...loptasta oblika

Kmis – „idem k misi“, izraz u kojem se „progutao“ krajnji samoglasnik „i“

Komšinica – turc. im.ž.r., susjeda isto komšijinica (komšinica),komšijka , otud komšija m.r., komšijinski, pridj. (komšinski) , komšiluk - susjedstvo

Kona – im.žr. hipokorstik prema komšinica

Krme - im.s.r., mlado od krmka, krmače, svinjče

Kru' – im. m.r. bez završnog H , kruh, ili sa završnim V kruv, - ukislo pečeno tijesto od brašna, preneseno značenje, ono od čega se živi

Kuruz, - skraćeni izraz za im. m. r. kukuruz, u Posavini žito

Kudilja – im.ž.r., kup lana ili konoplje stavljen na presličak preslice(zadjevene o pjas prelje) od kojih se uvrćući vretenom dobivaju niti

Maja - im.ž.r., m. maje, žene iz rodbine, prijateljice i poznanice koje se brinu o pripremi, kuhanju i serviranju hrane za vrijeme svadbenih svečanosti, daće ( tal. karmine-ručak na koji se pozivaju svi koji su došli na sprovod pokojniku, Anićev Rječnik hrvatskoga jezika navodi da je to običaj u pravoslavlju, međutim svjedoci smo da se prakticira i u katoličkom življu) i inih slavlja u selu (čatme-pokrivanja kuće, krštenja djeteta, krizme....)

Majiluk- im.m.r. - izraz koji opisuje sve muškarce i žene koji pomažu u kući za vrijeme navedenih svečanosti ili daća

Melo – im.s.r.- hrana pripravljena od skuhanih bundeva, pojedinih trava i mekinja (ostataka samljevenog žita i pšenice kada se brašno prosije) za ishranu svinja

Milošća– im. ž.r., u značenju dar, „preko Bosne“ – Hasić, Tišina, Novo Selo, Grebnice, Domaljevac.... govore „milost“, pravoslavni živalj „milošta/e“ (ovaj staroslavenski dvoglasnik ŠT ostao je u srpskim govorima : opština, opšte, sveštenik ....u hrvatskom je ŠT prešlo u Ć - općina, opće, svećenik....)

Muket – m. r., g. muketa, iz franc. j. moucette- kako navodi Bratoljub Klaić u „Rječniku stranih riječi“NZMH, Zgb. 2001., str. 913., voštani stijenj, savijen u klupko ili spiralu, kod nas je blagoslivljan na Svijećnicu („Marino“), a obično su ga palili za pokojnike i u kućama i na groblju.

Nadlijećali – gl. prid. od glagola nadlijećati, knjiž. nadlijetati

Nako – pril. onako

Ne mere ili ne more, razg.j., negacijski oblik glagola moći (mogu moreš, more, moremo, morete, mogu)

Neote – pril. nenamjerno , ne(h)ote

Nješta – neodređ. zamj., nešto

Obide – prezent glagola obići , standardno obiđem, obiđeš, obiđe,... obiđemo....

Odjednoč – pril. odjednom

Odnijeo – od gl. odnijeti gl. prid. rad. je odnio u m.r (odnijela ž.r., odnijelo sr.r.) ali, u govorima posavskoga kraja mnogi glagolski pridjevi radi refleksa jata imaju IJE analagno ž. i sr. rodu u j. i m. svih rodova: isto: pridonijeo, donijeo,doprinijeo....

Oš – hoćeš prezent glagola htjeti ( kako se u narodu suglasnik „H“ ne izgovara (H)rvatska, (H)rvat, (h)rvatski, (h)odati, (h)vatati, sa(h)rana, (h)rv ati, o(h)laditi, kru(h)- bez „h“ ili sa suglasnikom „v“-kruv......, tako se ne izgovora ni H u prezentu glagola htjeti –hoćeš nego „oćeš,“ a često se čuju samo prvo i zadnje slovo OŠ, isto nećeš-NEŠ.

Peškir – turc.im. m.r., ručnik (prema im. ruke), ličnjak (prema im. lice), otarak (prema gl. otrti), ubrus (prema gl. brisati)

Podabjerati –gl. podabirati, otkidati donje listove npr. repe, kupusa, špinata (obično za stoku)...

