Posavski motivi

Proljeće je, al' kao da nije

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

/Korizma, Uskrs, krvavo proljeće u mojoj Posavini i nakon 16. g. bude u meni reminiscencije turobnosti i sumornosti, ali i velike nade Uskrsa. Jer, poručuje sv. Pavao da nije bilo Kristova uskrsnuća, uzaludna bi bila i naša vjera.

Stoga Vam nudim ovaj dopunjeni tekst, koji je objavljen u «Usponima» broj 9 1993. g. i «Posavskome kalendaru» l999. g., želeći da nas sve prožme

LJUBAV VELIKOGA ČETVRTKA

MUKA VELIKOGA PETKA,

I TIŠINA VELIKA SUBOTE,

I UVEDU U SLAVU

V J E Č N O G A U S K R S A !

Vaša Ruža djed Perana Sarića /

Hrvatski radio... Vijesti...Slušam bez daha.

I opet su napadnuti Grebnice i Domaljevac...

Dio moje neokupirane općine!

Misli su rasute duša rastužena. Posavina moja svela se na okolicu Orašja. U blato, koje mi je nekada toliko smetalo, htjela bih utisnuti vrući cjelov. Želja, dakako, ostaje samo želja.

Što učiniti, kako doprinijeti makar malo za moju Posavinu. Ne znam i ne mogu Bog zna što, ali možda mogu napisati koju više ljudsku, a možda manje stručnu riječ. Iako i riječi su siromašne, jedva kadre izraziti dubinu ljuskih osjećaja.

Prevrćem po mojoj biblioteci, tražim spokoj. I kao melem na dušu dopadne mi ruku knjiga «Posavski motivi», zbirka poezije posavskih pjesnika. Zaslugom mojeg brata zarobljenika knjiga je došla do mene. Reče mi brat prije nego bi zarobljen » Nek' Ti se nađe, da Ti malo razgali dušu».

Čitam i analiziram. Makar je napisana prije kobnih događaja vrvi slutnjama i strahovima od onoga što će doći.

Rijeka Sava, kao odrednica koja spaja i spašava, motiv je većine pjesnika:

«Sava teče i noćas prema Dunavu».

Život se nastavlja. Sava nudi smrt i život;

- Život, ako Posavce istjerane s njihovih ognjišta njeno uspavano krilo u neka plava, siva i zamagljena jutra primi i prenese na drugu obalu spašavajući ih od neminovne smrti.

- Smrt, ako ne uspiju pobjeći raspojasanim ubojicama.

I dok:

«noć razapeta, između jučer i sutra smiješi se mjesečinom vrbama starim,

što ogledaju se u Savi i vodenom ogledalu njenom,

čamci vezani vodi prkose što dalje mora teći»,

mnogi raspamećeni, gladni i bosi ogledaju se u sivilu ravnice, videći jedino lomače svojih kuća, štala, udžera, sjenika i kubanja.

Suze bujaju Savom. Usta su nijema, a oči pitaju :Vratiti se, s retoričkim odgovorom i upitom u isto vrijeme: Da! Ali, kada?

Posavski marni svijet stalno je molio na nedjeljnim svetim misama učen od svojih «ujaka», nezaobilaznih u životu posavskih ljudi i cijele Bosne (naravno i mnogo šire),

«oslobodi nas Bože kuge, glada i rata». Jesu li uzmanjkale naše molitve? Što se to dogodilo nama u našem vremenu? Jesmo li mogli i pomisliti da je zlo ovakvih razmjera moguće? Vapaj pjesnika rijeci Savi trže nas iz pitanja koja traže duboki odgovor:

« Nemoj me ubiti Savo

Na tebi sam odrastao rijeko....»

Ti si

«moje posavsko plavo more....»

ti me prenesi na krilima svojih vala na drugu obalu, obalu spasa.

Tunjo Oršlić pjeva Savi personificirajući je gotovo do najdražeg bića - MAJKE:

«Pio sam vodu tvoju, milovao te,

u valovima sam tvojima spav'o, grlio te,

tješio te i pričao priče

i zato nemoj me ubiti Savo.»

Teško je s obale na obalu bez mosta prijeći, ali ti vodo, koja daješ život, koja si uz zemlju, zrak i vatru bit ljudskoga života, vrati iskonsku snagu onima koje je sada zloduh rata htio pretvoriti u prah. Pjesnik je altruist pa kaže:

«a kada tuđi život opet poželiš ugrabi mene,

a nemoj drugog ubiti Savo.»

Proljeće l992.! Zapravo, početak proljeća u slutnjama crnim. Pjesnik Ivo Nedić jednostavno konstatira:

«Proljeće je, al' kao da nije», Uskrs je crni, krvavi.

«zaplesala je tama

kolo zvjezdano

na nebeskom svodu».

A svod se ne vidi od dima i baruta:

«nebo sivo, tmurno, bez topline,

cvjetna grana za mirisom vapi

nema laste, ni sunca da sine.»

Nema lastavice, vjesnice proljeća, nema lastavice simbola naizmjeničnosti, plodnosti, čistoće. Ona, lastavica, sada leti iznad prljave, krvlju i zloćom okaljane zemlje. Leti kao putokaz onima, koji bosi, izmoždenog tijela i razapetih misli prelaze Savu.

Kod nekih naroda lastavica je simbol iseljenja i samoće, a u islamu je smatraju rajskom pticom, pticom utjehe u boli i jadu.

Kako lastavica vapi za suncem tako vapi i rasijani narod moje Posavine za svojim ognjištem.

Pjesnici, kao Marko Vukić svjesni suda:

«iznad posavskih polja nezaustavno

vrijeme leti nepovratno»

i pita se:

«u sijasetu neobuzdanih misli» - KUDA?

Poput propovjednika iz Biblije, svjestan je da sve ima svoje vrijeme, i vrijeme rađanja i vrijeme umiranja i vrijeme kada:

«godine raznosi vjetar

i miris šume hrastova stogodišnjih...»

«Proljeće je, al kao da nije;

Majskoj ruži još su vlati snene......»

Proljeće 1992. g.!

Plodna posavska polja, njive i vrtovi šute. Netko je možda nešto i posijao, ali će to neljudska, tuđa ruka požnjeti.

