Uvod

Piše: Ivica Sarić

Prije nekoliko godina, na jednoj svadbi negdje u Njemačkoj, po prvi put sam imao priliku slušati Željka Jurić. Pjevača koji je naše gore list, iz Srednje Slatine. Priznajem da nikada nisam bio ljubitelj narodne muzike ali bio sam oduševljen jednom njegovom pjesmom: „Srednja Slatina – moja domovina“, a naročito jednim stihom koji se pojavljuje u toj pjesmi…’’sad mi Zapad avlija…’’

Otkako sam spakovao svoje krpice i zaputio se trbuhom za kruhom, ili kako bi pokojni Kas rekao: ’’ode Ana preko okeana”, Zapad mi postade nešto kao avlija!!!

Tu sam pustio korijenje ali duša mi je negdje drugdje. Kao klinac, vazda sam maštao o tom Zapadu. Krojio u svojoj glavi nekakvu sliku o njemu i pokušavao ugurati sebe u tu sliku. Dočarati ga u nekakvu formu samo meni prihvatljivu. Ali ni sanjao nisam da bih jednog dana tako isto razmišljao, samo ovaj put kao odrasla osoba a ne kao klinac, o rodnoj grudi, svom Hasiću. Ali eto, to je život. Čudni su putevi ljudski pa i moj nije izuzetak.

Ali nadam se, iskreno se nadam da ću opet jednog dana biti opet onaj isti ja. Da ću opet uživati u mirisima kazana za rakiju, mesara, lopoča, ljubičica i bagrema sa naših njiva, piti vodu sa arterca, čuti zvuk šargije, posavske pjesme, kreket malih žaba (kučica), igrati opet blagoslova, zvrka, bliške i prstena, kušati pečenice sa ražnja, sarmu, pirjan, kulen i domaću provu, krasti kruške, šljive i zerzdelije, objesiti se na platon…

A do tada, ostaje mi da se tješim ovako. Uz pisanu riječ. Nekako mi bude lakše. I da sanjam…o mom Hasiću, o artercu, o merajama i sokacima, o Žendragu, Čandrićki, Undragovici, Posavini…