Mato Blažević, književnik

<

PREGLEDA

Prigodom 120. godine rođenja i 60. obljetnice smrti

16. listopada prošle godine navršilo se 120.g. od rođenja ovoga našeg posavskoga pisca, a 1. prosinca 60.g. od njegove smrti. Tekst sam taman bila pripremila za tisak, manjkalo je samo „dati još jednu ruku“, kako bi moj djed govorio za okopavanje kukuruza na njivi, a onda su došle druge obaveze, blagdani, gripa, smrti, a zatim katastrofalne poplave gdje smo uspoređivali i citirali sličnosti ove i one poplave koju je opisao Mato Blažević u romanu „Izgubljene bitke“.

Ipak, makar i s kašnjenjem, neka ovo razmišljanje ugleda svjetlost dana.

Kada sam pisala o Blaževiću i njegovu romanu „Izgubljene bitke“ uz 100. g. rođenja i 40. g. smrti („Usponi“ br. 9., Senj 1993.g.), objavljeno i na ovim stranicama, vjerovala sam da će o ovome važnom piscu, osobito za nas iz Posavine, biti do danas više istraženo i da ću i sama više doprinijeti tomu. No, dogodilo se malo ili ništa.

Mea culpa!

Zahvaljujući mojem bratu Josipu dobila sam drugo izdanje „Zaboravljenih grobova“, koje je priredio naš Hasićanin dr. Stjepan Blažanović, koji je i glavni urednik. Izdavač je Zavičajni klub „Ljudevit Posavski“, Bosanski Šamac - Zagreb, 1994 (za izdavača: Ivo Blažanović). Urednički odbor čine poznati Posavci, među kojima i pok. fra Grgo Vilić pod čijim imenom sada djeluje vrlo vrijedna udruga za promicanje Posavine, njenih ljudi i običaja.

Roman „Zaboravljeni gorobovi“ čitala sam ranije ekaviziran i na ćirilici u bogradskom izdanju Gece Kona iz 1937. g. Taj roman je tada dobio i nagradu za 1937. godinu. U njemu je bila izbačena prva godina rata kada su Posavci ratovali u ime Austrougarske protiv Srbije. U katalogizaciji knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 2008. g. stoji za roman „Zaboravljeni grobovi“ da je jezik romana srpski, a u rubrici: ključne riječi: srpska književnost.

Hvalevrijednim pothvatom Zavičajni klub „Ljudevit Posavski“ je ispravio veliku nepravdu, vraćajući, prema sačuvanim piščevim rukopisima, tekst u izvorni oblik.

2008. godine o Blaževiću je pisala Marija Oršolić u Posavskom zborniku u kojem su obrađeni najvažniji pisci naše Posavine u sklopu manifestacije „Dani Tolise“.

Blažević je romanopisac, pripovijedač, a napisao je i poneku dramu. Osobit je Blaživićev roman „Izgubljene bitke“ u kojem opisuje katastrofalne poplave u selu Prud i okolici.

Svoje, pak, ratne bilješke, poglavito one na međi i rubnim dijelovima Slovenije i Italije: oko Gorize, Krasa, Ajdovščine, Lokve, Podgare, Černuća, Šempasa, Ovčje Drage, Grombergške uzvisine, sela Vrhovca, Čepovanskog Udolja, Tarnovske visoravani, Sežane, Tolmina..., oko Tagliamenta, Soče, Piave, St. Vita, St.Dona di Piave ...Monte Asalona, Monte Peritica, Col dell' Orza, Val Taragnola, Sol Santa, Barcole, Arsija, Monte Grape, Basana, Asiaga, Serena, Caupa, Beluna... Blažević je opisao ta mjesta i događaje u njima vrlo vjerno i naturalistički u svoj surovsti ratne zbilje prvoga svjetskoga rata.

Roman „Zaboravljeni grobovi“ je komponiran u dva djela.

