Puljo, Pane, Brko, Vaha... hoćemo li?

Puljo, Pane, Mirkec, Brko, Popo, Keja, Šerif, Pejkan, Vaha, Žale, Buki, Tolić, Perdac, Đuta, Mele, Kigen, Cane, Dule, Bogo, Vlado Džolin, Veso, Debeli, Mika, Panđore, Kaićon, Nita, Andrica, Pincilo, Bibac, Lutić, Pače, Čižme, Čandrija, Tibek, Ćivo, Zdena, Josip, Krišo, Furci, Božo, Bjelko, Frenki, Ilica, Maćuš… Hoćemo li?

Piše: Ivica Sarić

“Ne volim januar i bijele zimske vragove…”
Tako počinje jedna Đoletova pjesma koja je na neki način postala moja omiljena jer osim pjesama u kojima se pominje snijeg i zima, nikako drugačije (možda još samo u snu) ne mogu da se primaknem zimi i snijegu koje obožavam. Ljudi kažu da, tek kada ostaneš bez nečega, u stvari shvatiš koliko ti je to nešto bilo važno… I to je tačno, prokleto tačno… Da mi je netko prije nekih dvadesetak godina, rekao da će mi snijeg, poledica, led i debeli minus faliti, rekao bih mu da je blesav, a danas se sav rascmizdrim i raspekmezim i na sam spomen snijega.

Prosto je nevjerovatno da dvije trećine ukupne svjetske populacije nisu nikada osjetile draži zimskih blagodati, nego Božić i Novu godinu slave u Safari stilu, na temperaturi +30 pa i više, ja (nažalost ali i hvala Bogu) već petnaestak godina pripadam toj većini. Pečenicu i sarmu zamijenili su scampi i egzotično voće. Ovdje se ćevapi prave čak i od piletine, jedino su oblatne iste… Večernja odijela, šalove i zimske kapute zamijenili su bermude, papuče (ili što bi naši stari rekli-natikače) i havajke košulje.

Ne znam kako vi ali mene svake godine, negdje oko Božića, počinje hvatati “sevdah”. I to me drži najmanje mjesec dana. Tada ulazim u jednu fazu “zimskog sna” gdje non-stop sanjam, ili Hasić ili naše ljude. Ove godine mi je bilo lakše jer u gostima sam imao “svoju krv” pa smo te snove i priče zajedno odsanjali i prepričali. Naime iz Sidneya su mi u goste stigli Ljubica i Ilija Božić (Gornji Hasić) koji, uz još dvije porodice koje žive u Melbournu, čine hasićku koloniju ovdje u Australiji. Tako da su mi oni “ukrasili” sv. Ivu i Novu Godinu i na tomu im najljepša hvala.

Ali bi bilo super kada bih mogao, barem još jednom, prosto da me želja mine, razbaciti partiju hokeja. Negdje pod Jelasom ili na Žendragu. Naravno, na ručno pravljenim šlicugama (od korpe za bicikl) a kao pak smo koristili običnu gljivu (to su one gljive što su rasle kao izrasline na vrbama). Ili možda na partiju nogometa. Popularno nazvanoj „Pribica”, gdje nisi smio obuti obuću koja se ne kliže, a još je bilo bolje ako su “cokule “ bile potkovane, dok se kao lopta upotrebljavala probijena šampionka (tako smo zvali običnu gumenu loptu). Prekršaj ili faul nije postojao u tadašnjem riječniku. Fale mi čak i ozljede zadobijene igrajući te “drevne” igre, od kojih se nije moglo hodati i po nekoliko dana. A najčešće su osim “produženja leđa” stradavale “tintare” (glave), noge i ruke (ovdje je Puljo bio apsolutni rekorder). Tako smo se čeličili zimi, a da ne pominjem pucanje leda i kada netko “ugazi”. To se nekako podrazumijevalo.

Jednom prilikom je Ivo Andrić napisao: ”Čudno je to kako je samo malo potrebno da čovjek bude sretan, ali je još čudnije kako nam to malo upravo nedostaje…”

Puljo, Pane, Mirkec, Brko, Popo, Keja, Šerif, Pejkan, Vaha, Žale, Buki, Tolić, Perdac, Đuta, Mele, Kigen, Cane, Dule, Bogo, Vlado Džolin, Veso, Debeli, Mika, Panđore, Kaićon, Nita, Andrica, Pincilo, Bibac, Lutić, Pače, Čižme, Čandrija, Tibek, Ćivo, Zdena, Josip, Krišo, Furci, Božo, Bjelko, Frenki, Ilica, Maćuš… Hoćemo li?