Woytila

(uz proglašenje Ivana Pavla II. svetim)

„NEKA U DRUGOM ČOVJEKU ŽIVI

ČOVJEK – TO JE LJUBAV“

/Književno stvaralaštvo Karola Woytile/

Predavanje održano u katedrali Sv. Marije u Senju uz Papin dan 22.X.1994. i u župskoj crkvi u Voloskom 30.IX.1994. godine.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

ŠTO JE SVE u posljednje vrijeme rečeno o papi Ivanu Pavlu II. ne bismo ponavljali.

Što je sve napravio kao prvi čovjek Crkve u svom dugogodišnjem pontifikatu, čut ćete od naših teologa. O njegovoj političkoj ulozi neka govore političari, ali smo njegovu i političku i moralnu snagu osjetili mi, Hrvati, kada nas je priznao kao zemlju i kada je snagom svoga autoriteta utjecao i na neke druge zemlje da nas priznaju. To je ono što je naoko vidljivo, ali koliko je za nas molio i moli tijekom ovog rata, to zna samo Svevišnji. Stječe se dojam da su mu Hrvati, posebice oni u Bosni, sa svojim patnjama osobito na srcu.

Da je Papa i lirska, umjetnička duša znalo se površno, usput. Sada, njegovim dolaskom u Zagreb raspisali su se naročito naši listovi. Poneki senzacionalistički.

Mi bismo, sasvim skromno, uz Papin dan, obilježili samo ovaj vid Papinog djelovanja - književni. Nećemo dublje ulaziti u opću poljsku književnost, spomenimo samo neke najpoznatije poljske pisce Adama Mickiewicza i njegovog "Pana Tadeusza", Henrika Sienkiewicza ("Ognjem i mačem", "Quo vadis") te Wojtyline suvremenike: Witolda Gombrowicza koji je pisao neka djela u subliterarnoj formi što bi se moglo reći i za Wojtylu Wazuka, Konstantya Ildefonsa Galezynski /Galčinjskog/, Stanjslawa Jerzy Leca, Jerzya Andrzejewskog, Stanislava Dygata, Kazimierza Brandysa, Tadeusza Rozewicza, Slawomira Mrožeka. Ovaj posljednji je obogatio poljsku književnost iskustvenim i spoznajnim sadržajima što povezujemo i s Woytilom, jer obojica stavljaju izraziti naglasak na duhovnu dimenziju književnog djela.

Pred nama je knjiga književnih necjelokupnih ostvarenja Karola Wojtyle iz vremena kada on još nije bio vrhovni poglavar katoličke crkve.

Književni opus, uvjetno rečeno, obuhvaća tri književna roda: liriku, drame i esejistiku. Prijevod njegovih pjesama, i to samo neke, nalazimo u „Glasu Koncila“ i još nekim listovima vjerskoga karaktera u trenutku kada je izabran za Papu. Ovaj prijevod sačinio je prije 10 godina naš pjesnik Milivoj Slaviček uz vrsne recezente; pokojnog pjesnika Juru Kaštelana i dra Branka Hećimovića. Slaviček je nakon 3 godine od izlaženja knjige na poljskome jeziku „Poezije i dramaty" u rodnim Wojtylinim Wadovicama (s predgovorom Mareka Skwarnickog) preveo, a što je još vrednije, kao vrstan pjesnik prepjevao, Woytilino djelo. Kako Nazor davno reče, "Traditore e sempre traduttore", valja reći da je prava sreća što je pjesnik prevodio pjesnika jer je time ušao u bit poezije i pogodio pjesnikovu dušu.

Kakva je to poezija Karola Wojtyle?

Moram priznati da sam najprije očekivala sladunjavu religioznu poeziju, kakva se zna ponekad recitirati na nasim svečanostima Prve Sv. Pričesti ili Sv. Krizme. Medutim, Wojtylina poezija je daleko od bilo kakve slatkorječivosti, daleko od lakoće.