Prvi dio nosi noslove:

Deseta bitka na Soči

Jedanesta bitka na Soči

Pred buru

Dvanesta bitka na Soči

Na obalama Piave

Drugi dio sadrži odijeljke romana s naslovima:

Monte Grapa

Monte Perutica

Col dell' Orzo

Posljednji trzaj

Olujina

Iz dnevnika

Slom

Svaki naslov sam za sebe kazuje uz lokaciju bitke i svu okrutnost ratovanja. Koliko je bitaka bilo na Soči? A one ostale ne daju se ni pobrojiti. A naš je pisac, na žalost sudjelovao u njima svima. Kako je ostao živ to sam Bog znade, gledajući tolike smrti njegovih sunarodnjaka i vojnika uopće.

Kao što smo rekli, roman je satkan od piščevih ratnih bilježaka od Rumunjske, kada je posavski vojni puk, 1917. g. ratovao u okolici Putne, (inače mjesto se nalazi u Moldoviji, dijelu današnje Rumunjske – gl. grad je Jaši, poznato po starim rumunjskim pravosalavnim manastirima izuzetne vrijednosti) do Italije, gdje je kasnije prebačen.

Blažević je, kao narednik, ratovao na ruskom, srpskom i talijanskome frontu cijeli 1. svjetski rat.

Svoje nije nikako vidio svo to vrijeme, a i vijesti od njih dolazile su na kapaljku. I ono što je došlo samo je dosipalo sol na „žive“ rane.

„Jednoga dana dobio sam preko telefona prepis brzojava od kuće. Otac mi je bio na umoru i zvali su me ako mogu doći do Šamca.“

Bojnik Strom, koji je inače uživao povjerenje Bosanaca, valjda zato što, kao Štajerac, nije previše bio sklon Austrijancima i što je čuvao živote svojih vojnika ne prepuštajući ih pukome slučaju, odogovorio je kratko, jasno, vojnički: „Nema ništa...Befel je befel.....Samo mrtav možete napustiti ratnu zonu“ (str. 28.).

I drugi pisci poput Krleže, Hemingweya, Renna...su opisivali rat i ratna zbivanja, ali, iako nedovoljno istražen i nepoznat, ovako jednostavno i vjerno opisujući svu grubost, besmislenost i „proždiranje ljudskih tijela“, sravnjavanje s lica zemlje milijuna materijalnih zgrada i ljudskih snova, Blažević ne zaostaje za tim zvučnim imenima.

Dakle, ne treba ni naglašavati da je tematika romana ratna, glavni lik bi mogao biti sam pisac, jer je i djelo, autobiografskoga karaktera, ali i sama „regimenta Bosanaca“, čitaj uglavnom Posavljaka (Škarić, Hasić, Pivka, Hodžić, Hafizadić, Ilija „brkajlija“,Anto, Blaško Matić, Kapura, Krepšić, Varoš iz Dervente, satnik Kovač, poručnik Skočić iz Skakave kod Brčkoga....) ponižavanih, vrijeđanih, dobrih samo kao topovsko meso.

To potvrđujemo sljedećim citatima:

„Gledali su Bosance, za koje su vjerovali da su krvoloci...“ (str. 26.)

„To je bio razlog, da je Bosancima u ovakvim brigadama padalo u dio da uvijek povuku kestenje iz vatre za druge. Najgori položaji, najopasnija mjesta, najlošija hrana i najkrvoločniji zapovijednici bili su jedina prednost, koju su imali pred drugim nehrvatskim bojnama“

„Životi hrvatskih trupa, a naročito Bosanaca, podmetani su svjesno i neštedimice pred ždrijela talijanske artiljerije i samo tako se može razumijeti činjenica, da je kroz prvi bosanski puk prošlo blizu stotinu tisuća boraca. Jedan veliki dio od toga otpada na treću bojnu sastavljenu od bojovnika iz Posavine.“ (M.B. Sabrana djela I i II, Zaboravljeni grobovi, „Ljudevit Posavski“ Zagreb, 1994., str.7-8.)

