Stihovi

Piše: Ivica Sarić Ico

Alaj si se namazala si se

I nek si se i trebala si se

Ja vjerujem da bi i pokojni Duško Trifunović na ove stihove zdušno rekao da tu ima nekakvog materijala…

Naši “stihoklepci”, (moram da se izvinim na ovom kol’ko - to’lko podsprdnim nazivom, ali Bože moj, ne možemo ih zvati pjesnicima) su imali dušu… Jer ne mogu se stihovi niodkuda vaditi ma koliko talenta za to imali. Ne vjerujem da ih je itko, osim Perice Mišića, ikada pokušao pretvoriti u pismenu formu. Nitko nikada nije spomenuo tko ih je izmislio i opjevao, ne mislim samo na stihove sa početka ovog teksta… Vratit ću film unazad… Godina? Vjerojatno osamdeset možda prva, druga… tako nekako… Ljetni mjesec… Mjesto radnje – željeznicka stanica u Bos. Šamcu… Odlazak, ispraćaj jednog našeg Hasićanina u vojsku, došli smo na platonima, Pilja i Nita su kočijaši. Svi smo u krugu…zagrljeni…flaša sa alkoholom kruži od ruke do ruke, od usta do usta….netko malo i potegne, netko malo odglumi da je potegao…Netko je uplakan, netko preveseo, netko preozbiljan, netko puca od zaj*******e . Počinje pjesma:

“Ja sam svoje poderao tene…

Oooopaaa  batooooooo…..

Ja sam svoje poderao tene…..

Joj jebem ti vaku sreću

ja se nikad ženit neću

ja sam svoje poderao tene…

na stanici čekajući tebe….

OOooooopaaa batooooo…

na stanici čekajući tebe…

joj jebem ti vaku sreću,

ja se nikad ženit neću,

na stanici čekajući tebe….”.

Pa zatim slijedi druga pjesma:

“Aj svađalo se suđe u kredencu…

joj svađalo se suđe u kredencu…

lonac šerpi kaže

ućeram ti

joj lonac šerpi kaže

ućeram ti….”.

Uslijedi jedna kratka pauza da bi se malo redovi pregrupisali, i opet udri…

“Idem selom

nosim veš mašinu

jesam jaki

u  strinu materinu (ovo strinu je prim.prev.aut. jer je previše bezobrazno)

Aj svi bećari

djetelinu gaze

a ja faca

preko

krastavaca…

Oroz koku

ganjao po čičku

stani koko

da ti vidim

oko

Ili:

Snijeg pada

u prozore frca

moja Anka

hoće da se

sanka…

Oprostite mi na rječniku ali bilo bi stvarno bez veze kada  bi smo pokušali ove stihove kulturno uzdignuti…to ne bi bilo to. Postale bi limunade. Izgubile bi na svojoj originalnosti i na hasićkom mangupskom pečatu, kojim smo se (nadam se) svi dičili  I bili prepoznatljivi.

Za kraj jedan zgodan detalj…Bio sam zamoljen da otpjevam nešto sa posavskim pečatom, pomalo zbunjen otpjevah baš gore navedeni posavski bećarac. Rezultat….nije važno….ja opet postadoh Hasićanin, bar na tren…ali taj tren mi puno vrijedi. Vjerujte mi na riječ.

Živjeli i hajmo jednu zapjevat…

Ja sam mala

iz Hasića

momak…

bil’

me

noćas….

  A sad’ da vas čujem!

Više od istog autora

  • Posveta Posveta
  • Dva vam - dva tam Dva vam - dva tam
  • Snovi Snovi