To je poezija koja traži napor, koja poziva na dubinu razmišljanja, koju treba doumljivati i s formalne i sa sadržajne strane. S formalne strane to je, uglavnom, slobodan stih, ali se može naći i nešto rimovanih:

„Koračam – slavenski trubadur – Tvojim putovima,

oko Ivanja djevama sviram, pastirima sred ovaca,

- ali pjesmu razlomljenu, pjesmu veliku ko dolina

Jedinome Tebi pred tron hrastov bacam.“ /Magnifikat, Krakow, 1939./

Bože bliski, prometni sklopljene oči

U oči širom otvorene

I lagašni lahor duše što u pukotinama ruža trepti

silnim vjetrom odjene."

U versifikaciji Wojtyla rabi najrazličitije stihove od četveraca, peteraca, sedmeraca, osmeraca, deseteraca, dvanaesteraca, krakovjaka (stiha poljske poezije) do četrnaesteraca, petnaesteraca, šesnaesteraca ... Iako je metaforičnost obilježje cjelokupne Wojtyline poezije i, iako ne bismo ekivali previše ostalih stilskih figura, ipak ih susrećemo u svakoj njegovoj pjesničkoj tvorevini. Naravno, ovdje bismo mogli raspravljati i o jedinstvenosti definicije poezije i koliko uvijek za Wojtylinu poeziju možemo s lakoćom reći koliko je čista lirika i koliko je poezija u prozi. To su zapravo dijalozi pisani više za scenski govor nego za čitanje poezije u tišini. Pjesnik rabi počesto retorička pitanja da istakne dubinu problema pojačavajući ih anaforama:

"Klasovi uzvišeni, znate li

gdje se pritajio? Recite.

Gdje ga tražiti - klasovi zreli,

gdje ga tražiti sred ljetine?

ili, kada anaforičkim pojačavanjem „prodrma“ čitatelja da sudjeluje u njegovim traganjima o trajanju, o zemlji, o životu uopće:

„Prezimena ne spominji. Poveži se s bilo kojim "ja"

Sve što se dahom otvara i sklapa

sve to što kadšto u klimi srca umrijeti zna.“

ili:

„Traje čovjek iza praga smrti u katakombama u kriptama

Traje čovjek koji je otišao, u onima koji dolaze za njim

Traje čovjek koji dolazi u onima koji odoše

Traje čovjek iznad svakog odlaska i dolaska"

ili:

"Zemlja tegobnog jedinstva. Zemlja ljudi što traže vlastite pute

Zemlja duge podjele među knezove istoga roda

Zemlja podložna slobodi svakoga prema svima ....."

Izraz Wojtyline poezije je često gnomski:

- Ne odjeljuj čovjeka od stvari koje su tijelom njegove povijesti.

- Prošlost je doba rađanja, ne smrti.

- Slobodu neprestano valja osvajati, nije moguće tek posjedovati je.

- Pjesmu povijesti ispunjavaju djela izgrađena na čvrstom stijenju volje .

- Prolaženje kroz smrt prema životu, tajnom je.

Naslovi pjesama vezani su uz Bibliju novozavjetne događaje iz Kristovog života, ali ponekad predugi i pjesnički neatraktivni. Vrhunsko biće, dakle Boga, Wojtyla oslovljava raznim imenima i, naravno, piše majuskulom: Tišina, Šutnja, Jednostavnost, Ljepota, Svjetlost, Govor, Razum, Glavnja, Prijatelj, More.....

Opus Woytyline poezije započinje Magnificatom.Magnificat je inače pjesnički iskaz poznat iz biblijskih vremena. To je izraz veličanja Gospoda za darovanu milost i dobročinstvo. Tako Marija, majka Kristova zahvaljuje Bogu za spoznaju da će postati suotkupiteljica svijeta, ona koja je toliko ponizna i jednostavna, ali puna ljubavi i vjere.

Tu himnu udivljenja, veličanja, zahvale i blagoslova kao odrednicu svog poetskog doumljivanja stavlja Wojtyla kao zaziv i moto:

"Obožavaj dušo moja, slavu svoga Gospoda

Oca velike Poezije – nadasve dobroga“.