....svi su bili podjednako blatnjavi i krvavi i svi su bili Bosanci. Na putu se pojavi jedan osamljen ranjenik, lijevu ranjenu ruku nosio je u desnoj zdravoj. Ona ranjena bila upravo u laktu otkinuta.....(str. 208.)

Pravilo je bilo „baška Švabo, baška Bošnjak. Tirolac je njihov, a mi smo pastorčad“ – revoltirano objašnjava položaj Bosanaca jedan vojnik.

Kada gladni, zbog nepravednog dijeljenja hrane, zapitaju barem malo soli odgovor je:

„nema soli....marvo jedna, repa i marš.......Marš beštijo bosanska“ (str. 184.)

Kuš!“ Još se usuđuješ...marvo bosanska.

„Na Bosance se počelo paziti dvostrukim očima...“ (str. 141.)

-...znaju oni svi da je Bosanac samo sitniš za potkusirivanje u svim potrebama.... (str. 195.)

„Sram vas može biti. Sjeli ste ovim jadnim Bosancima za vrat da ih jašete dok ne lipšu. Krvopije!“ (str.159.)

-Šuti životinjo i odgovaraj!- izdere se on prostački.

Tako se derao na Blaževića zapovijednik puka, potpukovnik Vidale. Nije vjerovao Blaževiću da je pisac na vojnom odsustvu dobio upalu pluća, da su mu liječnici strogo propisali da ne može još na front.

„Aha, ti si taj bjegunac? Beštijo jedna. Dva mjeseca te nema - zaurla on.

.....Kuglu u čelo treba vama.“

Možda su Blaževića od teške kazne spasile 4 godine provedene na frontu, jer ipak je to bio i za najgoreg zapovijednika dug period.

Narednici, satnici nazivaju Posavce: ušljiva marva, kučke,“svinje koje treba dotući“, psuju „majku vam bosansku“, “dobit ćete po njuškama“ s korbačem iznad glave“ obećajavajući da će „obračunati s tom stokom“.

Originalan je i pitak piščev stil. Prije svega jednostavan i jasan i onima bez i sa književnom naobrazbom. Ako se znade da je pisac završio osnovnu školu (u Šamcu 1904. i brijački zanat u Sarajevu, gdje je stigao greškom izvadivši kartu za Zagreb), onda je izvanredno što je postigao u književnom smislu. On je „vidio svijeta“, radeći svoj zanat u Munchenu, Trstu, Veneciji i znajući se maksimalno okoristiti viđenim i ukomponirati u svoje tekstove.

Metafore, poredbe i personifikacije su česte stilske figure kojima je pisac obogaćivao svoj, po sadržaju i tematici, vrlo surov i naturalistički tekst:

sunce je već prevalilo polovinu svoga puta... (str.11.)

Čitava jata pametnih životinja kružila su nad kraškom visoravni (str.11. – misli se na zrakoplove)

... da će ga ko metlom zbrisati ispred sebe...(str.12.)

... poput munje izvi se (str. 12)

... počeo bježati iz ovoga pakla kao gonjena zvijer..(str.14.)

... ono što sam vidio bilo je jezivo i veličanstveno....jeziva ljepota.. (str. 14.) – oksiomoron (spajanaje dva tako kontrastna pojma jezivosti i ljepote)

Talas Bosanaca ponovno je jurnio niz kosu ....(str.23.)

Visoki tvornički dimnjaci gusto su stršili oko nas, kao bunarske đerme po našoj posavskoj ravnici. (str. 25.)

Tih vjetar milovao nas je svojom svježinom po licu. (str.31.)

Čepavsko Udolje, što je sada ležalo ispod nas, ličilo je na ogroman kotao u kojem je ključao eksploziv.

Dolina je ječala i stenjala.

Grobni mir mračne Trnave... (str.31.)

