Mato Blažević, književnik (1893.-1953.)

mojoj dragoj pokojnoj baki Ruži Sarić-Barukčić, rođenoj Pruđanki

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Predratnih godina započelo se, istina skromno, pripremati za ove obljetnice u rodnoj piščevoj općini Bosanski Šamac. Kroz lokalne novine i neka istraživanja šamačkih srednjoškolaca trudilo se oživjeti ovog, i u samom zavičaju, zaboravljenog pisca. Osjećali smo se vrlo nelagodno zbog činjenice da su o njemu pisali Talijani, a mi ni retka. Zato ovih par skromnih redaka neka bude samo mali poticaj onima koji više znaju i više mogu reći o Mati Blaževiću.

Mato Blažević

Njegova tri romana, “Zaboravljeni grobovi”, “Izgubljene bitke” i “Oganj” (nedovršen) te mnoge objavljene i neobjavljene novele imaju i nama danas što reći.
Mato Blažević, rodjen u siromašnoj obitelji u Bosanskom Šamcu, gdje završava pučku školu i postaje zanatlija, brijač, unosi u svoja djela tjeskobu siromaštva i svakojakih nedaća. Nikad dovoljno sit, baš kao i njegova posavska sirotinja, uči tražeći kruh po bijelom svijetu... Sarajevo, München, Trst, Venecija....

Okusio je i godine I. svjetskog rata. Preživljava ih na talijanskom frontu iz kojih će sjećanja satkati roman “Zaboravljeni grobovi”. Pisac sam tvrdi da je volio i pisao manje stvari i ranije, a odluku da piše u većem opsegu donio je 1930. godine. Roman “Zaboravljeni grobovi” kritika je ocijenila vrlo povoljno, a 1938. godine je nagradjen.

Na 284 stranice pisac se ispovijeda iznoseći nam svoja gorka razočaranja u ljude i svijet oko sebe, proizašla iz I. svjetskog rata. U dva dijela romana pisac piše u “ich formi”o ratu kao aveti, koja tako često trese našim prostorima. Prokletstvo rata i razapetost čovjeka, koji gubi i posljednju kap krvi u neprohodnim i nezajažljivim gudurama Slovenije i Italije pisac opisuje tako vjerno da čitatelju zastaje dah. Poput zadnjeg Kranjčevićevog Adama sićušni ali umni Božji stvor, čovjek, želio bi u taj krš i golet, u suri užareni kamen (umjesto u led!) upisati upitnik svojega postojanja.

Ali, nažalost, ni tog surog kamena nije dosta da samrtnik na nj položi glavu, jer izmedju Kostajnice i Sela na krasu ne postoji kamen “iza kojeg nije ugasnuo jedan vojnički život”.
Zašto, za koga, za čiji račun, u ime kojih i kakvih ideala krvari Blaževićev junak po talijanskim planinama?

Odgovorio je na ovo pitanje davno veliki mučenik, prosvjetitelj franjevac fra Filip Grabovac (1697. Podosoj kraj Vrlike – 1779. Santo Spirito kraj Venecije)
Kad kralj hoće da kog srve
tad Rvate meće prve,
a dobitak kad se dili
tad pitaju: “Gdi ste bili?” (Josip Vončina, Jezična baština – Filip Grabovac, Od narav i ćudi rvacke / Književni krug, Split, 1988, str. 157.-158.)

Znao je to dobro i Krsto Frankopan i otac mu Bernardin Frankopan u 16. stoljeću. Zato su i bili nepovjerljivi prema tudjinu, znali su da ih neprijatelji mrze, ali da ih trebaju na granicama svojih zemalja. Neka ginu Hrvati, a oni će im dijeliti savjete i eventualno davati milodare.

Baš tako je i s Blaževićevim junacima. Oni su uvijek u prvim borbenim redovima. Austrougarski oficiri dobro znaju da su Posavci kremenita karaktera, da su poslušni, i zato, makar ih mrze iz dna duše, žele upravo s njima u presudne bitke. Soča, Santo, Sobatine, Tagliamento, Piava, Monte Grapi, Col del Orzo samo su neki od lokaliteta, koji su minuciozno opisani u romanu i bili bi vrijedni studioznije obrade.

Drugi piščev roman „Izgubljene bitke“ (Matica hrvatska, Zagreb 1944.) napisan je na 126 stranica u dva dijela, „Zemlja koja bježi“ i „Potop“. Mjesto zbivanja je selo Prud i varoš Bosanski Šamac. Vrijeme zbivanja je drugo i treće desetljeće 20. stoljeća, velika poplava 1932. godine.
„Ogromno, beskrajo more žute uzburkane vode preplavilo je i pritislo bosansku nizinu u zimu 1932. godine. Dolina rieke Bosne, čak tamo od ruševina sredovječnog Dobora, u kojemu prije pet stoljeća izginu cviet hrvatskih rodova u obrani slobode svojih zavičajnih planina, pa sve do njezina ušća u Savu, dobila je žalosno lice krajine, koju je neprijateljska sila opustošila. Gusto zasadjeni voćnjaci, u kojima se kroz zelenilo svake godine probija plavičasta magla zrele šljive, bili su pretvoreni u groblje palih hranitelja, kojima je život pokošen usahnuo.“

Glavni „lik“ u romanu je rijeka Bosna i to ne kao hraniteljica, već kao rušiteljica i ubojica plodne posavske zemlje i njenih ljudi, jer – „tko bi mogao i pomisliti da će taj naoko bezazleni potok nakon spajanja sa Sprečom izbiti sa svim strahotama velike i neobuzdane rijeke, koja u časovima svoje ćudljivosti pred sobom sve lomi i krši.“ Zemlja i voda, dva od osnovna četiri elementa za život, ovdje se oni bore jedan protiv drugoga. Izmedju vode i zemlje lome se ljudi, krve se za zemlju s kojom se rijeka Bosna poigrava, premještajući njive siromašnih seljaka, kao igračke s jedne na drugu stranu. Stara je izreka, koja je potekla iz naroda ovog kraja da su „vatra i voda dobre sluge, a zli gospodari“, a obistinila se u punom smilsu riječi u ovom romanu.