Ruža ne želi otvoriti svoje latice, ne želi se probuditi i probuđena ne vidjeti svoje Tišnjane, Hasićane, Novoselce, Grebničane, Domaljevčane (Domlječane, kako su ih naši stariji rado nazivali), Tolišane, Bočane., Oštrolučane, Kostrčane, Vidovčane,. Šamčane ......i one preko Bosne Balegovčane, Pruđane, Dubičane, Vojskovljane, Zoričane, Svilajce, Pećničane...... one iz okolice Modriče, Garevljane, Kladarčane, Korničane, Čardačane...., te one iz okolice Gradačca: Tramošničane, Orlovljane, Turićane...iz okolice Brčkoga iz sela Boderišta, Boća, Dubrava, Bijele, Poljaka, Štrepaca, Ulica, Gorice, te one Posavce iz derventskoga dekanata: Plehana, Cera, Bijeloga Brda, Žeravca, Kolibe, Koraće, Velikoga Prnjavora, Foče, Brusnice.........

Ruža, valjda najljepši cvijet oblikom, mirisom i bojom u kršćanstvu je simbol Kristovih rana i kaleža s Njegovom presvetom krvi. Ta ruža ima i snagu preporođenja napaćenoga posavskoga puka.

«u zraku je neravnopravna borba,

miris bagrema sa izđubravanjem farmi....»

Kojeg li kontrasta?!

Bagrem, to oporo i tvrdo stablo, ali mirisna cvijeta, simbol je žuljavih ruku ispaćena naroda, kojemu je nadasve svet Gospodnji nauk praštanja i oproštenja. Neki će reći, da nam je u općem gaženju svega ljudskoga, a kamo li božanskoga dosta poštivati i SZ (Stari zavjet) i njegovu maksimu: «Oko za oko, zub za zub». Ipak, «ljubite svoje neprijatelje» reći će Krist, a mi ga upitati »Nisi li teži nalog mogao dati onima koji Te slijede?»

Nalog Kristov jest težak, ali jedini njegov nauk upravo poručuje ljubav prema neprijateljima. I to nisu samo nekad negdje napisane riječi, već primjerom i krvlju zapečaćene na križu.

Ako ljubimo one koji nas ljube, što to veliko i izvanredno činimo?. Krv križa i Kristove trnove krune je svjetlokaz ljudima pod križevima života i krunom boli.

Kažu da je Kristova kruna bila ispletena od bagrema. Kažu takodjer da bagremovo drvo ne može istruniti. Pouka je očita. Ti, hrvatski narode, saada okrunjen bagremovom krunom, uskrnut ćeš, nećeš nestati, nećeš biti zatrt!

I niču humke: Bazik, Ugljara, Matići, Kopanice...a Grebnicama i samo ime govori da su odvajkada bile i dom i groblje svojih žitelja (greb= grob; Grebninice, isto naš posavski - i ne samo posavki- izraz za groblje = greblje)....

Zar i dječje? Gospode, nije li to preokrutno? Odgovaraš da nije, da si Ti dopustio da Tvoj Sin umre na križu da otkupi svijet koji si koprca u zlu.

Istina jest, ali tako teška da ju jedva može «progutati» i shvatiti čovjek i očima vjere:

«Niče još jedna kamena humka,

u hladu starih jablanova viti

bilježi odlazak još jedne duše

što će se u tamu grobne rake skriti.»

Jablan, kao simbol svijeta mrtvih, boli, žrtava i suza, najbolje kazuje pjesnikovo raspoloženje. Prošlost i sjećanje, tužne uspomene, žalost za dragim pokojnicima utkane su u simbolu jablana kao grobljanskoga, gotovo ukrasnog stabla.

U vlažnoj Posavini, gdje pred kućom možete lagano napraviti česmu (u narodu popularno zvanoj «pumpa») rastu visoki jablani. Iako zli gospodari, a dobre sluge, u jablanu se srazuju naoko suprotni elementi voda i vatra (od jablanova drva se proizvode šibice).

Šute jablanovi nekada gordi , kako bi rekao Tin Ujević, a sada okljaštreni kao ljudi bez udova.

Budućnost je zaustavljena, «osjećaja nema na izglačanome kamenju».

Pjesnik M. Vukić hrve se poput starozavjetnoga Jakova, Jakov s anđelom, pjesnik s Bogom, buni se:

«Kameno srce mi daj, bez samilosti

i bit ću Tvoj

neće me taknuti slabosti.

proći će ovaj dan.»

a zatim se skruši i moli Boga oproštenje:

«Oprosti, milostiv mi budi Stvoritelju moj».

A iz sata u sat strašne se nepravde događaju. Uzburkano je nebo i zemlja. Svi su vidici zamagljeni pa kao da se ne zna što je zlo, a što dobro.

«strašne se nepravde događaju,

dobre, što pravednosti se nadaju

zli tuku i zavađaju

i nesmetano im boli zadaju.»

U sveopćoj klaonici pjesnik ne može odoljeti ne upitati nezainteresirani svijet, a i izraziti svoju sumnju u Stvoritelja svijeta:

«....ima li Boga,

shvatiti ne mogu više

kako je dao da dođe

da svako na svakog kidiše?!»

I od turobnih i sumornih misli pjesnik ima osjećaj da se teško razbolio. Kada nemaš što jesti, a voda je zagađena za piće, kada si gol i bos, kada si svezan, a dojučerašnji susjed oštri kamu za Tvoj vrat, tada ti je:

«misao po misao ludnica»,

a dan po dan postaje grobnica».

U toj kolotečini osjećaji otupljuju, a selo za selom nestaje: Mrka Ada, Gornji i Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Šupljenivci-Novo Selo, Gornja Dubica, Osječak, Balegovac-Novo Selo, Šamac, Odžak, Brod, Modriča, Čardak, Garevac..........

Osjećaj beznađa sve više guši:

«zar noćas mrak nije teži nego prije,

zar se nebo nije u vjeđama stisnulo...»

Sav život, rodbina i prijatelji, radosti i nadanja stislo se tek u jednu duboku boru na čelu.

Evociranjem stećaka podsjećamo se na povijest i duboke istine ispisane na tim svojevrsnim spomenicima našega podneblja:

«Ja bjeh što si ti

ti ćeš biti što sam ja.»