Pokljukuša – im.ž.r., razliveno tijesto u obliku velike palačinke. Izmiješano od brašna, jaja i mlijeka peče se na masti u velikoj tepsiji. Neki ju trgaju i prelivaju s kajmakom ili isjeckanim češnjakom (ili oboje), neki režu porumenjelo tijesto u kvadratiće i jedu za doručak, međuobrok između doručka i ručka ili između ručka i večere, a nekada se nosila radnicima na njivu.

Poraditi, porađivati – gl. ne u smislu potruditi se oko čega, uznastojati na nečemu, nego pospremati po kući, uopće obavljati sitne kućanske i dvorišne poslove

Poslanici ili poslenici- ne misli se na zastupnike u državnim skupštinama ili saborima, već na obični svijet koji doista radi za opće dobro naroda , na njivama, sa stokom i sl.Negdje se ta riječ poistovjećuje i s nadničarima.

Potkoljenača – im.ž.r. , ukrasni komad tkanine, kojega su djevojke, majke i bake, nosile u crkvu za klečanje (tada mnoge crkve nisu imale klupe pa je puk Božji klečao na podu).

Požutite – prid., postati žut, požutjele

Samun – ili somun – turc. im.m.r., bijeli okrugli, manji, pšeninični kruh

Sirenje – im.s.r.,kiselo mlijeko nastalo kiseljenjem hladnoga mlijeka

Šćap –im. m.r. štap, pomagalo za hodanje, ali i pridrživač nekog povrća npr. rajčice, graha....

Škrinja – im. ž.r – u Posavini ima značenje lijesa, mrtvačkoga sanduka, inače znači ukrašeni sanduk u kojem se drži rubenina, ukrasni predmeti ili dokumenti u starije doba, a u novije zamrzivač („duboki“)

Teke - turc. pril. malo, samo

Toju – tu, pokazna zamjenica ta ili ova: ta, te, taj,tu, ti,tu,tom. Inače, pokazna zamjenica: taj, ta, to; ti, te, ta ima višestruku jezičnu ulogu od ukazivanja na pojam u blizini i na nešto već spomenuto ( ...uvijek te priče...), do naglašavanja nekih odlika (ta divota, ta sramota...)

Umrlo – im. s.r., čas smrti (razlikovati od gl. pridj. s.r., gl. umrijeti npr: dijete je umrlo.)

Ukopnici –. im. m. r., mn:, a jednina ukopnik – čovjek, ljudi, koji dobrovoljno kopaju raku za pokojnika i ukapaju ga. Obično im je poslije sprovoda dijeljeno ono što su pohoditelji pokojniku donosili „iznad glave“, otarke, maramice, pokrove, dok je novac bio namijenjen za sv. mise. Šećer, kava, riža, razna pića i ostale namirnice su korištene za sam ručak koji se spravljao u kući pokojnika poslije sprovoda.

Zava - im. ž. roda, zaova, muževa sestra (otud zaović - zaovin sin i zaovićka – zaovina kći)

(z)gotoviti – gl., u značenju skuhati ručak, večeru, „gotovim ručak“, „zgotovila sam večeru“.

Zaključujući ovaj osvrt (a moglo bi se pisati još!), ostajem u mislima na groblju Smrekovac u Dugim Njivama. „Nema više dobre mame“, govori njen sin Anto, ali govore i oni koje ona nije rodila, ali su je osjećali kao majku. Bila je takva jer je živjela vjeru svojih otaca i nije ju izgubila ni u najtežim trenutcima svojega života. Dapače, ona ju je spasila !

Počeli smo sa stihovima, stihovima ćemo i završiti.

Upravo mi je, dobrotom jednoga prijatelja, dopala ruku tek izašla knjiga „Peru, puti, običaji, sudbine“ misionara Drage Balvanovića, svećenika banjalučke biskupije. Na 149. str. uvrstio je pjesmu pjesnika Hermelia Valdizana iz Huanuca „Oracione de fe“ (Molitva vjere), kao „omage“ i majci koja sve s blagoslovom daje i sinu koji taj blagoslov zdušno prima:

„Gospodine,

Nikada nisam izgubio

Vjeru u tvoje milosrđe.

Mogao me je udaljiti od tebe život

S nebrojenim užicima,

Ali bol, bit samoga života,

Vodila me k Tebi.

Upoznao sam Te preko čiste duše svoje majke,

Ona je bila ta koja mi je rekla Tvoje ime.

Po njoj sam vidio Tvoju beskrajnu dobrotu......