Pjesme

Piše: Ivica Sarić - Ico

NEKADA

Nekada se pjesma čula
iz sokaka tvojih,
vriska djece
i pucanje biča.
Nekada se ašikovalo
kod taraba drvenih,
krunilo žito s komačem
rukom napravljenim.
Rakija se pekla
i ložile komaljike,
jele morkinje
i mezio kuljen.
Nekada se plavilo
Žendragom tvojim,
i tkalo se na stanovima starim.
Brali se maslačci i visibabe,
procijepak i lipa,
jagode šumske,
koprive i kiselice…
Nekada se širio miris mesara
dima iz sušara,
meda i kiselog mlijeka…
Nekada je u tebi
bilo k’o u raju,
danas samo rijetki
uživaju u tvom
zagrljaju…

MOJOJ POSAVINI

Mislim

često mislim na te,

svojom suzom

napajam ti pašnjake,

molitvom tihom

prizivam te k sebi.

Nudim ti

damare svoje

i ovo malo duše

što osta

sjemena radi.

Mislim

često mislim na te,

u duši

zidove zidam

da te štite

i zaklon ti dadnu,

da te ne diraju opet

da mi te ne ukradu.

Mislim…

kako opet

rijekama tvojim

veslam,

istim žarom

kao nekada davno,

kako obale

spajaju se u jednu

dok mostovi

stoje samo

reda radi.

Negdje pri kraju kruga

jedna lijepa jesen,

s malo kiša

i bez vjetra u prsa,

s dosta duše

i ponosa sita,

jedna lijepa slika

možda dvije,

il’ tri…?

Mislim

često mislim na te…

eto …i sad’.

OD POSTANKA

Usnio sam divan san…

Gdje duga ljubi šumu

Gdje srna srni lane,

Gdje kosac pjesmu pjeva

Gdje vidar liječi rane…

Usnio sam divan san…

Od Hrastika magla se diže

Pa čak i pticama zamagli vid,

I polako ka Uriji gmiže

K’o da hoće da odzida zid…

Usnio sam divan san…

Od postanka na ovamo

Svuda pjesma, svuda mir…

Procvjetale vrbe i lipe kod Karalića kuća

Na Žendragu stvorio se vir…

Usnio sam divan san…

Posavina opet sretna.

Zajedno sa nama opet diše

Vratio se osmijeh zagubljeni

Rat i mržnja nikad’ više…

Usnio sam divan san…

Amadeus opet radi,

Mladi jelen kroz živike juri

Mladost živi punom parom,

A rakija iz kazana opet curi li curi…

Usnio sam divan san…

Sanjao sam tebe

Hasiću moj…


IMAO PA NE IMAO

Kako da Ti dokažem

da mi je do Tebe stalo,

kako da Te približim sebi

makar malo…

Kako da Te iz sna

prenesem u javu,

kako  da zaživiš opet

I zaboraviš stravu…

Stigla me kazna

Imao pa ne imao

Ostavio Tebe

Pa zbog toga patio…

Kako da Ti dokažem

da mi je do Tebe stalo,

kako da te približim sebi

makar malo…


NEMIR

Još te uvijek u pjesmi imam

svaki sokak

svaku baštu…

Svaki bagrem, jasen, hrast

postrojavam

prozivku vršim…

I svi su uvijek tu

nema neopravdanih.

Tišina te nemilo tuče

unosi nemir

žal.

Izguravaš zlo

rugaš se lošem

jedan za drugim

lomi te val.

Malo ti

sasvim malo treba

da prijeđeš u javu

al’ nedostaje ti stih

jedan mali stih…

Kako da te spasim

da te iz ponora izvučem

da ti osmijeh vratim

dušu prozračim

odagnam nemir

krv osvježim

još jedan stih da napišem…?

Tebi za ljubav

Učinit ću sve

S toga ti stih pišem

Da poživiš još koji vijek

da te još netko

proživi kroz pjesmu

i prozivke vrši….

Da još netko

Namiriše se lipa

I zaprndeca onom tvojom

Prašinom finom…

JOŠ I DANAS

Još i danas

nakon ludog vijeka,

godina lutanja

i izbjegličkog raja,

nosim te u duši

i nježno te pazim.

U snovima te viđam često,

ulice ti metem

i pozdravljam ljude,

čistim grobove

i podvađujem gnijezda…

Zerzdelije kradem

i tražim dva više,

dok na tresu uvijek izaberem aziju…

Tu si uvijek.

Znam da se kriješ i odnekud škiljiš,

čekaš na mene, da ti dođem

pa da se uz mene,

konačno,

bar na tren

Smiriš…

Mir i spokoj…      

(Adelaide, 1999.)

KUTIJA USPOMENA

Kad god otvorim

kutiju uspomena
naiđem na TEBE.


Umotan u fini papir
kao cvijet u herbarijumu.


Svaka latica i najmanji listić
očuvan i spreman da se pomiriše.


Pa te uzmem
i iznova ti se divim
sačuvam suzu za neki drugi put
jer vremena ima dosta


Pa te nježno vratim tamo gdje ti je mjesto
tamo gdje se vrijeme pretvara u maštu,
tamo gdje se mašta pretvara u vrijeme


Tamo gdje se uspomene roje,
tamo gdje se pepeo ne rasprši tako lako
niti vjetar lomi grane


Gdje ruže nemaju trn
gdje snijeg samo za Božić pada


Tamo gdje samo ja pristupa imam
tamo - u uspomenama mojim…

U MISLIMA

U mislima mojim

Još si uvijek tu…

Šćućurena u kutu kao mali psić

prepadnut grmljavinom,

Nevina i blaga

kao prvi snijeg.

Vjetar te nosi

I baca te na sve strane,

Kao da ti neda

da se prilijepiš uz mene.

Uvenućeš…

siguran sam u to,

Jer ‘ko će osim mene

da te ljubavlju zaljeva?

Jesam li ti rek’o…

Posjekli su onu našu lipu,

Čak su joj i žile povadili…

Djeca se ne igraju škole

Betoni i stepeništa su čista…

Korov je tamo

gdje bi trebalo da raste bostan…

A ja…?

Ja se još uvijek igram,

I sanjam.

Kako to misliš što sanjam?

Pa sve…

sve onog bez čega ostah.

Jer što da sanjam o nečemu čega imam…

Pa dobro reći ću ti al’ to sačuvaj za sebe…

Sanjam blišku, hrastik…

Lugove i vrbe,

Lipe i bagremove…

Onu prašinu sa cesta,

Naše ljude,

Platone i kočijaše,

Kazan sa rakijom

Kulenovu seku,

Zvonik sa tišinske crkve

Arterac stari…

Ma Posavinu čitavu,

Žendrag, Bosnu, Savu…

Al’ molim te to nek ostane među nama…

Jer šta bi rekli ljudi da me vide uplakana?

Da sam izgubio skoro sve na ovom svijetu???

Možda jesam…