Tabakera djeda Pave

Piše: Ivica Sarić - Ico

Prije nekoliko dana prelistavao sam stare foto-albume, iako broj fotosa nije u nekom većem broju, jer zahvaljujući posljednjem ratu ogroman broj istih je uništen, uzelo me je nekih pola sata da ih sve (pazite sad ovu rijec) obađem…

Dok sam tako bio preokupiran razgledajući poznata lica iz albuma ispade jedna slika na kojoj je čitko ispisano mjesto i datum kada je napravljena.To sam prvo I vidio, znači ne aktere na slici nego memo na poleđini:

Bosanski Šamac, 03.08.1970. 

A rukopis sam odmah prepoznao, moj stric Pejo (kog’ sam ja uvijek zvao čiko Pejo) volio je tako da obilježava “stvari od vrijednosti”…

A na prednjoj strani smiješi se maleni dječarac, koga za ruku drži stariji muškarac sa ogromnim zasukanim brkovima.

Taj maleni dječarac sam ja, a brkati starina je moj dragi, nažalost pokojni, djed Pavo. Odkud ja sa djedom da se slikam u čaršiji, ne znam, ali još je čudnije da je slika napravljena na moj rođendan… No, zaboravimo sad ove detalje. Htio sam da se zadržim kod mog djeda Pave. Da napišem koju o njemu.

I dan danas se o njemu priča da je bio veseljak, dobričina, veliki vjernik, poštenjačina…ali jedan epitet je zalijepljen za njegovo ime kao trade mark. Čajo… Kažu da je bio najbolji čajo u tom dijelu Bos. Posavine, a biti čajo u to vrijeme je bilo isto kao da radiš na lokalnoj TV stanici ili tako nekako, jer svi te poznaju i vide na skoro svakoj svadbi, čatmi ali i na sahrani…Međutim, ja nega ne pamtim po svemu tome, ja ga pamtim kao velikog šaljivdžiju, doduše ponekad vrlo strogog ali, haj’mo reć’ pravednog, i velikog obožavatelja duvana. Naime pušio je čitav svoj vijek, i to motanu škiju. A to motanje cigara on je pretvorio u pravu malu ceremoniju.

Prvo zasuče svoje moćne brčine, pa pljucne par puta da ovlaži usne, zatim slijedi vađenje finog duvanskog papira iz srebrne tabakere čija je jedna polovica bila namijenjena za duvan a druga za papir (mala štipaljka je pridržavala papir da se ne raspe po tabakeri), kojeg zalijepi na sredinu usne (koju je već ovlažio upravo zbog ovog čina). I onda polako između palca i kažiprsta desne ruke zagrabi tačno onoliko duvana koliko je potrebno da se napravi “savršena” cigara i lagano počne da ga “valja” u obliku rezanca, zatim uzima lijevom rukom onaj isti listić i vlaži njegove krajeve (radi što boljeg lijepljenja papira) i konačno onaj isti duvan kojeg je zarolao položi u taj papir i sve zajedno pretvori u savršenu cigaru. Kada  je i taj čin gotov, oba kraja cigare lagano udari o tabakeru (da nabije ono malo duvana što izviruje iz cigare natrag u cigaru), zatim ponovno pljuckanje da bi se ovlažile usne i stavljanje cigare u usta koja se odmah i zalijepi za iste.

Tako je “zažmari” do kraja. Ja ga nisam nikada vidio da otresa cigaru, nego onaj pepeo vazda padne ili negdje na rukav sakoa ili na kragnu, a cesto i na pantalone. Baka Marica je uvije gunđala zbog toga (treba sve te progorjele rupice i zakrpati), dok bi on samo lagano provlačio dim kroz nos, a opet bi taj dim pronalazio svoj put kroz, sjećate li se, moćne brkove. E… to mi se toliko urezalo u pamćenje da sam jednostavno to morao i na ovaj način da memorišem.

Prošlo je dosta vremena otkako je moj djed preselio na onaj svijet, ne znam da li više itko mota cigare na onaj način, ali onakvu tabakeru, faircaig (tako je on nazivao upaljač) i ćeif ne vidjeh od tad… Djede moj neka ti je i tamo sve po Božjem slovu i zakonu, kako si vazda zborio.

Ja, nažalost, još uvijek pušim (ali samo vani, u avliji)… ali otresam pepeo…I moja žena isto gunđa…I ako prestanem, to će vjerojatno biti zbog nje, a ne zbog ćeifa…

Tvoj Ivek

U tišini Hrastika

Negdje u pustarama Hrastika

Još uvijek tumaraju naša

Bezbrižna djetinjstva

Nevina i plaha

Zaigrana,

Sretna.

Fali im samo malo

Da se u slike pretvore

Da se mrdati počnu

Da prodišu

Da zažive.

Svako malo

Sve ih je više i više

Roje se k’o pčele

Rode se kao duga

Poslije fine tople kiše.

Šume ih znaju

Pa im dopuštaju

Da ne prave šumove

Vazda su skupa bili

Pa i u tišini moraju jedno biti….

Ivica Sarić - Ico