Sijač, sjetva, sjeme časti, su biblizmi, a Wojtyla ih rabi sve u želji da

"Istokom i Zapadom blagoslovljena

Obilno svoju zasijavaj, Gospodaru, njivu

Žitonosnim nek bude poljem....“

Pjesnik je svoju poeziju podijelio u cikluse:

I. Pjesma o skrivenome Bogu

1. Obale pune tišine

2. Pjesme o neiscrpnom suncu

II. Pjesma o sjaju vode

III. Majka

IV. Misao je čudnim prostranstvima

V. Kamenolom

VI. Profili Cirenca

VII. Uoči Uskrsa

1. Ivokacija

2. Priča o ranjenu stablu

3. Šavovi

4. Razvoj jezika

5. Jeka istočnoga placa

VII. Misleća domovina

IX. Stanislav

X. Razmatranje o smrti

Formalno gledano ova poezija je sublirska, puna intelektualnih konstrukcija i možemo je promatrati s:

filozofskog moralnog duhovnog

teološkog intelektualnog egzistencijalnog

notafizičkog mističkog etičkog

motrišta, ali u isto vrijeme iskustveno obogaćenom (Wojtyla je, naime, predavao etiku na Katoličkom sveučilištu u Lublinu). Ova poezija "koja i nije poezija" jest poezija čovjeka i njegove sudbine - sudbine likova iz Biblije Cirenca, Magdalene, Jakova, ali i radnika iz tvornice oružja iIi tvornice automobila, kamenoloma, slijepca ili glumca. To je čovjek u sebi i čovjek u odnosu prema drugima.

Analizirajući "Kamenolom" ne možemo se oteti povlačenju paralele između Kranjčevićeva "Radnika" i radnika s kojima je i sam Woytila radio i s njim patio.

„Slušaj kad udarce čekića ravnomjerne i toliko svoje

prenosim u nutrini ljudi da istražim snagu udaraca…

Dlanovi su krajolici srca. Dlanovi pucaju ne jednom

ko klanci kojima se nepoznata stihija valja.“

Kao u Cesarićevoj „Mrtvačnici najbjednijih“ i ovdje čovjek zanijemi, ne pred smrću kao činjenicom, nego pred činjenicom da čovjek nema ni dostojan posljednji počinak kao što to u svojoj elegiji (uspomeni drugu s posla) konstatira:

„Došla je izmučena zena i vratio se iz škole sin

Položiše ga, šuteć, poleđice, na plahtu od šljunka“

Inače su najčešći motivi: voda, kap, suza, izvor, studenac, bunar, val, more, sjena, duga, ravnica, zelena boja, stablo, zrcalo, ptica, krilo, da ne nabrajamo sve...

Najčešća simbolika u Wojtylinoj poeziji je ipak vezana uz vodu kao izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja:

„Gle - ondje vode srebrnasta ljuska što uporno odbija

evo dubina pod bremenom drhti"

Zdenac ili studenac, simbol žive vode, povezan je s vrelom života, koje natapa stablo života. Simbolika je toliko česta u Bibliji, ali i u svim svetim knjigama.

„U tvom pogledu studenac taj otvara

tek trepet lišća (Na studencu u Siharu)

"a sad svjetlo studenca pulsira duboko u tim suzama"

Evo i motiva suze, koja je opet proizvod vode, ali kao simbol boli i posredništva.

Iako je more u Bibliji često primjer Božjeg neprijateljstva (Apokalipsa predviđa svijet bez mora!), u Wojtylinoj poeziji je ono personifikacija samog Boga. I valovi u Bibliji znače smrtnu opasnost, a pjesnik Wojtyla osjeća smiraj i tišinu u susretu s valovima i morem.

„Al već ti stopalo dotače val

a tebi se činilo:

to more se u meni nastanilo

takvu razlijevajuć tišinu uokolo…“

Bunar u svim predajama ima sveto značenje - povezuje zemlju, zrak i vodu. Bunar je znak obilja i izvora života (sjetimo se Jakovljeva bunara), ali i čovjeka koji je dosegao obranu.