Kada je bljedilo jutra počelo skidati masku noći...(str. 40)

.... da će glave letjeti kao kupus (str.52.)

.... nalijetali su kao stršljenovi...(str.75.)

.... otme mi se pogled (str.79.)

Oko pola noći front se počeo buditi.(str.116.)

Pred nama pukla duboka dolina iz koje su nicala pleća nekoliko ogromnih visova. (str. 123.)

Pljusak puščanih i mitraljeskih zrna..(str. 131.)

Granate su neumorno letjele...(str.137.)

Noćnu tišinu su parale duboke eksplozije bombi i granata...(str. 144.)

Zora je osvajala. Baterije su umukle. (str. 179.)

Vidale je prskao od ljutine (str. 190.)

Piava je na nekoliko koraka od nas bučala, bijesno udarajući drveće mostobrana...(str. 205.)

Granate su hučale..(str. 208.)

Mozak je uzavrio. Prelaz iz rata u mir izvršen je u nekoj nesvjestici. (str. 232.)

Naturalističke slike je teško i citirati. Primjerice:

„Jaoj moje noge“- jaukao je narednik Čengić „Ni desne ruke više nemam. Ne ostavljajte me samog, draga braća. Ponesite ili dotucite. Više nije govorio; disao je teško i stenjao.“ (str.39.)

„Kroz jednoga našeg Bosanca proletjela čitava granata i eksplodirala u jednoj povećoj gomili naših ....“ (str. 24.)

„Potraje li ovo duže ovako, nestat će i vas Bosanaca i nas Hrvata.

I mi Posavci smo svi Hrvati – odgovorim čvrsto.“ (str. 120.)

„Leševi s crvenim umetkom na prsima ležali su naduveni, odgurnuti sa staze niz strminu unakaženih lica od bola i patnje, da ne smetaju pri prolazu onima koji još neokaljanom čašću nose oružje“ (str. 145.)

„ Ispod dasaka tekli su potočići krvi niz strminu.Otvorene krvave rane zjapile su iz svakog pojedinog nesretnika“. (str. 151.)

„Ukraj pruge ležala su unakažena tijela vojnika, koji su ispali ili brutalnom silom izbačeni iz vagona. Borba za makar i najmanji prostor u vagonu bila je očajna....

„Lijevo na ogoljelom brežuljku smrtni vapaji i jauk nesretnika nadmašuju zaglušnu riku topova.“ (str. 211.)

„Poput zujanja velikog roja pčela bruji tiho ječanje samrtnika. Jedni su mirni i ukočeni, možda zauvijek....drugi se u bolovima previjaju, grče šake i škrguću zubima. Oni u prizemnom ležaju potpuno su zaliveni crvenom usirenom masom po licu i tijelu. Od krvi što je iscurila iz rana onih s gornjih ležišta, lica su im bila bezoblična, presvučena tamnom crvenom korom krvi u kojoj su se davili i bijedno izdisali.“ (str.212)

U toj borbi dolazilo je do kavge u kojoj su slabiji jednostavno bacani iz vlaka da jačima naprave mjesta.„ (str. 225.)

Samo saldo račun jedaneste bitke na Soči je iznosio:

„....s obije strane pedeset i tri divizije pješadije bio je porazan. Ukupan gubitak preko 130 000 ljudi, dobitak jedan brežuljak 114 metara visoravni nad morem u korist Talijana“. (str. 25.)

Na tim stratištima, razbojištima i umiralištima prvoga svjetskoga rata, 4 duge godine iscrpljivale su ljude i fizički i psihički, mislili su da ih je i Bog često puta ostavio i zaboravio, pa u očaju i bezizlazju nisu vidjeli nikakav tračak nade i smisao života:

„Do mene doprije krik, a potom kletve upućene svim svecima i svetinjama nebeskim..“

Čovjek je bio pishički uništen i htio je sebi oduzeti život.

