Rijeka

Priča koju ovdje donosimo, istinita je priča, i navodimo je samo iz jednog razloga: Da se ne zaboravi. Riječ je o događaju kojega treba zabilježiti u kronologiju Hasićkih zbivanja, jer opće je poznato, sve ono što živi u sjećanjima kratkoga je vijeka i brzo se zaboravi, a sve što je zapisano živi duže. Imena koja se spominju u ovome tekstu navedena su ne zato da bi ih se na bilo koji način obilježilo, nego da bi im se odalo priznanje za čin kojim su, možda i nesvjesno, u teškim, olovnim vremenima komunizma većina njih, još uvijek golobradih mladića, iskazali svu snagu hasićke nepomirljivosti s režimom u kojemu su, zajedno sa nama ostalima, bili prisiljeni živjeti. Ovaj zapis nekima će se, u svojim dijelovima, možda učiniti šaljivim, pa čak i neozbiljnim, ali riječ je ipak o ozbiljnom događaju koji bi, da se ostvario, imao mnogo više utjecaja i na ova današnja, poslijeratna zbivanja vezana za Hasić, prvenstveno u smislu povratka Hasićana na svoja ognjišta. Poznato je da su najveći zagovaratelji i najvjerniji čuvari hrvatskih ognjišta oduvijek bili svećenici: Tko zna što bi danas bilo kada bi, umjesto jednoga (fra Jose, koji i nije iz Hasića), imali čak deset svećenika koji se bore za realizaciju povratka!

Svugdje u svijetu je običaj da se gradovi, sela, pokrajine ili regije, bratime ili posestre sa drugim gradovima i regijama, prvenstveno sa gradovima i regijama koji imaju ista ili slična privredna, kulturna ili politička značenja. Nekada je to slučaj u istoj državi, nekada to bratimljenje prelazi granice matične države pa i kontinenta.
Tako npr. gradu u kojemu trenutačno živim, Adelaide (Australia) posestrinski grad je St. Louis (USA). Svake godine u čast „bratske povezanosti“ u oba grada održavaju se razne kulturne manifestacije, posvećene gradu pobratimu. Stvarno lijepo.

Hasić, za razliku od Bosanskog Šamca (Šamcu pobratimljeni gradovi bili su Gornja Radgona, Kranj, Zagreb…), nikada nije bio u situaciji da se s nekim pobratimi.
Pa kako se naš Hasić nikada nije našao u toj situaciji, imam jedan prijedlog. Kako bi bilo da se pobratimo sa gradom Rijeka?
Zašto baš Rijeka?
Razloga je nekoliko. Ali jedan od, recimo, najvažnijih, je svakako onaj da je u prošlosti Rijeka bila domom mnogih Hasićana, koji su, stjecajem okolnosti, izabrali upravo taj grad za privremenu ili čak stalnu adresu stanovanja. U Rijeku se išlo da bi se školovalo, našlo stalno zaposlenje, neki od Hasićana su se u tom gradu i oženili, stekli obitelji. I dan - danas mnogi od njih, zajedno sa svojim najbližima, žive i rade u Rijeci, ili u njenoj okolici.

A kako je sve počelo?

Sredinom sedamdesetih godina, u vrijeme kada je katolička crkva bila „strogo odvojena od države“ a svećenici „crne ovce“ u toru jugoslovenskog bratstva i jedinstva, gotovo čitava jedna generacija Hasićkih mladića, njih desetak, odlučila je da se isproba (namjerno je napisano „isproba“, vidjećete kasnije zašto) u “najčestitijoj” profesiji (pogađate – radi se o svećeničkom pozivu), i, slučajno ili ne, izabralo upravo Rijeku za školovanje.

U to vrijeme Rijeka je sa svojim sjemeništem i Visokom teološkom školom slovila kao središte crkvenog života širih katoličkih prostora, a posebno je bila poznata i priznata kao centar u kojemu su se obrazovali budući svećenički kadrovi, pa nije bilo nimalo neobično što je izbor pao upravo na taj primorski grad.

Hasić, katoličko selo čiji su žitelji oduvijek bili bogobojazni i pobožni ljudi, posve odani Crkvi, doživio je nešto što nije zabilježeno čak ni u povijesti mnogo većih gradova ili sela: Deset mladića odjednom želi postati svećenicima! Hasić je i prije ovoga već iznjedrio nekoliko svećenika kao npr. fra Petra Evića, fra Mirka Brandića, fra Mrkicu Ević i Mišu Blažanovića (dijacenski svećenik), ali deset – DESET odjednom…!!!

Reakcija je bilo svakakvih, bilo je svakakvih komentara, neki roditelji su bili presretni a neki, mora se i to reći, baš i nisu bili oduševljeni. Ali sve u svemu bio je to pozitivan “movement”. Lokalni svećenik likovao je od sreće, na misama u Tišinskoj crkvi imena budućih fratra izgovarala su se s poštovanjem.