Strah od katastrofe i propasti uvukao se u kosti naroda ovog kraja jer „voda je nečuvenom snagom rasla, virovi su ključali oko seoskih kuća... U velikim skokovima nasrtali su valovi, rušili i nosili sve što se na putu našlo“.
Nitko nije ostao poštedjen od borbe, niti je tko očekivao da će provesti noć u toploj sobi i suhoj postelji.

Tragediju beskućnika danas nije teško dočarati. Nisu za to potrebne velike riječi, nego veliko srce. Pisac kaže: „Nešto se muklo stropoštalo. Kroz gustu pomrčinu nije se moglo vidjeti čiji je to krov nestao u virovima...“ Sve sudbine ljudi u romanu vezane su uz rijeku Bosnu.

Bude li ona te godine mirna bit će svadbi i rodjenja, pjesme i kola, sijela i šale, kruha i ruha.

Ali rijetko je tako. Bosna ne miruje. Cijeli posavski kraj strahuje od Bosne, iako duž njihovih domova teče Sava... „Velika i tiha Sava muku muči s prkošljivom Bosnom, koja se žučljivo bori i žilavo odupire svojoj velikoj i dubokoj posestrimi. Sava modro-zelena, Bosna sivo-žuta...“ Kraj koji Blažević opisuje nije prije njega poznat u našoj književnosti. Blizu mu je Josip Eugen Tomić sa svojim romanom „Zmaj od Bosne“, te svojom prozaistikom Hasan Kikić. „Taj kraj je meta Bosninog prkosa. Poprište njezina bezdušnog haranja je kut južne Posavine podno planine Vučjaka i to baš onaj dio što se kao klin zavukao izmedju rijeka Save i Bosne te se oko njegova vrha neprestano sukobljavaju i motaju njihovi virovi...“ Narodna psihologija iskazana je kroz reagiranja nadničara Goluba. „Mi smo zabačeni, kažu da smo zaostali iza drugog svijeta... možda i jesmo, pa i ja mislim da smo zaostali... ali to se dogodilo, jer nas nesreće taru jedna za drugom i ne daju nam otvoriti očiju ni vedroga dana dočekati...“ „Prokopat ćemo nasip na drugoj strani Save. Voda će provaliti u slavonsku nizinu i nama će olakšati... Hoću da izjednačim sreću jednih i nevolju drugih...“

Želja za izjednačavanjem u nevolji da bi se preživjelo, elementarni je nagon čovjeka za opstankom.
To što bi Bosna prešla u Slavoniju potopila bi njena polja, ali bi ljudi, ipak, i u hrvatskoj i u bosanskoj Posavini preživjeli. Da njima nije bilo lako ni onima koji su živjeli u Bosni ni onima koji su živjeli u Slavoniji svjedoči pisac: „Jedan je kmetovao begu, a drugi grofu – ni jedni ni drugi niste bili slobodni ljudi...“ Siromaštvo i glad dovodi ljude do zavisti i ubojstava.

Taj svijet u sebi je pošten i miroljubiv, gostoljubiv, ali u romanu često „nužda zakon mijenja“. Vlasti, komisije, knezovi prolaze. Mijenjaju se, možda nešto i pokušaju pomoći ali: „Tudja ruka ne liječi ovih rana..., a svoja je sapeta.“ Gledajući sve strahote, koje poplava sobom nosi, starac Blažina rezignirano zaključuje:„I ovo su izgubljene bitke. Voda nas hara dušmanski, domovi se ruše, djeca nam umiru od bolještina, muka i znoj seljakov uzalud se troše“.
I, iako je voda porušila sela i izrovala polja, ipak povorke iznemoglih fizički, ali s neizmjernom ljubavlju prema, makar, i porušenom ognjištu, učinilo je svoje. „Narod se lagano vraćao na porušena ognjišta“.

Daj Bože, da se obistine piščeve riječi i da se u njegovu i našu ratom poharanu Posavinu što prije vrate njeni prognanici.

N. B. Dogodine će biti 115. godišnjica od rodjenja i 55. godišnjica od smrti pisca Mate Blaževića pa bi bilo dobro da ju i na ovim stranicama dostojno obilježimo.
Ovaj kratki osvrt uz blagdan sv. Roka neka nas uprisutni u nasemu Prudu, koji se tako lijepo razvija i kroz kojeg prolazeći se uvijek osjetim ispunjenijom i sretnijom, JER NAROD SE VRATIO NA SVOJA OGNJIŠTA i učinio ovo selo dostojnim usporedbe s bilo kojim u Europi.

Svi citati iz: Mato Blažević, Izgubljene bitke, MH, Zagreb, 1944., str. kako slijedi: 81., 8., 81., 82., 82., 9., 85., 86., 85., 95., 108., 115.

Objavljeno u :
-Usponi, br. 9, Senjsko književno ognjište, Senj,1993.
-Posavski narodni kalendar 2000., br. 6, 1999. g.

  • Woytila Woytila
  • „Čudi me kako srce može sve to izdržati“ „Čudi me kako srce može sve to izdržati“
  • Posavski motivi Posavski motivi
  • Josip Dobroslav Božić, prvi hrvatski župnik u Americi Josip Dobroslav Božić, prvi hrvatski župnik u Americi