„Vojnici se kupe oko njega i jedan ga umiruje:

„Nemoj Anto, grijota je što činiš.

Ha, ha – jezivo se nasmija izbezumljeni ratnik. Grijota? A nije grijota što se ja četiri godine lomim i čekam Božju pravdu da kazni ove krvnike i varalice, pa ništa!“ (str.207.)

Nasuprot ovome vojniku Anti, kojemu su kolege ipak uspjele osujetiti nakanu, ima i onih kojima čvrsta vjera u „zemaljskoj klaonici“ daje snagu da vjerom u Svevišnjega prebrode ono što se baš i ne može zvati životom, ali što bi sutra ipak život moglo biti.

Tako kaplar Huskić, vjernik muslimanske vjeroispovijesti naglas razmišlja:

„Valja se halaliti moj naredniče, s ovim svijetom. U našoj vjeri stoji da svaka duša poslije smrti na svom putovanju mora prijeći preko jedne ćuprije, koja je tanja od dlake, a oštrija od sablje, a duljina joj iznosi čedrdeset godina hoda preko nje. Duša koja prijeđe preko ove ćuprije dolazi u raj.“

Pisac se također susreće sam sa sobom i svojim Bogom u mjestu Serenu.

„Nisam ni znao koji je dan. A je li uopće bilo potrebno da mi u rovovima znamo kako se koji dan zove. Uputim se vratima ckve i uđem.Čini mi se da sam onako prljav, u bosanskoj opremi, svratio i previše pažnju seljana koji su zastali u molitvi. ....Svijet pogružen pod teretom rata ostavlja sveto mjesto. Ja ostajem i gledam veliki oltar sv. Ante. Kažu da je čudotvorac i pomaže nevoljnim. Izvadim novčarku, istresem cio svoj kapital iz nje, novčanicu od deset kruna.....“

Novčanicu je dao svećeniku, a kada ga je ovaj upitao, kao okupatorskog vojnika, ima li kakvu želju za što da upotrijebi tu milostinju Blažević mu odgovara: “Svejedno mi je, velečasni, zašta ćete upotrijebiti, dolazim s fronta i ne bih želio se tamo više vratiti.“ (str.194.)

Blaževićev opis vjere i Boga u vjeri u tim trenucima spada među izuzetno vrijedan prikaz vjerskog života i shvaćanju vjere tih mučenika, kojima je „bosanski inat“ donekle usađen kroz vjeru i vjernost zadaći koju treba izvršiti. Posumnjaju poput mnogih velikih ličnosti iz Biblije, ali onda, razmislivši, prihvaćaju pravi put. Smiruju se. Odustaju od dizanja ruke na sebe. Bog je gospodar života, makar i tako jadnog kakav je njihov. Ulaze bez straha u crkvu u kojoj je narod protiv kojega se bore... I njihovom pastiru Blažević daje sav svoj imetak, poput one udovice iz Evanđelja. Prigovara Bosanac Bogu što ne kazni njegove neprijatelje (s ratišta), ali se ipak Njemu vraća i ostaje mu vjeran.

Blažević je, uistinu, proveo cijeli 1. svjetski rat na bojištima. Vidjeli smo, da ga ni onda, kada mu je otac umirao, nisu pustili kući. Zato je jedva dočekao dvadesetak dana dopusta za odlazak kući.

„Spremanje za put u Bosnu započelo je odmah, kako bi isti dan ostavio bojnu dok nije iskrsla kakva neprilika, koja bi mogla još i pokvariti odlazak u Bosanski Šamac.“ (str. 157 ).

U kancelariji regimente je imao problema, ali je ipak nakon 24 sata hoda stigao u Victoriju, ukrcao se na neudobno mjesto sjeo i radostan krenuo u dragu mu Posavinu.

Svoj susret s dragima opisuje ovako:

„Majka i mlađi brat sa sestrom Katarinom, koja je već bila odrasla i lijepa djevojka, dočekali su me u dvorištu malene kuće na obali Save s radosnim uzbuđenjem. Čuli su da je bila velika bitka u Italiji u kojoj je moj drugi brat teško ranjen granatom, za mene nisu ništa znali dok nisam došao“.