Koliko želi pjesnik mir na zemlji pokazuje uporaba motiva duge kao mosta izmedju neba i zemlje, kao simbol stišavanja božanske srdžbe, kao navjestiteljice sretnih događaja.

„A postah ravnicom što tihu je otvorena protjecanju

u kojem nema ničega od hučnoga vala što živi od duginih ogledalaca.“

Kao što se čovječje lice zrcali na čistoj vodi, tako je i zrcalo odraz i simbol istine i iskrenosti, tajne srca i savjesti. Kao motiv čest je u mnogim književnim djelima od bajki pa nadalje.

„I tad, odasvud vidljiv, u zrcalima dalekim

i onima što su bliska sjenu svoju vidiš"

Suprotnost onome što zrcalo kazuje je sjena, slika nestalnih, nestvarnih i promjenljivih stvari, upravo one svakodnevice koju osjeća Wojtyla među poljskom sirotinjom koja jedva sastavlja kraj s krajem. Sjena kao simbol povezana je i s mrtvima. Sjetimo se starih Grka koji su točno u podne, dakle u vrijeme kada je sjena najmanja ili je uopće nema, prenosili žrtvu za svoga pokojnika, ili anegdote koja kaže da kada čovjek proda svoju dušu đavlu, gubi i svoju sjenu, što bi se moglo tumačiti tako da je izgubio duhovnu komponentu bića.

„Odlijetanje sjena

ne prekidat, tek trajat

sve jasnije s priprostosti"

ispovijeda Woytila svoju vjeru u vječnost života u trajanje iza sjena, iza smrti.

Skup motiva kao ravnica, zeleno, stablo, imaju u Wojtylinoj poeziji izrazito značenje. Ravnica mu znači beskraj, neizmjernost, mirnoću i nepreglednost, koju ne uznemiruje ništa, pa ni šuma vala. Njoj se pripisuje, izmedju ostalog, zelena boja, boja biljnog carstva koja se uvijek ponovno potvrđuje, koja znači buđenje života i koja ima obnoviteljsku snagu i moć... Kao posrednica između hladnog i toplog umirujuća je, osvježavajuća je, jednostavno, ljudska je. Ima, možda, u baš ovoj, odabranoj boji i nešto naslućujućeg za budućeg papu ako povučemo paralelu sa zelenim smaragdom koji je i papinski kamen.

„Netko se dugo nadnosio nada me,

Nešto kao svjetlo puno zelenila

Nešto kao zelen, ali bez inačica

Zelen neizraziva ...“

"U tvom pogledu studenac taj otvara tek trepet lišća

i ljuska odražena zelenila blago ti zakriva lice

ondje – u dubini.“

Sa simbolom zelenila usko je povezan i simbol stabla, poznat i eksploatiran u svim civilizacijama u umjetnosti uopće, pa naravno, i u književnosti. Kao najbogatija i najraširenija tema nije zaobišla ni književno djelo K. Woytile. Njegovo stablo je izranjeno, ali Wojtyla priznaje:

„Shvatio sam: mora biti izranjeno, da bi se životom moglo natopit

Shvatio sam: mora biti izranjeno, da bi cijep mogao biti

negdje ucijepljen

Shvatio sam; moram se otvorit...

Stablo će plodove predat Onome tko ga je cijepio -

Dok sam odlazio,

Stablo je stajalo, prošlost

obuhvaćajuć i budućnost."

U neprestanom razvoju i uspinjanju prema nebu, pa i onda, kada se to drvo zrtvuje i postaje vatrom, pepeo znači ponovno rađanje, a ne smrt:

„Laganim tako postaje plamen vinuvši se iz presušenog stabla

svjetlosnim lukom

što pokrov prostorne noći oko sebe ne uzima u obzir".