Podsjeća nas da se prošlost ponavlja na dugim posavskim oranicama i njenim dobrodušnim ljudima.

«Ali lanci im polako padaju» poručuje pjesnik iz svojeg svojevrsnog «viđenja». Breme izbjeglištva će biti skinuto, fizičke i duhovne rane će zacijeliti. Kada? Na to pjesnik Joso Živković nema afirmativnog odgovora:

«jer, mnogo mi puta

riječ u grlu stane».

U traganjima i lutanjima, u slutnjama i sumnjama, čovjek, gledajući smrt nevinih, poželi i sam umrijeti:

«Svim srcem sam tražio smrt,

na Boga nisam mislio...»...., ali, tada, u presudnome trenutku sam Bog pjesniku Oršoliću, a preko njega čvjeku, s velikim slovom Č, daje snage da vidi bistrije i božanskije:

«a On mi je samo otvorio oči»

Pjesma «Pečat». takodjer je temeljena na Kristovom nauku. Biblijski motivi i poruke su tako česte u ovoj zbirci. Mi, naravno, izdvajamo samo neke.

Poznatu Kristovu pouku i poruku, ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu i lijevi, ili ako te netko udari kamenom, uzvrati mu kruhom pisac iskazuje ovako:

«Obraz za šamar, kruh za kamen,

ljubav za mržnju, krv za znamen.»

Htio bi pjesnik da je «Kamen za kamen, oko za oko», to diosta bilo i pravedno, ali opečaćen vjerom svojih djedova i otaca, ostaje stamen i dosljedan svojim vjerskim zasadama. Ne osvećuje se, ne vraća milo za drago.

Kako često ni povijest nije pravedna, jer nju uvijek pišu pbjednici, pjesnik rezignirano primejćuje:

«Umiru veliki, jedni za drugim

dželat i vrijeme beskrajno;

ostaju djela, ali ne traju,

jer povijest pišu oni što ostaju.»

Tama, crnina padanja žutoga lišća, tužni ptičji poj, zubato sunce, osjećaj da je čovjek odavno mrtav, motivi su koji zaokupljaju pjesnika Benkovića. Puno je više «tmuše» nego svjetla, hladnoće nego topline. Niotkuda izlaza iz kataklizme. Vremena su apokaliptična, pa nije ni čudo da čovjek više ne zna je li živ ili mrtav.

«Crno je kao u paklu.

Pa, ja sam, možda, već odavno mrtav.»

A kada je zapravo čovjek mrtav? I uopće, postoji li nešto između disanja i umiranja?

Osjećaj pjesnikinje Ljiljane Kobaš rađa slutnju

«moje tijelo se raspada iz sata u sat,

iz dana u dan tjednima već».

Nestajemo li to s lica zemlje? Oni tamo što nas gledaju preko vrućih topovskih cijevi i snajpera (Bože moj koju li smo terminologiju naučili!) i nude svoje «blagodati» htjeli bi nam zalediti pamćenje i raznijeti misao. Jedino što možemo jest obratiti se Bogu čistom misli.

«Bože moj primi me u svoj skromni dom,

i ne daj da me raznesu oni

koji stoje preko puta

i nude svoje carstvo.»

U zamršenosti putova istine i laži, u neispunjenim obećanjima neodržanih primirja, u trenutku kada bi bilo lakše ptica nego čovjek biti, nije čudno što pjesnik Šimić vrisne:

«Da se ponovno rodim

i kada bih mogao birati što ću biti

ne, neću kriti

najmanje bih čovjekom želio biti».

I kada se čovjek poveseli i kad pomisli da se poslije pljuska sručenog na umrtvljenu posavsku zemlju pojavila duga uskrsnuća, pjesnik nas vraća u raspetost surove stvarnosti.

«čovjek vremena, čovjek poučen prošlošću,

čovjek s pogledom na budućnost, čovjek s pogledom na smrt»

Anaforičkom repeticijom pjesnik traži od nas da zastanemo, da se sjetimo psalmistovih riječi da ćemo se u prah vratiti. Ne smrt kao izlaz i rješenje, još manje kao budućnost. To je samo onima koji siju smrt, 'jer tko se mača laća od mača će i poginuti', učio je Krist svoga učenika Kefu-Petra.
Pjesnik izrijekom kaže da se boji i strepi. Osjeća se izgubljenim, ne zna gdje je. Pita se kontrastom:

«Što je cvijeće a što trnje?»

Vidi da su jednako pogaženi blatnim čizmama izdajica i cvijeće i trn. Trn možemo shvatiti kao simbol prepreke i poteškoća, ali i simbol obrambenosti. Možda će prevladati ovaj drugi simbol i trn obrane preplaviti posavske Rastike, Kruščike, Savulje i Lugove te poput najljepšeg cvijeća popločati put do hasićkih Knineva mrtvima u pohod.

Pisac se pita što je cvijeće a što je trnje? Postoji li granica među njima? Znači li cvijeće samo ukras ili je poput leptira po svojoj raznobojnosti često predočenje duša umrlih ili pak predskazuje zoru proljeća, mladosti, sklada i ljubavi uopće. Pjesnik bi da se u neodgovoru na postavljeno ptanje rasplače, ražali, probugari. Zato kao skrušenik u Confiteoru umjesto 'mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa', pjesnik ponavlja glagol plakati:

«Znam plakati, jedino plakati,

zato plačem.»

I već spominjani pjesnik Tunjo Oršolić, očima i srcem punim tuge, osjeća da je najveća čovjekova tragedija rastanak, a potom nestanak ljudi koji čeznu jedan za drugim.

Smrt ne samo da se osjeća između redaka i u samim redcima poezije cjelokupnog opusa «Posavskih motiva», nego je česta i u naslovima:

«Nadgrobni kamen»

«Kob»

«Najveća tragedija»

«Nemoj me ubiti Savo»

«Kad ja umrem, prijatelju»

«Na grobu prvog Ilira»

«In memoriam»

I u ovoj zbirci poezije djetinjstvo je motiv, conditio sine qua non, bez kojega, valjda, nijedna zbirka «nije ono pravo».

