Velika trojka

Piše: Ivica Sarić

Kolikogod odvratno zvučala riječ „podjela“, ona uvijek nekako izmigolji iz svega i svačega. Evo nam najbolji primjer - ljudi. Gdje god se okrenemo nekako smo podijeljeni. Na rase, vjerski, kontinentalno, nacionalno, regionalno, familijarno itd.itd. Nažalost mogao bih nekoliko stranica napisati samo o tome. Meni “najpoštenija” podjela ljudi (ako i jednu možemo nazvati poštena, jer odkud nam pravo da do tog suda dođemo) je bila ona u Bosni. Na raju i papke… Vjerujem da ne treba da objašnjavam šta predstavlja šta. Svaki iole pametan čovjek, i svatko tko je držao do sebe, se pazio da ga ne ‘provale’ i svrstaju u papke. Tad više povratka nije bilo. To je bila doživotna klasifikacija. A o raji se vazda pričalo i pamtili su se više nego godine, jer tu granica (barem vremenskih) nije bilo.

Ja sam evo izabrao da napišem par riječi o ovoj prvoj skupini (ovu drugu sam već zaboravio, oni kratko traju i u sjećanjima).

Neki ljudi iz sebe zrače nečim…lijepim, dobrim… Teško je to opisati jer to se, u stvari osjeća. Uglavnom, lijepe se za nas kao čičci na džemper ali nitko ih ne skida jer im godi. Zavolimo ih i jednostavno oni postaju jedan dio nas, svojatamo ih kao rod najrođeniji. Postanu čak i nešto više od prijatelja. Na njih se ne možemo niti naljutiti, pa čak ni kada zakasne ili nikako ne dođu (a tu ljudi najviše gube živce). Nažalost takvih i nema baš puno, iako se mnogi od nas, u podsvijesti, onako sami od sebe vole ubaciti u taj “sepet”. Ja sam imao tu sreću da sam poznavao čak trojicu takvih. Savim sam siguran da ni najveći kritičari ne bi mogli pronaći niti jednu “falinku“ kod ijednog od njih. Ne volim da navodim imena čisto radi privatnosti ali mislim da ova trojica više nego zaslužuju da ih se imenuje, ne samo ovako u mojim tekstovima, nego svugdje gdje korača Hasićki korak.

Anđelko Brandić - Gera, Ivo Dragičević - Šimin i Niko Dragičević - Mulo.

Ali, nažalost, da li je sudbina tu uplela svoje prste ili ni Bog neće svašta, niti jedan od ove trojice nije više među živima i sva trojica su izgubila život tragično.

Marko Katić Klebara i Anđelko Brandić - Gera

Marko Katić Klebara i Anđelko Brandić - Gera

Gera (koji je kruh zarađivao kao profesionalni vozač) poginuo je na Oraškom mostu, nesretno je kamion, s kojim je on upravljao skliznuo sa ceste, prevrnuo se u jarak i, nažalost, tako se ugasio plamen njegovog života.
Ivo Šimin je radio u Uniglasu. Tu ga je i smrt zatekla. Na jutarnjoj pauzi nesmotreni vozač viljuškara nije ga primijetio i…
Ništa bolje sreće nije bio ni Niko. Vozeći se prema Galebu, izgubio je kontrolu nad autom, sletio sa ceste…
Eto za svakog su imali vremena, čak više nisu bili ni svoji jer smo ih mi “ukrali” za sebe, nama su služili da bi smo bili sretni ali je ista ta sreća njih zaobišla.

Prije dva mjeseca navratih u Hasić, između ostalog put me dovede i do Knineva. Uz obavezni ritual posjete grobovima svojih najbližih, obiđoh grobove i prijatelja. Na svakom podignut spomenik sa slikom. Gledam ih i mislim u sebi: Bože moj, otišli su od nas, ne tako davno, a imam osjećaj kao da je to bilo prije sto godina. Toliku su prazninu ostavili iza sebe. Ali lica im nimalo nisu nestala iz sjećanja.

Živjeće oni još godinama…Zauvijek…