Od stabla života u raju zemaljskom do primjerice Beckettove drame "U očekivanju Godota“, gdje je sve mrtvo i besmisleno, jedino je stablo koje je prolistalo; stablo ima gotovo religioznu, magijsku i mističnu karakteristiku. Sjetimo se pomalo legendarnog stabla Jišajeva koje simbolizira raj s rodom izabranih.

Isklijat će mladica iz panja Jišajeva

Izdanak će biti iz njegova korijena“

Spomenimo iz mnoštva simbola u Woytilinoj poeziji još jedan tako čest. To je ptica i njezino krilo, kojom on opet traži vezu između neba i zemlje, simbolom duše i duhovnih stanja, s krilom, pojmom duhovne lakoće:

Povedi me učitelju, i dopusti da tamo s Tobom budem

„Gdje obalne tišine daleke na krilima silaze ptica

Kao raslinje, kao bujni val…“

Valja reći da se nekad po motivima posebice vode, Sunca, ptica, može povući paralela sa sv. Franjom Asiškim, inače pjesnikom. U svojoj poeziji dostojno mjesto je našao ciklus pjesama ili poema o Majci. Možemo ih shvatiti kao stihove o Majci Božjoj, ali i svakoj majci na svijetu. Ciklus pjesama "Misao je čudnim prostranstvom“ je poetsko filozofska meditacija i filozofija poetskog mišljenja koja je zajedno s esejem "0 kazalištu riječi“ programskog karaktera, za konspirativno osnovano drustvo pod nazivom „Rapsodijsko kazalište“ kojem je Woytila pripadao.

Dakako da ni Wojtyla nije ostao po strani kada je riječ o domovini. Ispjevao je ciklus „Misleća domovina“ iz koje izdvajam:

"Kad mislim - Domovina - tad izražavam sebe i ukorjenjujem se

Domovina: izazov te zemlje upućen precima i nama

Kad mislim – Domovina – još čujem valjda kose zvek dok udara o zid pšenice“

O blagu i bogatstvu jezika pjesnik pjeva u pjesmi "Kad naokolo govore jezicima…“, koju možemo povezati s Preradovićevom „O jeziku rode da ti pojem…“

„Kad naokolo govore jezicima, odjekuje medju njima

jedan: nas vlastiti.

Vode rijeke žurile su u doline, potok je govora težio prema vrhuncu

Tako zbijeni u se jednim govorom, postojimo u dubini

našeg korijenja…“

Na povijesnim likovima Wojtyla iznosi suvremene poruke kao u pjesmi „ Stanislav V.“ (inače prvi poljski svetac, biskup ubijen 1079. u 49. godini života)

"Zemlja s podijeljenosti tolike ujedinjena u srcima Polajka kao nijedna."

Za zaključak o Wojtylinoj poeziji moglo bi se reći da se u njoj nadopunjuju sva područja pjesnikove intelektualne i duhovne djelatnosti. Ona je religiozna s obzirom na njezinu inspiraciju ali ne na ideološku instrumentalnu funkciju toga stvaralaštva.

Woytilu bismo mogli svrstati u onu struju preporoda kršćanske kulture koja je počela u 1. polovini ovog stoljeća u Francuskoj.

Osim poezije Karola Wojtyla je pisao i drame:

"Brat našega Boga“ i „Pred zlatarnicom“. I te drame su specifične. One sadrže osobe, didaskaIije, često duge, krležijanske činove ...

Dramski govor je često majestetičan i uvijek poetičan.

Monolozi su predugi i ponekad razbijaju dramu.