Na žalost, Blaževića je već sutradan čekala nova tragedija. „Veselje nije dugo trajalo.

Idućeg dana poslije podne ono je zamijenjeno tugom i plačom (plačem – int. R.Š.) povodom velike nesreće što se svalila na naš dom i uzbudila stanovništvo cijeloga Bosanskog Šamca.

Pet djevojaka, među kojima je bila i moja sestra, plovili su čamcem po Savi, jaka struja odvukla je čamac i prevrnula ga. Tu su našle smrt u hladnim talasima. Sestru nisam nikada više vidio....“

Pretraga je bila virova i mjesta na koje bi Sava mogla izbaciti žrtve, no sve uzalud. Blažević se dobro prehladio i jedne večeri izgubio svijest.

Dobio je tešku upalu plaća, ali svejedno brzojavi da se vrati na front stizali su svakodnevno, žandari upadali u bolesničku sobu.

Nije mogao shvatiti takav postupak svojih pretpostavljenih dok je lebdio između života i smrti.

Kaže da je otjeran 15.kolovoza na bojište „na Veliku Gospu“ kada je bio vašer u Šamcu“. To je zanimljiv podatak, jer je u poslije II. svjetskog rata vašer u Šamcu bio na katolički blagdan sv. Petra i Pavla tzv. Petrovo, 29. lipnja, te na sv. Luku tzv. Lučino 18. listopada, a patron šamačke župe slavio se na Srce Isusovo u lipnju. Na blagdan Velike Gospe je „vašer“ u Odžaku.

Zanimljivost je da je Blažević radio i na dvoru kralja Nikole na Cetinju na dužnosti „dvorskog berberina i pozorišnog vlasuljara“, dakle, kako kaže Blažević, bilo mu saopćeno „da je moja dužnost brinuti se o svemu što je u vezi ljepote glava kraljevske porodice, a pored toga i rad u kraljevskom pozorištu Zetskoga doma“.

„Sa starim kraljem je bilo da ne može biti bolje....međutim, s prinčevima, njegovim sinovima stvar je tekla drugačije...“- konstatira Blažević.

A interesantni su i podaci koje o piscu iznosi Neško Nezirović u svojoj iz 2011. g. „Monografiji Bosanskog Šamca“, Prilozi, str. 569.- 573. gdje piše o Mati Blaževiću u sklopu poznatih Šamčana.

Kada je kralj upitao Blaževića „A šta si ti?“, on mu odgovara :

„Bosanac, veličanstvo!“

On me promatra sa smiješkom:

„Ne mislim to, već šta si: Srbin ili Hrvat?....

Hrvat, veličanstvo!

Tako sinko – kaže on meni i potapša me po ramenu:“....

Ne znam koga pohvaliti prema ovome citatu kralja ili pisca, ali sve treba staviti u kontekst vremena u kojem je pisac živio i radio.

Kao mlad borio se za radnička prava, preživio par sistema, i u nijednom nije bio mažen.

Referirala bih se malo na jezik, koji je uglavnom hrvatski uz neke iznimke.

Npr. pisanje futura u jednoj riječi kao u srpskome jeziku.

Umjesto dvije, kako je u hrvatskome jeziku pravilo, futur je napisan jednom rječju, primjerice:vršiću umjesto vršit ću, pobenaviće umejsto pobenavit će, biće umjesto bit će, poginuće umjesto poginut će, ubiću umjesto ubit ću, udariće umjesto udarit će, posmatraće umjesto promatrat će, kao i posmatrač, posmatranje, umjesto promatrač, promatranje, zatim magacin umjesto magazin.