«Vidim djetinjstva raj

vitke proplanke i polja snena

i rijeku za koju me veže

sijaset najljepših uspomena.»

Kontrast vitkih proplanaka i snenih polja: proplanci kao izvor zelenila i novog života i kao simbol raja i rodnosti, mjesta kamo idu pravednici. Pjesnik spominje rijeku. (Znamo da je to Sava, ali ona ovdje znači mnogo više).

Vijugajući kroz polja, hridi, brda, doline, sela i gradove, smanjujući se u ponornicama, šireći se u ravnicama, ulijevajući se u mora i jezera; rijeka simbolizira čovjekov život, njegove padove i uspone, bolesti i radosti, postojanje i nestajanje. Pjesnik čuje

«popodnevni zvon, gugut grlice i slavujev poj».

Uvijek balansira između života i smrti. Zvono kao komunikacija između neba i zemlje te simbol poslušnosti božanskim zakonima, spaja se s gugutom grlice, simbolom bračne ali i druge vjernosti (vjernost domu, zavičaju, domovini), i slavujevim pojem, simbolom ljubavi, ali i mosta između ovo i onozemaljske stvarnosti.

Zemlja roditeljica inspirirala je u povijesti književnosti gotovo svako književno pero. U pjesmi «Zemljo moja» pjesnik jednostavnim, ali riječima punim ljubavi se obraća svojoj, našoj Posavini.

«Volim brda i doline

ravna polja Posavine

Volim svaki kamen, drvo,

Zemljo moja.

Kada legnem, kad se budim,

Kad sam sretan, kada ljubim,

Ja na tebe uvijek mislim,

Zemljo moja.»

Svih pet strofa završava refrenom «zemljo moja» kao da želi jasno svima dati do znanja čija je ta zemlja Posavina zvana. Anaforama dočarava prisnost sa zemljom s kojom živi i koju moli:

«Kad me umor bude shrv'o

i zazvoni zvono prvo

primi me u svoje krilo,

zemljo moja.»

U šumi pitanja o tankoj niti između biti i neodgovoru na njih, pjesnik je izmoren i jednostavno želi zašutjeti za navijek:
»Do vriska pakla narasta moja šutnja.»

Poeta se identificira sa šumom («Identifikacija sa šumom»), tone u šumski mir promatrajući

«ogoljela stabla što spokojno šute». Ogoljela poput naših zgarišta stoje na kiši i suncu. Ne čuje se veseli jutarnji smijeh djece i dozivanje za polazak u školu niti večernja molitva odraslih. Pusto je sve, tišina je pretjerano neugodna. To je bezdan mira:
»Neslućena nirvana tišine».

Kao da su i ptice nestale, umukle. Nije to tišina moje župe Tišine. Tišinu Posavine i moju Hrvatsku Tišinu paraju topovske kanonade i posmrtni plotuni. Smrt osobito mladih ljudi uvijek postavlja dilemu u čovjeku:
»O da l' da molitvu il kletvu

Da uputim Bogu

Ovim riječima se pjesnik Pejo Damjanović obraća Bogu na bratovom grobu. U velikoj je dvojbi:
»Da la da razumijem one koji se mire

Ili one koji vječno sudbinu kunu?»

Prijatelji nam doniješe kazetu s posljednje svadbe u miru iz našeg sela. Kolo, pravo posavsko, trešti. U kolu mladići zdravi, čili, veseli podcikuju i pjevaju. A onda, kao grobna jeka odzvanjaju riječi moje sestre izbjeglice s troje djece: «Vidiš., ovaj je poginuo, ovaj je nestao, ovaj je teško ranjen...» Šutimo. Komentar je suvišan, ali jeka njenih riječi zaustavlja se na zidovima i u svakom djeliću kuće.

Kako li je uvijek bila aktuelna tema povratka. Kroz duge godine naši su ljudi ostavljali rodne pragove tražeći Europom i svijetom koru kruha za brojnu djecu. Djeca su osobita briga, ali i blagoslov posavskog kraja. To se najbolje pokazalo u ovom ratnom vihoru. Naime, gotovo da nema obitelji koje nisu imale nekog najbližeg u Europi ili dijelovima Hrvatske nezahvaćenim ratom. Opet se oglasi sestra, koja kao da mi čita misli: Veli: «Dobro je što je od nas sedmero vas petero otišlo u svijet, a i tata radi u Austriji».

Pjesnik podsjeća da «na ognjištima trava niče». U prvi mah sam nesretna. Pa, ipak! Na ognjištima nešto niče, makar i trava. To daje nadu da će se život , kako tako, vratiti i da će svatko imati

«svoj dio nedokučivog neba»,

svoj kutak gdje će pohraniti «svoju svijest», svoju misao, do koje nijedan smrtnik neće doći i onečistiti je.

«Padat će kiše» (M. Janjić), ali neće biti izbavitelja Noe i njegove korablje u koju će se skloniti pravednici.

Samo silna ljubav i čežnja simbolizirana «plavom pticom» može

«rastjerati tamne oblake svojim krilima».

Toj plavoj ptici suprotstavlja se vrana, koja inače u nekim vjerovanjima predstavlja božicu rata, pa pjesnikovo rvociranje vrane jest nagovještaj zla koje nam je došlo.

Poetesa Janjić zatvara se u sebe. Ne želi da ljudi vide njenu ranjivost, dapače posvješćuje onu toliko puta ponovljenu istinu:

«Snaga im je tamo

gdje je tvoja slabost».

U nemogućnosti shvaćanja strahovitog grijeha i zločina pred očima cijelog svijeta, a da bi mogla lakše oprostiti, pjesnikinja se poziva na biblijsku Kristovu misao: Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine!. To će možda i reći prebjegli Garevljani, Čardačani, Pruđani, Tišnjani, Hasićani...., ali oni koji nisu stigli iz Koliba preplivati Savu, tko zna jesu li su se uzmogli sjetiti ovih riječi, jer:

«posljednje minute su nam uskraćene,

streljačkom vodu se žuri!!».

Pjesnikinja ipak poručuje da se treba suzdržati:

«da ne plačem više

da čekam,

i molim se Bogu....».