Drama "Brat našega Boga" je drama tročinka, ako govorimo o klasičnim terminima jz teorije književnosti. Simptomatični su naslovi činova:

1. Radionica sudbine

2. U podzemlju gnjeva

3. Dan brata

Drama je napisana kao odraz specifičnih društveno-političkih prilika 40. I 50. u tadašnjoj Poljskoj, i ne samo Poljskoj. Autor u uvodu veli da će to biti drama pokusaja proniknuća čovjeka. Za lik kaže da je strogo povijesni. "Pa ipak, između samoga pokušaja proniknuća tog lika pruža se lanac nedostupan povijesti.. .. Činjenica koja se zove ljudskost i to konkretna ljudskost: pretpostavili smo da takva činjenica nije više isključivo povijesna“. U drami sudjeluju lica: Maks, Stanislav, teolog i njegova majka, Jerzi, Lucijan, Adam i vrlo interesantan lik NIKOME POZNAT. Glavna tema je umjetnost, konkretno slikarstvo, kao život i kao spiritus movens života uopće, ali i života svakoga pojedinca. „Sve je negdje u nama. Samo su potrebne snage koje oslobađaju dotad nepoznato. Te snage su snage Dobra ili Zla koje su pred čovjekom i u

čovjeku stalne i eksplozivne.“ Glavni lik gotovo rezignirano konstatira: „Svatko od nas ide svojim putom. Svatko pravi svoje gnjezdašce. U isto vrijeme putovi su postali pretijesni za tolike ljude. Nemamo kamo staviti stopalo. Nema komadića zemlje kojega bismo mogli nazvati svojim. Nema djeteta kojega bismo mogli donijeti na svijet uvjereni da neće biti na ulici. A mi se krećemo u svemu tome samouvjereni, vjerujući u snagu nekog općeg sistema koji nam nalaze da prešućujemo stvari koje vape i gušimo opravdanu eksploziju. Ne, ne. Svima nama nečega nedostaje. Ne znam još čega. Mučim se ne bih li odgonetnuo. Ali, znam da nedostaje - i znam da će doći da eksplozije“.

Tko od nas nije pronašao i neko od pitanja koje je davno pisac umjesto nas postavio?

Nabijena je socijalna tematika, kao da je pisana i za naše vrijeme. A veličina nekog književnog djela jest u tome što ne vrijedi samo za vrijeme kada je nastalo, nego i za mnoge koji će ga kasnije čitati. Ova drama, ali ne samo ona, temelj je papinih kasnijih enciklika socijalnog karaktera.

Dramski sukob je između Maksa, koji smatra da je čovječanstvo ugroženo odozdo i proždirano od korijenja, dok Adam svojom slikom govori o drukčijem viđenju svijeta i oponira Maksu: „Čovječanstvo ni u kom slučaju nije proždirano od korijenja. Prije će biti da nalikuje drvetu obgrizanom od krošnje. Nećeš valjda tvrditi da raspored bijede odgovara rasporedu kazne. Opravdane kazne." Maks ustrajava u svojoj tvrdnji i suprostavlja se Adamu: "Konačno oprosti... ali na kraju krajeva, ja nisam u stanju kreirati život i sudbinu drugog čovjeka“ - čime istice svačiju individualnost, slobodu i pravo da svatko bude graditelj svoje sreće ili nesreće i da nitko nema pravo nikome nametati svoju volju i određivati pravila za život. Svačija odgovornost je individualna kao i poslanje.

Na kraju krajeva društvo je ovisno o tome hoće li pojedinac uspjeti realizirati svoju zadaću. Uspije li, društvo će se tada sastojati od većeg broja vrijednih pojedinaca pa će i ono u cjelosti biti vrednije. Wojtylin lik Adam, koji, i kao ime i kao lik, može bili personifikacija čovječanstva uopće, ima osjećaj da je proganjan i da su ljudska bijeda i kazna u izravnom međusobnom odnosu, te da bi trebalo sve izmijeniti. Može se ovdje povući paralela s našim piscem Milutinom Cihlarom Nehajevim, osobito njegovim romanom "Bijeg" i novelom „Veliki grad". I Nehajevljev, uvjetno rečeno, junak stalno bježi, a bježe i od njega. Razlika je samo što Nehajevljevi junaci rješavaju probleme samoubojstvom, dok Wojtylin junak to ne može initi iz jednostavnog razloga što su poznata katolička načela po kojima nitko nema pravo, osim Boga, čovjeku uzeti život, pa niti pojedinac sam sebi. Jer, život je Božji dar pripada samo Bogu. Sve to duboko razmišljanje je za Adama "postupno rasvjetljavanje - pritisak. Ali, ta jasnoća boli. Svaki puta sve dublje.“

