Specijalac

Kako najlakše prepoznati neprijatelja? Po podočnjacima, jer nikad ne spava.

Piše: Ivica Sarić

Godina, hmmm, recimo – sedamdeset i neka (ne može se sve pamtiti). Zima. Padaju hladne novembarske kiše. Na svakoj radio i TV postaji vijesti o tome kako je skupina diverzanata (specijalno obučena u Australiji) ubačena na prostore (tadašnje) Jugoslavije.
Tako je i u našem okrugu policija bila na svakom koraku i vršila legitimisanje na svim cestama. Osjećala se neka užasna napetost u zraku. Ne samo napetost nego i određena doza straha. Na tim našim prostorima nikad nitko nikom nije ukrao auto, a sad se odjednom priča o teroristima. Narod je bio naučio da živi u, haj’mo reći, idili i sve ovo je predstavljalo jednu veliku nepoznanicu. Nitko nije znao šta donosi sutra.

Apelovalo se na narod i sve zaposlenike, u slučaju da primjete nešto sumnjivo, da odmah obavijeste najbližu stanicu policije.
I, naravno, mi ne bi bili mi da i od toga ne bi smo napravili neku foru ili za….anciju. Kad se možemo zezati na sahrani a što bi ovakva zgoda, ili pak nezgoda, bila iznimka.

Tako je naš I. (ne znam je li pametno koristiti imena pa ću ovu osobu jednostavno nazvati I. ) došao na ideju da nekoga zezne. Kako je i sam obavljao relativno dosadan posao (portir u jednoj šamačkoj firmi) i imao vremena napretek smislio je fazon da nazove neku drugu firmu i nekoga dobro isprepada. Od velikog broja kandidata izbor je pao na tvornicu pletenog namještaja, popularno nazvanu Korparu. Treća smjena, poznat ”kolega”, idealna pozadina priče. Ubačeni teroristi.

Pokušat ću vam što vjernije prepričati razgovor dvojice kolega (portira).

- Dobro veče. Ovdje dežurni milicioner I.D. (ime nije bilo izmišljeno zbog vjerodostojnosti). S kime razgovaram?

S druge strane kratka pauza, pa nakon toga bunovan glas: - Ovdje Korpara, portir M.S. Izvolite.

Milicioner: - Slušajte me pažljivo. Primili smo dojavu da se oko vašeg kruga vrzmaju nepoznate osobe. Postoji sumnja da su to osobe o kome se priča ovih dana, odnosno, potencijalni teroristi. Da li ste naoružani?

I. se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh.

Portir, nakon kratkog komešanja: - Jesam, naoružan sam. Imam pištolj.

Milicioner: - Odlično. Odmah iz ovih stopa da ste krenuli prema Hranaproduktu, naravno naoružani. Pokušajte da ostanete neprimjećeni, ali ako vas primijete zapucajte i povlačite se prema Toplani. Jasno. Ali oni ne smiju da uđu u prostorije Korpare. Mi krećemo odmah. Nemojte ništa raditi na svoju ruku. Izdržite dok vam se mi ne pridružimo. Jasno?

Portir, drhtavim glasom: - Jjjasno, ali… Tu se veza prekinula.

Panika! Šta sad? Ma čovjek nije uopšte ni razmišljao. Zgrabio je nekakvu kabanicu, prebacio preko sebe i izletio napolje na izvršenje zadatka. Nije primjetio ni kišu, ni studen, ni to da nije u čizmama. Pa čak ni to da milicija nije došla ni za dva - tri sata, a kamoli za nekoliko minuta. Prestojao je tako, jadan, nekoliko sati na svoj toj neveri. Dok nije iznemogao i od zime probijen do kostiju na kraju riješio da se ipak povuče u toplinu portirske kućice.

Po isteku radnog vremena odmah je pohitao kod doktora jer se nije prestao tresti ni nakon nekoliko sati. Ipak mu je najveći šok bio kada je odlučio da nazove Stanicu milicije i obavijesti ih da je napustio “bojno mjesto”. Ovi su mu, naravno, rekli da oni nisu primili nikakvu dojavu o sumnjivim licima, a još su se više iznenadili kada su čuli da je netko naredio našem M. da izađe vani i čuva stražu. Ali opet su imali srca i rekli mu da se u stvari sa njim neko opasno našalio.

Eto naš siroti M. osim upale pluća, glavobolje, proliva i gripe dobio je i nekoliko dana bolovanja.

Kasnije se saznalo za pravu istinu i tko je komu „spustio“. Svi su se rasturili od smijeha ali što je najvažnije nije bilo ‘vrućih”glava. Ostalo je na tomu.

Sve ove podatke sam skupio od samih vinovnika ove priče, jos uvijek su svi živi (izuzev milicionera čiji su inicijali korišteni u lažnom predstavljanju) i još uvijek se sjećaju ovog događaja. Pa ako mi ne vjerujete... Lagano je zaključiti o komu se radi iako nisam koristio puna imena, pa sami provjerite.

Ona grupa ubačenih s početka priče nije imala tako sretan završetak. Većina ih je pobijena u tzv. sačekuši negdje kod Bugojna. Da li im je stvarni cilj bio taj što su nama servirali putem medija, ne znam. A pravo da vam kažem to me i ne interesuje. Ja sam više za zezanciju, a za to smo kao rođeni, jer nigdje nema većih talenata za to nego kod nas…