Uvala borova

Piše: Ivica Sarić Ico

„Znaš li ti, fukaro jedna pijana, đe je Minhen…ne znaš…ha…fala bogu da ne znaš…e vidiš ja sam ti tamo trebe ganjo dok si ti još pišo kroz gazu. I sad ti meni da objašnjavaš kak se djeca prave. Ja kad bi sa vrbom lego, ima da ostane trudna…a kamoli moče…ovaj šta sam tjeo reć'...“

Ovaj drugi brže-bolje na to doda: „Ahaaa, zato je se ona vrba osušila iza bab' Jozenice meraje...“

Ovo je samo jedan mali dio otkrnjen iz prepirke dva pripita Hasićanina, i vjerujte u čitavoj ovoj priči nema ni trunke svađe nego samo čistokrvna zajebancija. Od sada, pa nadalje i ubuduće, počinjem da se bavim ovakvim crticama. Jer meni jako nedostaju ovakve fore i fazoni, pa nešto kontam možda i vama. Ja znam da tu ima primitivizma na kile ali neka, nismo sa bečkog dvora, svi mi imamo s čime i da se dičimo ali i da se stidimo…

Ne vjerujem da je prošlo ni desetak dana odkako sam uplovio u bračnu luku, put me nanese u Markanovu gostionu. Iako nisam nikada bio sklon konzumiranju alkohola, zbog nekih razloga sam volio biti na mjestima gdje se on služio i upražnjavao. Sama ta boemska atmosfera takovih mjesta imala su neku magnetsku privlačnost, iako su po pravila takva mjesta bila vlažna, neprozračna, smrdljiva, uređena bez ukusa odnosno nikako uređena, tamna… Ali da ne objašnjavam uludo. Volio sam ih i to je to.

Znači, dođoh kod Markana. Unutra uvijek iste face, sjede na istim mjestima, piju isto piće…samo je spika drugačija….Odmah skontah, onako s vrata, da bih sada ja mogao postati predmet sprdnje. Jer sam zadnji uš’o. Bezbeli tako i bi. Pošto sam se skrasio kraj ekipe koja je pičila raub (s nadom da će netko odustati pa da ga ja zamijenim). Pocela je i priča:

„Pa dobro jebem mu buraniju, đe s' ti ovi dana. Šlinga l' se šta…?“

„Pomalo …pomalo….“

„Pa ja, sad kad si se objesio, ne razdvajaš se od male… aaaaa…. hahahahaha.. Neka … samo tako… samo ti šlingaj…. al' proce i to ba… To ti je isto ko kad jedeš gra'…. Svi ga volimo…moš jest dest dana ali onda fakat dosta… zgadi ti se …i moraš promjenit…..pa unda uletiš u tuđe žito…hahahahahahahaha…“

S druge strane stola sjedi…aj sad nije važno….i konta nešto u sebi…otpi gutljaj rogonje pa prozbori:

„Ja eto ti ćeš ga nasavjetovat…ko ti to znaš…. čuj gra'. Tuđe žito… Đe ćeš to ba poredit sa graom… žitom. Jes ti normalan…. U čije si ti to žito uletio da mi je znat?! Ja sam se oženio prije osamnest godina i kad moja (pa spomenu ime svoje žene) skine pocne, a kamoli maramu… uhh… pa zaškrguta zubima……j…m ti kobilu Drage Đurića….Ja ne moram ulijećat ni u tuđu djetelinu a kamoli tuđe žito….samo nek je kusat…“