A mi, ostali Hasićani, spremno smo i s oduševljenjem dočekali takav događaj, ponajviše zbog dobre prigode za zbijanje šala (svima njima, budućim fratrima, unaprijed smo dodijelili i „umjetnička“ imena: tako smo, i prije nego što je školovanje budućih svećenika i započelo, u Hasiću imali fra Vinka, fra Kristijana, fra Zvonka...), ali i radi nekih drugih, više praktičnih razloga: Rijeka, grad uz more sa prekrasnom mediteranskom klimom (idealno za posjetu prijateljima i rođacima), lijepa prigoda za šoping (Rijeka je, kao glavna gospodarska luka bivše države čak i u vrijeme najvećih kriza i nestašica bila bolje opskrbljena robom nego dosta gradova u unutrašnjosti, a svakako bolje od našega Šamca).

I došao je i taj dan, dan kada su naši “novaci” uz pjesmu i plač (radosni) ispraćeni na “dalek” i neizvjestan put.
Tek nakon što su se izgubili iz našega vidokruga počeli smo ozbiljnije analizirati odluke i razmišljati o namjerama tih mladića. Pokušali smo biti u njihovim cipelama. I svi do jednoga složili smo se da im neće biti lako…

I u to vrijeme, baš kao i danas, vijesti su se brzo prenosile, tako da su do naših ušiju ubrzo dospjele one najljepše: naši novaci su se brzo i lako, baš kako se i očekivalo, uklopili u ‘redovnički” život. Dani su im, barem tako su glasile vijesti, bili ispunjeni raznim događanjima: tjelesno, umno i duhovno nadograđivanje našim sjemeništarcima postalo je svakodnevnicom, a (kako se malo-pomalo saznavalo) najveću pozornost naši učenici poklanjali se aktivnostima vezanim za glazbeni i tjelesni odgoj (onaj duhovni trebao je, valjda, doći malo kasnije)… Izobrazba budućih svećenika je uključivala i obvezatno učenje latinskog i grčkog jezika, kojih su egzotika i mističnost bili dodatni izazov za naše đake, čak pomalo i pitanje međusobnog prestiža…

Tijekom dva mjeseca školovanja naučiše, tako, naši mladići svirati gitaru, klavijature, upoznaše i igrače Rijeke (Damir Desnica, Zvijezdan Radin, Miloš Hrstić…), a neki progovoriše i latinskim jezikom ("homo homini lupus" – čovjek je čovjeku vuk, "repetitio est mater studiorum" - ponavljanje je majka učenja, "canis timidus vehementius latrat quam mordet" - pas koji mnogo laje ne ujeda (ovo je bilo podugačko za zapamtiti, pa ga nasi školarci skratiše na "canis latrant non morbet")samo su neke od poslovica koje se tamo naučiše).…

Nekoliko mjeseci poslije, kada smo se već navikli da ti mladići, u našim glavama već registrirani kao „fratri", nisu u našoj blizini, počeli su da se pojavljuju, kao gljive poslije kiše, jedan po jedan, na ulicama Hasića. Tiho, bez pompe, da „sramote“ bude što manje…

Misusovo sveto, evo i ovog, i on se vratio!“ – riječi su koje su se, iz usta starijih, tih dana najčešće mogle čuti.

Naši se nesuđeni fratri opet nađoše u središtu pozornosti. Osim nelagode koju su, zajedno sa svojim kuferima, ponijeli iz Rijeke (jer trebalo je objasniti familiji i prijateljima zašto napustiše Božju službu), nesuđeni fratri sobom su, uz pokoje Patrice roditeljima na dar, svojim susjedima, braci i sestrama donijeli i podijelili na tone „svetih” sličica. Igrom slučaja ili ne, upravo te su im sličice bile najbolja zaštita od srdžbe roditelja, koji se nisu usuđivali dignuti ruku na dijete koje, kada već nije postalo svećenikom, na sve strane, šakom i kapom, dijeli „svete“ sličice.

Pored tih sličica, nesuđeni su fratri sobom donijeli i pregršt priča iz „dalekog svijeta“ koje smo mi, njihovi susjedi, prijatelji, braća i sestre upijali kao suhe spužve.

Mi smo slušali te njihove priče iz više razloga. Neki da bi nešto naučili, neki su pravo bili razočarani, neki da bi od svega napravili zezanciju (koje je i bilo, i to kakve!) a neki da bi tu priču iskoristili i, kao u ovom slučaju, zapisali u kronologiju Hasićkih zbivanja. Sve u svemu, svatko je imao neku korist, a ponajviše crkva jer većina od naših studenata je savladalo vještinu pjevanja, pa se za vrijeme mise (one u 9 sati) orilo u prvim klupama.

Druga strana priče

Naravno, ova iz današnjeg kuta gledano, pomalo neozbiljna pa čak i šaljiva priča imala je i svoju drugu, dosta ozbiljniju stranu. Onu političku.