Posavski opus završit ćemo s pjesnikom Ivom Nedićem (1899.-1964.), koji je ispjevao u desetercima prigodnicu uz 40. obljetnicu smrti fra Martinu Nediću: «Na grobu prvog ilira».

Pjesnik moli Svevišnjega za pokoj fra Martinove duše, ističući prolaznost vremena i potsjećajući na turski zeman za vrijeme Ilirskog preporoda u Bosni. Već je tada naš pjesnik vidio zlo koje prijeti njegovom narodu. Zato se svesrdno obraća Bogu:

«Od aveti koja prijeti

ne daj propast našem rodu».

«Bože, čuvaj, štiti, brani

tu Hrvata zemlje grudu,

i kad dođu kušnje dani

daj da čvrsti, složni budu».

I na kraju ne možemo ne spomenuti lokalitet koji se u ovoj zbirci često spominje. To je Tolisa, veliko selo Bosanske Posavine. Uz Domaljevac najveće! Tolisa je poznata po franjevačkom samostanu s prekrasnom crkvom koja je posvećena Majci Božjoj. Kažu da je najveća crkva u BiH (58x20 metara). Uz bogatu knjižnicu, arhiv, vrijedne zbirke (numizmatičku i zbirku slika) župa i samostan su stalno rasadište kulture ovog dijela Posavine. Nije na odmet sjetiti se da je ova crkva oslikana rukama Tirolca Antona Hubera. Ovaj kraj poznat je i arheolozima što pokazuje primjer sela Matići i Donje Mahale, na čijem je lokalitetu otkriveno prahistorijsko neolitsko naselje.

Marko Vukić na osobiti način doživljava Tolisu i crkvu koja njome dominira, nazvavši je toliškom katedralom:
»Dolepršala tišina noćna

Sa zvukom večernjih zvona

Toliške katedrale.

Mrklina mračna usnula nad Tolisom...».

I kad čovjek izgubi ono što je imao tek tada osjeti koju je i kako veliku vrijednost izgubio. Tako, Ivo Nedić, daleko od Tolise, negdje u cičoj zimi 1974. godine piše «Odu Tolisi».

«Tamo negdje u Posavini ravnoj

mirno mi spava Tolisa rodna

A oko nje u ravnici plavoj,

Počivaju polja žitorodna».

Toliška katedrala izranja u punoj ljepoti, bdijući nad ravnicom i čekajući da joj se vrate oni koji su daleko.

«Tornjevi vitki s visine gledaju

i stražari u mraku ćute

a ceste krivudave prazne zjape

i da ću doći, kao da slute».

Vraćamo se još jedanput fra Martinu Nediću publicistu i kroničaru. Surađivao je u Gajevim novinama pod različitim pseudonimima. Vrijednost njegove poezije je prije svega što je prva ilirska u ovom kraju. «Vila bosankinja» progovara o svemu što ju tišti u vrijeme turske okupacije. U Nedićevom djelu nalaze se elementi narodne poezije, dubrovačke tradicije te osobit utjecaj fra Andrije Kačić-Miošića i Antuna Matije Reljkovića. Kroz povijest, nikad zaboravljeno pozivanje Hrvata na slogu i jedinstvo osobito se očituje kod fra Martina Nedića.

«Posavski motivi», djelo vrijedno naše pozornosti. Ono što svi osjećamo rekoše nam na ljepši način pjesnici Posavine. Knjižica koju bi svako Posavljak trebao čitati i osjetiti!

Bilješke:

Posavski motivi, biblioteka, Posebna izdanja, Izdavač: Kulturna zajednica «Drugari»; Izdanje pomogli: Kulutrno-prosvjetna zajednica, Orašje; Mjesna zajednica, Tolisa; Mjesni odbor HDZ-a, Tolisa; Franjevački samostan, Tolisa; KUD Mladost; Caffe «Notturno» Kostrč; Video club «First» Ugljara; Discoteca «King», Ugljara; Anto Dominković, Slavko Vukić, Marijan Oršolić-Ban i Luka Nedić; Sarajevo 1991.

Ivo fra Martin Nedić (1810.-1895.), rođen je u Tolisi. Školu završava u samostanu u Kraljevoj Sustjesci, a filozofiju i bogosloviju u Ugarskoj. Tu se upoznao s idejama ilirizma i tako postao prvi ilirac iz Bosne. Bio je učitelj gramatike. Uživao veliki ugled kod svojih učenika, ali i kod turskih vlasti. Uz obaveze u franjevačkom redu bavio se, zajedno s bosanskim biskupom fra Marijanom Šunjićem i književnošću. Pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku.

Istina jest, ali tako teška da ju jedva može «progutati» i shvatiti čovjek i očima vjere:

«Niče još jedna kamena humka,

u hladu starih jablanova viti

bilježi odlazak još jedne duše

što će se u tamu grobne rake skriti.»

Jablan, kao simbol svijeta mrtvih, boli, žrtava i suza, najbolje kazuje pjesnikovo raspoloženje. Prošlost i sjećanje, tužne uspomene, žalost za dragim pokojnicima utkane su u simbolu jablana kao grobljanskoga, gotovo ukrasnog stabla.

U vlažnoj Posavini, gdje pred kućom možete lagano napraviti česmu (u narodu popularno zvanoj «pumpa») rastu visoki jablani. Iako zli gospodari, a dobre sluge, u jablanu se srazuju naoko suprotni elementi voda i vatra (od jablanova drva se proizvode šibice).

Šute jablanovi nekada gordi , kako bi rekao Tin Ujević, a sada okljaštreni kao ljudi bez udova.

Budućnost je zaustavljena, «osjećaja nema na izglačanome kamenju».

Pjesnik M. Vukić hrve se poput starozavjetnoga Jakova, Jakov s anđelom, pjesnik s Bogom, buni se:

«Kameno srce mi daj, bez samilosti

i bit ću Tvoj

neće me taknuti slabosti.

proći će ovaj dan.»

a zatim se skruši i moli Boga oproštenje:

«Oprosti, milostiv mi budi Stvoritelju moj».

A iz sata u sat strašne se nepravde događaju. Uzburkano je nebo i zemlja. Svi su vidici zamagljeni pa kao da se ne zna što je zlo, a što dobro.

«strašne se nepravde događaju,

dobre, što pravednosti se nadaju

zli tuku i zavađaju

i nesmetano im boli zadaju.»

