Stranci

Sjećate li se Sejfe Bešlagić, Roma iz Sremske Mitrovice? Čovjeka koji je krpao stare šerpe, oranije (aranije), popravljao kišobrane, oštrio kose i otkivao sjekire?

Piše: Ivica Sarić

Sarajevo je čudan grad. To je jedini grad u svijetu gdje su se sudarila dva tramvaja, jedina čaršija na Balkanu koja još uvijek ima kavanu gdje se kava tuca a ne melje, grad koji više cijeni došljake od domaćih… Zasto počinjem ovu priču baš Sarajevom?

Razloga ima više. Tu sam kršten, tu imam familiju, svake godine (najmanje mjesec dana) sam uživao među super rajom, divio se svakom pedlju tog prelijepog grada, išao na koncerte, učestvovao u večerima poezije, okušao se tu i kao glumac (nažalost karijera mi se završila prije no što je i počela), tu sam želio da upišem novinarstvo ili likovnu akademiju, tu sam prvi put otišao u kino, prvi put stao na skije, prvi put se vozao žičarom, tu je igrao moj Pape, Kinđe, tu su živjeli moji jarani - Fadil Toskić, Hajdar Arifagić i Nada Pani, ali sam ga volio i zbog sličnosti sa Hasićem… Odkud sličnost Hasića i Sarajeva - pitat ćete se. Gore sam iznio jedan podatak: ”…grad koji više cijeni došljake od domaćih…”, tu ja vidim tu, ne znam kako da se izrazim al’ recimo, neodoljivu sličnost naše provincije sa tim gradom u kog se zaljubiše mnoge duše.

Kad kažem došljake, u tu skupinu ubrajam ne samo osobe koje su se tu nastanile (među njih mogu i sebe svrstati) nego i zetove, snahe, prijatelje, rodbinu, slučajne prolaznike, irgete, majstore, učitelje, trgovce, muzičare, lovce, pecaroše, radne kolege, poštare, vozače, konduktere… Svakoga tko se barem jednom izuo kod nekog u kući prihvatili smo kao svojega.

I kod nas je važila ona stara (koju je Nele i u pjesmu ubacio) ”Fildžan viška”, jer može netko slučajno da naiđe pa se mora i za njega imati kava. U čitavoj jednoj plejadi ljudi koji su prodefilovali kroz našu prošlost, a nisu bili od našeg „benta“, nekako najviše pamtim Luku Jagića (guslara) ili popularno zvanog Luketa. Nastanio je se u Hasiću tamo na Bab-Jozenice placu tko zna kada. Uz tipičnu „Lučansku“ dikciju nije bilo teško zaključiti odakle je došao. Živio je naš Luketa sa svojom Marom i sinom Ivicom u trošnoj kućici i svaki dan svirao uz gusle. Mi djeca znali smo se šaliti na njegov račun jer gdje nađe baš gusle da svira. To nitko do danas nije skont’o. Otišao je tiho. Umro je od infarkta a nakon njegove smrti odselila se i Mara sa Ivicom. Ostala je prazna, trošna kućica i mali vinograd u dnu bašte. Tamo na Bab-Jozenice placu…

Drugog junaka ove priče poznaju i nešto mlađi Hasićani. Najviše oni koji su voljeli nogomet, kolo i zajebanciju.

Andrija Muco… Sam nadimak govori da je naš Andro imao govornu manu. Osim šamačkog hotela “Plaža”, kavane “Zeleni vijenac”, glavno” prebivalište “su mu bili Hasić i slastičarna “Tri jagode” (kod Halida). Ostalo je zapamćeno da je jednom igraču (Andrija je bio savezni sudija u nogometu) dao crveni karton dan poslije utakmice. Nažalost nisam upoznat gdje je sada i da li je živ ali pisat ću o njemu u prošlom vremenu jer ja ga takvog pamtim, a ako je, daj Bože, živ, najtoplije ga pozdravljam. Svirao je harmoniku, staru tko zna koliko, model-Hohner i pola basova joj nisu radila kako treba tako da je i ona, u neku ruku, mucala. Niti jedan sv. Anto nije mogao proći bez njega i njegove harmonike. Tako isto i svaka svadba ili bilo koja zabava.

Imali smo i internacionalne prijatelje (tu ne mislim na naše legendarne nogometaše), ovo se odnosi na jednog Austrijanca koji je, čini mi se, provodio svaki godišnji odmor u Hasiću. Georgh Kurtz.
Dolazio je kod familije Zečević i kako mi se čini bili su u nekakvom srodstvu. To je prvi stranac koji je javno obznanio (ali tek nakon mukotrpnih analiza i konzumacija) da je naša šljiva najbolja na svijetu…

A za kraj iz naftalina vadim osobu koju smo, vjerovatno, svi zaboravili. A bio nam je, nešto kao, desna ruka.

Da li se sjećate Sejfe Bešlagić, Roma iz Sremske Mitrovice? Čovjeka koji je krpao stare šerpe, oranije (aranije), popravljao kišobrane, oštrio kose i otkivao sjekire. Ako se nije imalo para da mu se plati za njegov trud prihvatao je pozive na ručak ili večeru zauzvrat. Za njega se znalo kada ulazi u selo jos prije negoli i kroči na “našu teritoriju”. Uz pjesmu, ”širok osmijeh i zlatan zub” i prepoznatljive parole vezane uz business čuo je se da dolazi još od tišinskog doma. Nekako je se najviše zadržavao baš u Hasiću. Sjećam se da je uvijek govorio da se u Hasiću osjeća kao Rom a ne kao cigan.

S pravom je tako govorio!