Također glagoski oblici pisani su kao lokalizmi primjerice rudila umjesto rudjela, poletiše umjesto poletješe, zašutila umjesto zašutjela, ostupi, umjesto odstupi,“Živila Bosna“, umjesto živjela, oterao umjesto otjerao ....

Ponekad je talijanski jezik pisan fonetskim pravopisom Kol del Orzo umjesto Col dell' Orzo, Monte Pertika umjesto Monte Pertica, Điovana, umjesto Giovanna, Monfalkone umjesto Monfalcone, Italijani umjesto Talijani itd.

Očekivala sam više turcizama, ali ioni su doista rijetkost: busija (zasjeda), halaliti (oprostiti), kavga (svađa), šenluk (veselje, zabava), ćuprija (most), inat (prkos) („Inat borba „.)...

Fraze, kojima pisac potkrijepljuje svoj tekst, su čest izraz sredine u kojoj je proživio mladost:

Nicali smo gdje nas nisu sijali.

Zla kona zajma ne vraća.....otkakako smo napustili šumicu povrh sela u kojem mal' ne posijasmo glave.

Pa što ti je, Selime, po Bogu brate?

...đavao ne spava

...ostadoše zauzeti busiju

...lutali smo cijelu bogovetnu noć...

Kocka je pala!

Udarila vila na Halila!

San mi ne ide na oči.

Spavam ko zaklan.

...gdje je Bog rek'o laku noć,...

Kome šaka, kome kapa!

S vrha poletješe čitava jata raketa...

....i odatle se vratio zajapuren i crven kao rak

Bolje mrtav, nego bogalj!

..bili smo svakome loncu poklopac... (pisac misli na 3. bojnu prvoga bosanskoga puka, koju su bacali s jednoga položaja na durgi)

Dok bi dlanom o dlan...

Osobite su bosanske pjesame koje su vojnci iz bosanskoga puka pjevali u boju uz Bajrovu harmoniku:

„Oj djevojko bjelko moja“.

„Lijepa Ti je u Alage ljuba...“

„Avaj Bosno, sirotice kleta“

„A što mi se Travnik zamaglio“. (rodno mjesto poručnika Hafizadića. ......koji ne dočeka sljedeće jutro)

Ili one koju jedan vojnik „promuklim glasom počne pjevati pjesmu koju je negdje naučio:“

Al General Cadorna

Skrive la Regina

Se vuol veder Trieste

Veder la cartolina“.

Pjesma je napisana, s ponekim pogreškama, na talijanskome jeziku, ali kako je Blažević, vrlo vjerojatno, bio samouki poznavatelj talijanskoga jezika dobro je pjesmu i zabilježio.

Trebalo bi biti:

„Al generale Cadorna

Scrive la regina.

Se vuol veder Trieste

Vedi la cartolina.“

To bi u slobodnom prijevodu glasilo:

„Generalu Cadorni

Piše kraljica.

Hoćeš li vidjet Trst

Vidi ga na razglednici! – vjerojatno ironija na Cadornin neuspjeh u borbi.

Ali, kada se naređuje „Šta šutiš Bošnjak. Pjevaj!“ i kada mrzovoljni vojnici odgovaraju „Kome se pjeva, neka pjeva“ i kada se „zvonak glas iz grla nekoga brđanina iz Gradačca prolomi kroz mirnu noć:

Majka kara Aliju i nevjestu Ajriju.....

Niko ne prihvati pjesme, pa i sam pjevač brzo umukne kao da se osjećao postiđen, što je narušio tišinu živih mrtvaca, koji su gazili tvrdi put za položaje“ (str. 206.)

Bolno je odjekivala tužaljka ljudi koji nisu znali za koga ni za što ratuju. Uvijek je njima netko vladao od Turaka, Mađara, Austrijanaca, pa pjesma obična i jednostavna kazuje svu bol onih koji su je pjevali.

„Tvoji sinci nekad sokolovi,

Sad postaše Švabini robovi“.