U sveopćoj klaonici pjesnik ne može odoljeti ne upitati nezainteresirani svijet, a i izraziti svoju sumnju u Stvoritelja svijeta:

«....ima li Boga,

shvatiti ne mogu više

kako je dao da dođe

da svako na svakog kidiše?!»

I od turobnih i sumornih misli pjesnik ima osjećaj da se teško razbolio. Kada nemaš što jesti, a voda je zagađena za piće, kada si gol i bos, kada si svezan, a dojučerašnji susjed oštri kamu za Tvoj vrat, tada ti je:

«misao po misao ludnica»,

a dan po dan postaje grobnica».

U toj kolotečini osjećaji otupljuju, a selo za selom nestaje: Mrka Ada, Gornji i Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Šupljenivci-Novo Selo, Gornja Dubica, Osječak, Balegovac-Novo Selo, Šamac, Odžak, Brod, Modriča, Čardak, Garevac..........

Osjećaj beznađa sve više guši:

«zar noćas mrak nije teži nego prije,

zar se nebo nije u vjeđama stisnulo...»

Sav život, rodbina i prijatelji, radosti i nadanja stislo se tek u jednu duboku boru na čelu.

Evociranjem stećaka podsjećamo se na povijest i duboke istine ispisane na tim svojevrsnim spomenicima našega podneblja:

«Ja bjeh što si ti

ti ćeš biti što sam ja.»

Podsjeća nas da se prošlost ponavlja na dugim posavskim oranicama i njenim dobrodušnim ljudima.

«Ali lanci im polako padaju» poručuje pjesnik iz svojeg svojevrsnog «viđenja». Breme izbjeglištva će biti skinuto, fizičke i duhovne rane će zacijeliti. Kada? Na to pjesnik Joso Živković nema afirmativnog odgovora:

«jer, mnogo mi puta

riječ u grlu stane».

U traganjima i lutanjima, u slutnjama i sumnjama, čovjek, gledajući smrt nevinih, poželi i sam umrijeti:

«Svim srcem sam tražio smrt,

na Boga nisam mislio...»...., ali, tada, u presudnome trenutku sam Bog pjesniku Oršoliću, a preko njega čvjeku, s velikim slovom Č, daje snage da vidi bistrije i božanskije:

«a On mi je samo otvorio oči»

Pjesma «Pečat». takodjer je temeljena na Kristovom nauku. Biblijski motivi i poruke su tako česte u ovoj zbirci. Mi, naravno, izdvajamo samo neke.

Poznatu Kristovu pouku i poruku, ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu i lijevi, ili ako te netko udari kamenom, uzvrati mu kruhom pisac iskazuje ovako:

«Obraz za šamar, kruh za kamen,

ljubav za mržnju, krv za znamen.»

Htio bi pjesnik da je «Kamen za kamen, oko za oko», to diosta bilo i pravedno, ali opečaćen vjerom svojih djedova i otaca, ostaje stamen i dosljedan svojim vjerskim zasadama. Ne osvećuje se, ne vraća milo za drago.

Kako često ni povijest nije pravedna, jer nju uvijek pišu pbjednici, pjesnik rezignirano primejćuje:

«Umiru veliki, jedni za drugim

dželat i vrijeme beskrajno;

ostaju djela, ali ne traju,

jer povijest pišu oni što ostaju.»

Tama, crnina padanja žutoga lišća, tužni ptičji poj, zubato sunce, osjećaj da je čovjek odavno mrtav, motivi su koji zaokupljaju pjesnika Benkovića. Puno je više «tmuše» nego svjetla, hladnoće nego topline. Niotkuda izlaza iz kataklizme. Vremena su apokaliptična, pa nije ni čudo da čovjek više ne zna je li živ ili mrtav.

«Crno je kao u paklu.

Pa, ja sam, možda, već odavno mrtav.»

A kada je zapravo čovjek mrtav? I uopće, postoji li nešto između disanja i umiranja?

Osjećaj pjesnikinje Ljiljane Kobaš rađa slutnju

«moje tijelo se raspada iz sata u sat,

iz dana u dan tjednima već».

Nestajemo li to s lica zemlje? Oni tamo što nas gledaju preko vrućih topovskih cijevi i snajpera (Bože moj koju li smo terminologiju naučili!) i nude svoje «blagodati» htjeli bi nam zalediti pamćenje i raznijeti misao. Jedino što možemo jest obratiti se Bogu čistom misli.

«Bože moj primi me u svoj skromni dom,

i ne daj da me raznesu oni

koji stoje preko puta

i nude svoje carstvo.»

U zamršenosti putova istine i laži, u neispunjenim obećanjima neodržanih primirja, u trenutku kada bi bilo lakše ptica nego čovjek biti, nije čudno što pjesnik Šimić vrisne:

«Da se ponovno rodim

i kada bih mogao birati što ću biti

ne, neću kriti

najmanje bih čovjekom želio biti».

I kada se čovjek poveseli i kad pomisli da se poslije pljuska sručenog na umrtvljenu posavsku zemlju pojavila duga uskrsnuća, pjesnik nas vraća u raspetost surove stvarnosti.

«čovjek vremena, čovjek poučen prošlošću,

čovjek s pogledom na budućnost, čovjek s pogledom na smrt»

Anaforičkom repeticijom pjesnik traži od nas da zastanemo, da se sjetimo psalmistovih riječi da ćemo se u prah vratiti. Ne smrt kao izlaz i rješenje, još manje kao budućnost. To je samo onima koji siju smrt, 'jer tko se mača laća od mača će i poginuti', učio je Krist svoga učenika Kefu-Petra.
Pjesnik izrijekom kaže da se boji i strepi. Osjeća se izgubljenim, ne zna gdje je. Pita se kontrastom:

«Što je cvijeće a što trnje?»

Vidi da su jednako pogaženi blatnim čizmama izdajica i cvijeće i trn. Trn možemo shvatiti kao simbol prepreke i poteškoća, ali i simbol obrambenosti. Možda će prevladati ovaj drugi simbol i trn obrane preplaviti posavske Rastike, Kruščike, Savulje i Lugove te poput najljepšeg cvijeća popločati put do hasićkih Knineva mrtvima u pohod.