Događaj o kojemu je riječ, treba to posebno naglasiti, odigrao se samo nekoliko godina nakon tragičnih zbivanja u Hasiću, tzv. Hasićkog proljeća, dakle u vrijeme kada su mnogi Hasićani bili pod posebnim povećalom komunističkih vlasti, i kada su neki od njih, zbog svojih „prohrvatskih“ aktivnosti već godinama trunuli u fočanskom zatvoru.

Hasić je i prije ovoga događaja već dao nekoliko svećenika ali deset, DESET svećenika odjednom…!

Bio je to šok za šamačke strukture vlasti, udarac kojega, nakon sloma „Hasićkog proljeća“ nekoliko godina ranije, nikako nisu očekivali.

Nasi nesuđeni fratri postali su temom mnogobrojnih sjednica, problem zbog kojega su se na noge digli svi sustavi ONO-a i DSZ-a (općenarodne obrane i društvene samozaštite) grada Šamca. Redali su se sastanci na kojima se raspravljalo o „tekućem problemu“, tražilo se rješenje što i kako dalje, kako na najbezbolniji način neutralizirati, izolirati „neprijateljske elemente“ koji su se (opet! i to opet u Hasiću!) pojavili, i to po starom običaju - nenajavljeno, iznenadno, podmuklo…

Prilika za odmazdu ukazala se odmah nakon povratka „antidržavnih elemenata“ (naših mladića) iz Rijeke.

Naime, nakon povratka nesuđeni fratri su, što je razumljivo, željeli nastaviti školovanje u „normalnoj“ pučkoj školi, u kojoj Bog i crkva (a samim time i svećenici), nisu imali što tražiti, i u kojoj se sustav obrazovanja temeljio ne na „izmišljenim“ nego na „dokazanim“ vrijednostima socijalizma (čitaj komunizma), gdje nema mjesta za Boga.
Nekako, na jedvite jade, a ponajviše zahvaljujući upornosti roditelja, naši mladići su nastavili školovanje. Daljnje obrazovanje odobreno im je uz jedan uvjet kojega su, svi odreda, morali ispoštovati: zaboraviti crkvu, zaboraviti Boga, ne ići (više) na svetu misu. Onaj koga se „uhvati“ može se „oprostiti“ sa daljnjim školovanjem!

Za kontrolu poštivanja navedenih uvjeta određen je i „nadzorni organ“ u obliku Jusufa Jusufovića, profesora šamačke srednje škole, istaknutog neimara socijalizma, druga i komuniste…

„Kontrolor“ je svake nedjelje, neposredno prije početka svete mise, strpljivo čekao negdje u prikrajku, i u svoju bilježnicu marljivo bilježio sve koji se nisu pridržavali zadanih uvjeta.

Naravno, ponedjeljkom su slijedile opomene, prijetnje o trenutačnom prekidu školovanja („samo ako se to još jednom dogodi!“), a naši mladići su dolazili kućama sa pozivnicama roditeljima za još jedan razgovor.

Samo zahvaljujući mudrosti roditelja, koji se nisu ustručavali na prijetnje odgovoriti prijetnjama (ma kakve one bile), naši mladići su školovanje uspješno priveli kraju, ne propuštajući niti jednu svetu misu!

Jusuf Jusufović je, zahvaljujući ovom slučaju (i predanom radu na njemu), znatno napredovao u karijeri i preko noći je od druga profesora izrastao u druga direktora, upravitelja šamačkog srednješkolskog centra, zamijenivši na toj funkciji dotadašnjeg ravnatelja prof. Marka Jelavića koji je, treba i to spomenuti, bio jedini glas razuma u cijeloj ovoj priči i velika pomoć roditeljima u njihovoj borbi za budućnost svoje djece.

Imena nesuđenih „fratra“ nisu ni najmanje bitna za ovu priču. Ipak, zbog cjelovitosti same priče (ne zato da bi ih se na bilo koji način obilježilo, dapače, ovim zapisom odaje im se priznanje za hrabar čin), potrebno ih je navesti, uz napomenu čitateljima da je popis nepotpun (navedena su samo ona imena koja su ostala sačuvana u sjećanjima autora ovih redaka, točnije imena osoba za koje su autori apsolutno sigurni da su dio svog života proveli u Rijeci):

1. Vladimir Brandić - Pincilo,
2. Luka Dragičević – Lutić,
3. Srećko Ević - Srećo,
4. Jozo Ević – Guber,
5. Dragan Meščić – Meša,
6. Nikola Meščić – Cigo,
7. Josip Sarić – Perdo

Nekoliko imena nedostaje na ovome popisu, sjećanja su, vremenom, izblijedila i sve je polako počelo tonuti u zaborav. Ali upravo stoga je sve zapisano, neka se ne zaboravi i ovaj dio naše prošlosti.

Amen...