Posavci su svjesni tko su i što i odakle su i u najcrnjim trenucima života, kada im život svake sekunde visi na koncu. Oči u oči s onim kojega, Bog zna zašto, mora smatrati neprijateljem. Tako na pitanje zarobljenoga Talijana. A vi niste Bošnjaci?, narednik Hodžić odgovara „jesmo, ali smo Posavci“. Uz to dodaje da je i Talijan „...Božji stvor, što se njemu dogodilo danas, može nama sutra.“

Iako su zapovjednici ružno postupali s vojnicima iz Bosne, ipak mnogi su se veselili njihovom dolasku:

„Žene s djecom i djevojke trče nam u susret, penju se uz put i dočekuju nas klečeći na koljenima i krikom na usnama.

Bosanci, vratite nam našu Goricu.

Bosanci dolaze. Bosanci će nam vratiti dom. (str. 6.)

Inat je nešto što tjera Bosance naprijed. „Inat, to je naša rasna odlika i mana, za nas je istek jedne borbe pitanje časti....(str.163.)

Kada je jedan Nijemac nazvao Bosance lavovima po hrabrosti prirpisujući im patriotizam, piščev prijatelj narednik mu dogovara:

„Ne, nama je potpuno svejedno hoće li Austrija dobiti ovaj ili onaj položaj, ili čak i ovaj krvavi rat. Dobije li ga, mi se nemamo čemu veseliti ni nadati. Vi ne poznajete dušu Bosanaca.“ (str. 164.).

Ljudi iz Bosne zahvalni su i svojim konjima i ne žele ih ostaviti na milost i nemilost.

„Jedan stariji vojnik grlio je svoga konja i plakao kraj njega.

Cijeli smo rat proveli zajedno u patnjama,“

Kada ne daju da konj uđe u vagon stari bojovnik je ožalošćeno rekao:

„Ja ću onda pješke do Bosne s njim. Pa ako poginemo, barem ćemo skupa“ (str.229.).

Svi vojnici su stali na stranu čovjeka koji je svoju sudbinu vezao s konjem, stisli se da i konj imade mjesta u jednom vagonu.

Dakle, univerzalnost žrtve, rata, besmisla, smrti nedužnih ljudi, bez obzira s koje strane bojišnice bili, daju romanu prije svega antiratni stav i osudu rata uopće.

Nažalost, svjedoci smo da se od Blaževićeva vremena ništa promijenilo nije i da je i on u svom životu doživio još jedan,II. svjetski rat, još svirepiji, ako se bijeda rata uopće dade čime mjeriti.

A pisac je, uz sav svijet željan mira,završetkom rata“otpočinjao novi život. Rat je ulazio u prošlost.Misli i osjećanja neke zamagljene stvarnosti nizali su se po redu ped očima. U ušima je tutnjalo. Mozak je uzavrio. Prelaz iz rata u mir izvršen je u nekoj nesvjestici.“

Ovaj završetak romana trebao je biti uvod u vrijeme bez rata, na žalost, znamo da nije.

Pa ipak, ne može nas ostaviti ravnodušnim činjenica da unatoč zlu ima ljudi koji se bore perom, kistom, rječju i djelom za najveću vrijednost među ljudima, za mir i ljubav i da svatko od nas svoj put ucrtava s Bogom na mapu svoga života.

Mato Blažević (Bosanski Šamac, 16. listopada 1893. - Slavonski Šamac, 1953.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački romanopisac. Pučku školu pohađao u Bosanskom Šamcu, brijački zanat u Sarajevu. Početkom 1914. mobiliziran u BH-3 regimentu, okružje Tuzla, koju su uglavnom činili Posavljaci. U ratu protiv Srbije, Italije i Rusije pisao je bilješke, kasnije pretočene u roman Zaboravljeni grobovi. Objavio više pripovjedaka i drama.

  • Vrijedna obljetnica novinarstva u Bosanskoj Posavini Vrijedna obljetnica novinarstva u Bosanskoj Posavini