Pisac se pita što je cvijeće a što je trnje? Postoji li granica među njima? Znači li cvijeće samo ukras ili je poput leptira po svojoj raznobojnosti često predočenje duša umrlih ili pak predskazuje zoru proljeća, mladosti, sklada i ljubavi uopće. Pjesnik bi da se u neodgovoru na postavljeno ptanje rasplače, ražali, probugari. Zato kao skrušenik u Confiteoru umjesto 'mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa', pjesnik ponavlja glagol plakati:

«Znam plakati, jedino plakati,

zato plačem.»

I već spominjani pjesnik Tunjo Oršolić, očima i srcem punim tuge, osjeća da je najveća čovjekova tragedija rastanak, a potom nestanak ljudi koji čeznu jedan za drugim.

Smrt ne samo da se osjeća između redaka i u samim redcima poezije cjelokupnog opusa «Posavskih motiva», nego je česta i u naslovima:

«Nadgrobni kamen»

«Kob»

«Najveća tragedija»

«Nemoj me ubiti Savo»

«Kad ja umrem, prijatelju»

«Na grobu prvog Ilira»

«In memoriam»

I u ovoj zbirci poezije djetinjstvo je motiv, conditio sine qua non, bez kojega, valjda, nijedna zbirka «nije ono pravo».

«Vidim djetinjstva raj

vitke proplanke i polja snena

i rijeku za koju me veže

sijaset najljepših uspomena.»

Kontrast vitkih proplanaka i snenih polja: proplanci kao izvor zelenila i novog života i kao simbol raja i rodnosti, mjesta kamo idu pravednici. Pjesnik spominje rijeku. (Znamo da je to Sava, ali ona ovdje znači mnogo više).

Vijugajući kroz polja, hridi, brda, doline, sela i gradove, smanjujući se u ponornicama, šireći se u ravnicama, ulijevajući se u mora i jezera; rijeka simbolizira čovjekov život, njegove padove i uspone, bolesti i radosti, postojanje i nestajanje. Pjesnik čuje

«popodnevni zvon, gugut grlice i slavujev poj».

Uvijek balansira između života i smrti. Zvono kao komunikacija između neba i zemlje te simbol poslušnosti božanskim zakonima, spaja se s gugutom grlice, simbolom bračne ali i druge vjernosti (vjernost domu, zavičaju, domovini), i slavujevim pojem, simbolom ljubavi, ali i mosta između ovo i onozemaljske stvarnosti.

Zemlja roditeljica inspirirala je u povijesti književnosti gotovo svako književno pero. U pjesmi «Zemljo moja» pjesnik jednostavnim, ali riječima punim ljubavi se obraća svojoj, našoj Posavini.

«Volim brda i doline

ravna polja Posavine

Volim svaki kamen, drvo,

Zemljo moja.

Kada legnem, kad se budim,

Kad sam sretan, kada ljubim,

Ja na tebe uvijek mislim,

Zemljo moja.»

Svih pet strofa završava refrenom «zemljo moja» kao da želi jasno svima dati do znanja čija je ta zemlja Posavina zvana. Anaforama dočarava prisnost sa zemljom s kojom živi i koju moli:

«Kad me umor bude shrv'o

i zazvoni zvono prvo

primi me u svoje krilo,

zemljo moja.»

U šumi pitanja o tankoj niti između biti i neodgovoru na njih, pjesnik je izmoren i jednostavno želi zašutjeti za navijek:
»Do vriska pakla narasta moja šutnja.»

Poeta se identificira sa šumom («Identifikacija sa šumom»), tone u šumski mir promatrajući

«ogoljela stabla što spokojno šute». Ogoljela poput naših zgarišta stoje na kiši i suncu. Ne čuje se veseli jutarnji smijeh djece i dozivanje za polazak u školu niti večernja molitva odraslih. Pusto je sve, tišina je pretjerano neugodna. To je bezdan mira:
»Neslućena nirvana tišine».

Kao da su i ptice nestale, umukle. Nije to tišina moje župe Tišine. Tišinu Posavine i moju Hrvatsku Tišinu paraju topovske kanonade i posmrtni plotuni. Smrt osobito mladih ljudi uvijek postavlja dilemu u čovjeku:
»O da l' da molitvu il kletvu

Da uputim Bogu

Ovim riječima se pjesnik Pejo Damjanović obraća Bogu na bratovom grobu. U velikoj je dvojbi:
»Da la da razumijem one koji se mire

Ili one koji vječno sudbinu kunu?»

Prijatelji nam doniješe kazetu s posljednje svadbe u miru iz našeg sela. Kolo, pravo posavsko, trešti. U kolu mladići zdravi, čili, veseli podcikuju i pjevaju. A onda, kao grobna jeka odzvanjaju riječi moje sestre izbjeglice s troje djece: «Vidiš., ovaj je poginuo, ovaj je nestao, ovaj je teško ranjen...» Šutimo. Komentar je suvišan, ali jeka njenih riječi zaustavlja se na zidovima i u svakom djeliću kuće.

Kako li je uvijek bila aktuelna tema povratka. Kroz duge godine naši su ljudi ostavljali rodne pragove tražeći Europom i svijetom koru kruha za brojnu djecu. Djeca su osobita briga, ali i blagoslov posavskog kraja. To se najbolje pokazalo u ovom ratnom vihoru. Naime, gotovo da nema obitelji koje nisu imale nekog najbližeg u Europi ili dijelovima Hrvatske nezahvaćenim ratom. Opet se oglasi sestra, koja kao da mi čita misli: Veli: «Dobro je što je od nas sedmero vas petero otišlo u svijet, a i tata radi u Austriji».

Pjesnik podsjeća da «na ognjištima trava niče». U prvi mah sam nesretna. Pa, ipak! Na ognjištima nešto niče, makar i trava. To daje nadu da će se život , kako tako, vratiti i da će svatko imati

«svoj dio nedokučivog neba»,

svoj kutak gdje će pohraniti «svoju svijest», svoju misao, do koje nijedan smrtnik neće doći i onečistiti je.

«Padat će kiše» (M. Janjić), ali neće biti izbavitelja Noe i njegove korablje u koju će se skloniti pravednici.

