Prašina

Bliži se vrijeme kada ću opet piti vode na hasićkom artercu…što opet znači da mi se kroz glavu isprepliću sve scene iz djetinjstva,  zbog njih sam u stanju isplakat se k’o klinjo bez ikakvog stida ali i kleberat… Jer to je samo moje i to mi nitko ne može oduzeti.

Piše: Ivica Sarić - Ico

Moje uspomene doživljavam kao namještaj u kući, svako malo ih obrišem od prašine pa ih nakon toga malo osvježim i ucaklim te malo isprimještam. Nadam se da ih takvim tretmanom što duže održavam svježim i novim, i da će mi zbog toga trajati sve do sudnjeg dana.

Bliži se vrijeme godišnjih odmora, i to se vazda osjeti…nije važno gdje se insan nalazi. Svud je to isto. A osjeti se tako što čovjek postaje ljenji, teži…jedva čeka da negdje pobjegne pa makar na dan–dva…samo malo da promijeni učmalost što zuji oko njega.

Ni ja nisam izuzetak. Samo što taj period kod mene počinje ranije a završava kasnije nego kod normalnog svijeta. Moram priznati da sam još uvijek malo žgepče u nekim stvarima…na papiru sam dobrano zašao u srednje godinje ali u glavi…u glavi ja sam još uvijek dijete što se lako zapendrca putem koji vodi ka bab’ Jozenici.

Neko mi reče da je i on takav i da u tome nije ništa pogrešno, čak što više. Pa nije čovjek kamen. U kamenu nema ništa ljudsko ali u ljudima je moguće da postane sve kameno.

Fakat svaka na mjestu…

Iako nisam primijetio neku dodirnu tačku između bab’ Jozenice i kamenja, ali eto nekako sve izgleda pametno rečeno pa neka i ostane tako...da ne bih šta pokvario.

Znači ovako, mene je već počela da hvata groznica, bliži se vrijeme kada ću opet piti vode na hasićkom artercu…što opet znači da mi se kroz glavu isprepliću sve scene iz djetinjstva,  zbog njih sam u stanju isplakat se k’o klinjo bez ikakvog stida ali i kleberat… Jer to je samo moje i to mi nitko ne može oduzeti. Tu sam ja sam svoj režiser, glumac, scenograf, kostimograf, koreograf, majstor tona i svjetla…I kada mi je ćeif da nešto pogledam, dovoljan mi je bilo kakav klik...i  to je to.

Ovog časa mi pade na pamet Brale, i ja to moram odmah zapisati. Sjedili smo kod Meleta na njegovim ulaznim stepenicama i tko zna o čemu smo besjedili, Brale se nesto zamisli i reče: ”Jebote... Ljudi zrače... Od nekih se razboliš a od nekih se izliječiš…”.

I kad smo već kod Braleta, da zapišem još jednu pametnu od njega:” Uvijek su gori za boljim lajali…”.

Eto… ja svoje klikove pokušavam zapisati. Ponešto i objaviti.

Jest da ponekad poželim da budem malo pijaniji u svojim mislima a ne ovako odvratno trijezan, ali Bože moj…šta je tu je... Iz ove se kože ne može. Neki dan sanjah da šetam svojom čaršijom. Šetah čitav dan, i nikoga ne pozdravih… Jer me nitko nije ni pogledao, ni prepoznao… K’o neki kokuz...u kokuzna vremena... U stvari nisam više ni siguran jel’ to bio san…

Morat ću to pretvoriti u stih…

Do slijedećeg javljanja sve vas pismeno pozdravljam i vjerujte mi na riječ…sve vas sanjam.