Koliko je drama socijalnog karaktera i koliko jasno prikazuje prilike u tadašnjoj Poljskoj (i ne samo Poljskoj), pokazuje Adamovo razmišljanje među stankama i kojima sam sebi postavlja pitanja i odgovara: „Mase pokreće veliki, golemi neograničeni gnjev. Za sada je još uvijek pritajen, visi na napuklim nosačima dosadašnjih poredaka, ali to neće trajati dugo. Ne može trajati dugo. „Čovjek se buni i postavlja pitanje Bogu o potrebi svoga postojanja. Stiješnjen i prignječen on vapi: "Ja više ne mogu. Ja ne mogu. Osim toga nepotreban sam, ja sam nepotreban…“

Ipak, kada bi se čovjek oslanjao samo na vlastite snage podlegao bi ovakvim osjećajima. I kada osjetimo da smo na izmaku snaga, i kada od nas ne ostaje nšta, tada „Ali, tada, baš tada – to što ostaje u nama to je Njegova milost… Beskrajno me prerasta ljubavlju…“

Wojtyla postavlja iskonska pitanja o ljubavi, gnjevu, slobodi, istini i pokušava na njih odgovoriti. "Istina je to što na kraju ispluta na površinu poput ulja na vodi". Svoje tvrdnje vrednuje usporedbom s Bogom. Bog mu je temelj i iskustvo.

"Pred zlatarnicom" (tročinka: 1. Signali, 2. Zaručnik, 3. Djeca) je drama u kojoj pisac meditira o svetosti braka "Neka u drugom čovjeku živi čovjek - to je ljubav“. Vjerojatno je izrasla iz Woytiline svečeničke dušobrižničke službe, kojom se pripremao za vjenčanja, vjenčavao i pratio i dalje život bračnih parova i ploda njihove ljubavi, djece.

Ova drama je i drama bitka, u njoj se usuglašuju budućnost s prošlošću, a obadvije sa sadašnjošću. Tereza svom zaručniku, poslije prosidbe vizionarski izjavljuje:

„Oboje smo znali da seže u čitavu prošlost

i u daleku se naginje budućnost

da uranja u naše postojanje,

dok je zaručnik

„već dosta dugo gledao pred sebe, kao da je zagledan

u taj put, koji je pred nama“

"Odlučio sam dakle potražiti ženu koja će doista odgovarati mome „drugom ja“, a most uspostavljen među nama neće biti nesigurnim brvnom među lopočima i trstikom“.

Analizirajuci bračnu ljubav zaručnik izjavljuje:

"Ljubav, naime može biti sudarom u kojem dvije individualnosti temeljito postaju svjesne kako trebaju pripasti jedna drugoj iako ni raspoloženja, ni dojmova nema“.

Nije li se ljubav dužna neprestano rađati iz borbe za ljubav drugog čovjeka? Dođe u braku i do nesporazuma i težih poremećaja i tada je: „Vrlo mučno na tom pograničju egoizma i ne-egoizma kada se život prometne u mučnu egzistenciju dvoje ljudi koji u sebi, za se, sve manje nalaze mjesta“.

Osim drama poezije Wojtyla je pisao i recenzije, predgovore knjigama. Već sam spomenula recenziju „O kazalištu riječi“ /Krakow, 1951./, zatim „Darima riječi i geste“, 1957., te Predgovor knjizi Mieczyslawa Kotlarczyka „Umjetnost žive riječi“, Rim 1975. (dakle prije nego je izabran za papu).