Samo silna ljubav i čežnja simbolizirana «plavom pticom» može

«rastjerati tamne oblake svojim krilima».

Toj plavoj ptici suprotstavlja se vrana, koja inače u nekim vjerovanjima predstavlja božicu rata, pa pjesnikovo rvociranje vrane jest nagovještaj zla koje nam je došlo.

Poetesa Janjić zatvara se u sebe. Ne želi da ljudi vide njenu ranjivost, dapače posvješćuje onu toliko puta ponovljenu istinu:

«Snaga im je tamo

gdje je tvoja slabost».

U nemogućnosti shvaćanja strahovitog grijeha i zločina pred očima cijelog svijeta, a da bi mogla lakše oprostiti, pjesnikinja se poziva na biblijsku Kristovu misao: Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine!. To će možda i reći prebjegli Garevljani, Čardačani, Pruđani, Tišnjani, Hasićani...., ali oni koji nisu stigli iz Koliba preplivati Savu, tko zna jesu li su se uzmogli sjetiti ovih riječi, jer:

«posljednje minute su nam uskraćene,

streljačkom vodu se žuri!!».

Pjesnikinja ipak poručuje da se treba suzdržati:

«da ne plačem više

da čekam,

i molim se Bogu....».

Posavski opus završit ćemo s pjesnikom Ivom Nedićem (1899.-1964.), koji je ispjevao u desetercima prigodnicu uz 40. obljetnicu smrti fra Martinu Nediću: «Na grobu prvog ilira».

Pjesnik moli Svevišnjega za pokoj fra Martinove duše, ističući prolaznost vremena i potsjećajući na turski zeman za vrijeme Ilirskog preporoda u Bosni. Već je tada naš pjesnik vidio zlo koje prijeti njegovom narodu. Zato se svesrdno obraća Bogu:

«Od aveti koja prijeti

ne daj propast našem rodu».

«Bože, čuvaj, štiti, brani

tu Hrvata zemlje grudu,

i kad dođu kušnje dani

daj da čvrsti, složni budu».

I na kraju ne možemo ne spomenuti lokalitet koji se u ovoj zbirci često spominje. To je Tolisa, veliko selo Bosanske Posavine. Uz Domaljevac najveće! Tolisa je poznata po franjevačkom samostanu s prekrasnom crkvom koja je posvećena Majci Božjoj. Kažu da je najveća crkva u BiH (58x20 metara). Uz bogatu knjižnicu, arhiv, vrijedne zbirke (numizmatičku i zbirku slika) župa i samostan su stalno rasadište kulture ovog dijela Posavine. Nije na odmet sjetiti se da je ova crkva oslikana rukama Tirolca Antona Hubera. Ovaj kraj poznat je i arheolozima što pokazuje primjer sela Matići i Donje Mahale, na čijem je lokalitetu otkriveno prahistorijsko neolitsko naselje.

Marko Vukić na osobiti način doživljava Tolisu i crkvu koja njome dominira, nazvavši je toliškom katedralom:
»Dolepršala tišina noćna

Sa zvukom večernjih zvona

Toliške katedrale.

Mrklina mračna usnula nad Tolisom...».

I kad čovjek izgubi ono što je imao tek tada osjeti koju je i kako veliku vrijednost izgubio. Tako, Ivo Nedić, daleko od Tolise, negdje u cičoj zimi 1974. godine piše «Odu Tolisi».

«Tamo negdje u Posavini ravnoj

mirno mi spava Tolisa rodna

A oko nje u ravnici plavoj,

Počivaju polja žitorodna».

Toliška katedrala izranja u punoj ljepoti, bdijući nad ravnicom i čekajući da joj se vrate oni koji su daleko.

«Tornjevi vitki s visine gledaju

i stražari u mraku ćute

a ceste krivudave prazne zjape

i da ću doći, kao da slute».

Vraćamo se još jedanput fra Martinu Nediću publicistu i kroničaru. Surađivao je u Gajevim novinama pod različitim pseudonimima. Vrijednost njegove poezije je prije svega što je prva ilirska u ovom kraju. «Vila bosankinja» progovara o svemu što ju tišti u vrijeme turske okupacije. U Nedićevom djelu nalaze se elementi narodne poezije, dubrovačke tradicije te osobit utjecaj fra Andrije Kačić-Miošića i Antuna Matije Reljkovića. Kroz povijest, nikad zaboravljeno pozivanje Hrvata na slogu i jedinstvo osobito se očituje kod fra Martina Nedića.

«Posavski motivi», djelo vrijedno naše pozornosti. Ono što svi osjećamo rekoše nam na ljepši način pjesnici Posavine. Knjižica koju bi svako Posavljak trebao čitati i osjetiti!

Bilješke:

Posavski motivi, biblioteka, Posebna izdanja, Izdavač: Kulturna zajednica «Drugari»; Izdanje pomogli: Kulutrno-prosvjetna zajednica, Orašje; Mjesna zajednica, Tolisa; Mjesni odbor HDZ-a, Tolisa; Franjevački samostan, Tolisa; KUD Mladost; Caffe «Notturno» Kostrč; Video club «First» Ugljara; Discoteca «King», Ugljara; Anto Dominković, Slavko Vukić, Marijan Oršolić-Ban i Luka Nedić; Sarajevo 1991.

Ivo fra Martin Nedić (1810.-1895.), rođen je u Tolisi. Školu završava u samostanu u Kraljevoj Sustjesci, a filozofiju i bogosloviju u Ugarskoj. Tu se upoznao s idejama ilirizma i tako postao prvi ilirac iz Bosne. Bio je učitelj gramatike. Uživao veliki ugled kod svojih učenika, ali i kod turskih vlasti. Uz obaveze u franjevačkom redu bavio se, zajedno s bosanskim biskupom fra Marijanom Šunjićem i književnošću. Pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku.

  • Woytila Woytila
  • „Čudi me kako srce može sve to izdržati“ „Čudi me kako srce može sve to izdržati“
  • Mato Blažević, književnik (1893.-1953.) Mato Blažević, književnik (1893.-1953.)
  • Josip Dobroslav Božić, prvi hrvatski župnik u Americi Josip Dobroslav Božić, prvi hrvatski župnik u Americi