Šargija i violina

Piše: Ivica Sarić

“Sine, ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku”. Tako je to pjevao dr. Nele iz "Zabranjenog pušenja", svojevremeno dok je jos uvijek imao “vizu” kod svakoga.
A u tom pjevanju ima puno istine, doduše kada govorimo o nama, Hasićanima, mi ne završavamo karijeru negdje u Vratniku.

Imali smo i mi nekoliko entuzijasta u muzici, i to veoma talentovanih, ali sticajem okolnosti niti jedan od njih (možda je bolje da upotrijebim riječ - nas) nije otišao do kraja, u profesionalizam. Ja mislim da smo svi bili igrači za raju i da smo zanemarili taktiku, zato nam se tako “bacio grah”.

Kako smo svi različiti tako su nam se i pravci i stilovi razilazili. Neko je postao meštar na šargiji a neko na klaviru, uglavnom pokrivali smo sve trendove.
Palo mi je na pamet da ne bi bilo zgoreg da imena tih entuzijasta pribilježim na ovaj način. Naravno u ovom slučaju ću izostaviti neko ime jer sasvim sam siguran da nas je bilo više, ali (oprostite mi na tome) za ova imena sam siguran a za ostala nisam, pa je to jedan od glavnih razloga.

Pa da krenemo od “starije garde”. Ostat će upamćen Luka Jagić, popularno zvan Luketa. Bio je porijeklom iz Oštre Luke i omiljeni instrument bile su mu gusle. Baš prave gusle sa mjehom i riplom. Niti prije njega a niti poslije, nikad nitko nije uspio savladati i nešto odsvirati na ovom instrumentu. Pa zatim dolazi ekipa koja je uživala u izvornom melosu, gdje su glavni “alat” bili šargija i violina. Od poznatijih svakako su to bili Pavo Dujak, Antica Lilić, Anto Sarić, Tunjo Mišić, Ivica Jelušić, Joko Bratić, Ivica Sarić, Vjeko Bratić, Pako i Josip Petrić na šargiji. Ali virtuoza na violini nije bilo baš puno. Ja se sjećam samo Joke Bratić i Mate Sarić.

E, kako je vrijeme prolazilo i kultura se mijenjala, Zapad donio svojih čari, tako smo se i mi prebacili na malo modernije instrumente. To i jeste razlog zašto je gitara (nažalost) skoro posve istisnula u zaborav našu šargiju. Jedni od prvih koji su prste prebirali po prelijepom instrumentu su bili Ivica Mišić, Mato Blažanović, Nikola Meščić da bi zatim jedan cijeli mali tim krenuo njihovim stopama. Ivica Popić, Jakov Mikić, Vladimir i Željko Brandić, Ivica Sarić i Zdenko Dragičević. Ne bi sve bilo tako veselo da se “udara” samo u žice, moralo je se udarati i u nešto drugo. Kao npr. bubnjevi. Začetnik je bio Anto Blažanović (Bufalo) da bi njegovu tradiciju nastavio Dragan Popić (Krmača). Ali elektrifikacija je učinila svoje, pa su i klavijature postale interesantne, tu je naš Kruno Karalić bio neprikosnoven. On je predstavljao boje Donjeg Hasića u “legendarnom” bendu Novi Napad (Jakov - Jakica Mikić). Sa Novim Napadom se i završilo naše trajanje na muzičkoj sceni. Stigao je prokleti rat i morali smo da igramo uz totalno drugačije zvuke.

Danas su neki instrumente zamijenili kistom, kompjuterom, katerdom, mistrijom, olovkom, kuhačom a neki opet, nažalost, nisu više s nama. S toga mi se nešto vazdan vrzma u glavi. Napraviti jednu “svirku” negdje na našem igralištu ili kod čitaone, oformiti Novi Napad ponovo (nije važno niti ime) i ponovno vratiti vesele note tamo gdje ih je neman pokušala uništiti, u naš Hasić.

Za sve naše pokojne, žive, buduće, za sve naše prijatelje, lijepe uspomene…