"O kazalištu riječi“ je recenzija na tadašnju „Rapsodično kazalište“, međutim to prelazi okvire recenzije i prije je program rapsodijskog kazališta nego obična recenzija. To kazalište je potajno djelovalo od II. polovice 1941. godine u Krakowu a osnivač je bio Mieczyslaw Kotlarczyk, čijoj je knjizi "Umjetnost riječi“ kasniji kardinal Wojtyla napisao predgovor. Pod okriljem ovoga kazališta inicirano je u tzv. kazalište poezije. U toj recenziji Wojtyla iznosi zapravo "credo" svoga umjetničkog stvaranja. Za njega je riječ najveća vrijednost. Kao glumac je izvanredno mogao i osjetiti vrijednosti i ljepotu riječi.

„Zar svako kazalište nije kazalište riječi? Zar riječ ne predstavlja osnovni i prvotni element svakog teatra". Za rapsodični koncept kazališta riječ je paraelement, to je riječ kojom se obnavljaju stanovite istine, ideje strukture ...

Rapsodično kazalište je zasnovano na koncepciji riječi i ima idejni, a ne fabularni karakter. Stoga glumac „igra“ problem, bolje reći nosi problem. On je rapsod (putujući pjevač u staroj Grčkoj, koji je uz pratnju lire pjevao epske pjesme).

Pisac dalje razlaže likovnu, plesnu gestikulacijsku i glazbenu komponentu kazališne predstave povlačeci paralele u sličnosti i različitosti sa Shakespearovim dramama.

Njegov esej „Drama riječi i geste“ zapravo je nastavak razvijanja teme o riječi iz prethodne recenzije. Najprije se osvrće na teške prilike u kojima je kazalište radilo i u kojem su imali tek RIJEČ. Inzistirajući upravo na toj riječi pisac se pita „Je li riječ u Rapsodijskom kazalištu izgovorena bolje nego u drugim kazalištima?" Odgovor je da je riječ u rapsodičnoj predstavi imala više mogućnosti biti dobro izgovorena jer joj je ostavljeno više prostora nego u predstavama pretrpanim drugim elementima. A ta riječ i te kako obvezuje čovjeka, glumca, redatelja i publiku da misli.

I treći njegov rad ove vrste vezan je uz prvu recenziju, to je već spominjani predgovor Kotlarczikovoj knjizi, koji je Woytila napisao u znak zahvalnosti za sve što je naučio i doživio u Rapsodijskom kazalištu.

Osobito je istaknut M.K. kao nositelj autentično poljskih kršćanskih tradicija. To je kazalište žive poljske riječi stvoreno u trenutku kada je život nacije morao sići u podzemlje pred nacističkom najezdom, a s nacijom, dakako, i živa riječ.

Toga kazališta više nema, ali i dalje živi ideja kazališta žive riječi prihvaćena kao kazališna norma u čitavoj Poljskoj.

Uvjereni da je ovo tek kap u moru u dubljem istraživanju i objedinjavanju Wojtylinog književnog djela koje je još rasuto pod različitim pseudonimima, mislimo da smo barem malo približili bivšeg gimnazijalca, studenta polonistike i filozofije, profesora etike, manualnog radnika, glumca, studenta tajnog Duhovnog seminara, svećenika, pa opet studenta Dominikanskog sveučilišta u Rimu, biskupa, pjesnika, esejista, dramskog pisca, kardinala i napokon papu Ivana Pavla II, Slavena, Poljaka koji osobito voli svoju braću u Hrvatskoj.

Sveti Ivan Pavao II.

Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.), također zvan Ivan Pavao Veliki (Wadowice, 18. svibnja 1920. - Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine. Svetac Katoličke Crkve.

Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz nakon više stoljeća iz jednoga slavenskog naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektroničkih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti."

Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicima. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motu proprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, a papa Franjo, samo tri godine kasnije, u nedjelju 27.04.2014., na dan Božanskog Milosrđa proglasio ga je svetim.

  • „Čudi me kako srce može sve to izdržati“ „Čudi me kako srce može sve to izdržati“
  • Posavski motivi Posavski motivi
  • Mato Blažević, književnik (1893.-1953.) Mato Blažević, književnik (1893.-1953.)
  • Josip Dobroslav Božić, prvi hrvatski župnik u Americi Josip Dobroslav Božić, prvi hrvatski župnik u Americi