Žendrag, naše more

Naš Žendrag i dalje krije svoje tajne i vapi za našom cikom, plivanjem, plavljenjem i pecanjem.

Piše: Ivica Sarić

U mom životu uvijek me prati voda. Kad kažem voda, mislim na rijeku, jezero, more (sada ocean), ili pak baru. I uvijek je u svakoj bilo ribe, baš uvijek… Nisam neki pecaroš ali zato je degustiram bolje nego bilo koji ribič. Ali i ono malo što znam o ribi naučih, a gdje drugo nego, na Žendragu. Kažu da je ime dobio po tome da su žene, nekad davno, prale veš u njegovoj kristalno čistoj vodi. I za razliku od drugih mjesta koja nisu imala takvu vrstu vode, što im je umnogome otežavalo život (treba svaki dan donositi vodu ručno) žene su ga i zavoljele. ŽEN-DRAG.

Svoju prvu pecaljku (napravljenu od trske) sam sklepao uz pomoć mog dragog (nažalost pokojnog) tetka Matije. Plovak je bio napravljen od vinskog čepa (pluta) i drvca šibice. Bio sam ponosan na tu svoju pecaljku kao da je najskuplji ili najbolji štap za pecanje. Od tetka sam dobio i instrukcije kako da pecam, koje gliste su najbolje, kako se te iste gliste traže i kopaju, kako se stavljaju na udicu, kako odabrati mjesto za zabaciti, kako “peda” bandar, kesega, šaranče ili štuka, kako se kvasi kruh. U to doba Žendrag je bio prepun ribe, zbog čiste vode bio je magnet i plivačima, a zbog cvijetova lopoča i prekrasnih vrba i jošika mogao je da konkuriše i za naslovnicu nekog turističkog magazina.

Zato smo ga sa pravom zvali našim morem. Svi Hasićani su tu naučili da plivaju (osim mene), a u zimskom periodu tu smo razbijali glave i lomili ruke igrajući hokej na ledu. Počasna mjesta (vezano uz naš Žendrag) svakako su bila ćuprica i obala kod Mirka Blažanović kuće (tu je bila najpopularnija skakaonica i najpristupačnije mjesto za vezivanje čamaca). Ja lično sam uživao u vožnji čamcem, bilo ih je nekoliko, a najbolji je bio onaj Ante Blažanović (Patak). Svaki je bio na veslo, što je davalo posebnu draž.

Ali nije bilo bas sve predivno i idilično vezano uz naše more. Naime tih godina, ribariti bez specijalne dozvole je bilo ilegalno, odnosno, kažnjivo. A dozvole nisu bile ni malo jeftine, s toga su naši”specijalci” pecali u ”ilegali”. Zakon kao zakon, netko je morao da sve to kontroliše. Tako se jednog dana pojavi Marijan (ne znam prezime niti odakle je ali znam da su ga zvali Oroz).

Za vrlo kratko vrijeme je postao strah i trepet ali i najomraženija faca. Koga god je “ulovio”, taj je bio ili novčano kaznjen, sudski proganjan ili je ostao bez ribarske opreme. Ova zadnja kažnjiva mjera mu je bila najslađa. Polomio je na stotine pecaljki, blinkera i teleskopa. Znao je puzajući privući se iz pravca Škarića ne bi li nas iznenadio. Ali zahvaljujući njemu, izumili smo novu vrstu pecanja.

Izmislili smo "štukarku". To je bio najobičniji komad letve (oko 30cm) na koju je bio namotan silk (nekih 100-200m). Zbog veličine, i samim tim lagana je bila za sakriti, bila je jako popularna jer u slučaju da naiđe čuvar lova, ruke su bile prazne, a štapu nigdje ni traga. Uživamo u pecanju a ne moramo plaćati dozvolu niti globu. Milina. Nazvasmo je štukarka jer je bila lagana za “zabacit” i na najnepristupačnija mjesta, a štuke su se upravo tu krile.

Naše ribičke legende tog doba koje su znale i „po veri i neveri“ biti ustrajni, našle su mjesta u našim sjećanjima i tamo će ostati dok je našeg Žendraga a, bogme, i nas koji sada lovimo ribu u nekim drugim “morima”. Sada nas ganjaju neki drugi Marijani a negdje i ne treba dozvola. Žene i majke nam peru veš u najsavremenijim veš – mašinama, ja još nisam naučio da plivam, djeca nam se uče pecati gledajući TV (vjerovatno ne znaju šta znači riječ “plaviti”) a naš Žendrag krije svoje tajne i vapi za našom cikom, plivanjem, plavljenjem i pecanjem.

Ne vjerujem da će ikome odati da su se Ž.B. I S.D. mimolišli biciklima na njegovoj ćuprici (što je gotovo bilo nemoguće), a ako iko i oda to ćemo biti mi, djeca Žendraga.