Picasso

Piše: Ivica Sarić Ico

Tek da se zna…

Godina je 1982… Na takmičenju mladih pjesnika (i to na državnom nivou, kako se je tada nazivalo) jedan nas mještanin odnosi prvu nagradu. Njegove četiri pjesme, po njegovom izboru, bivaju objavljene u maloj knjižici poezije, sa još osam mladih autora. Knjigu je objavila niška Gradina.To je ujedno bio i dio nagrade, a ostatak prve nagrade je bio:

- novčana sredstva u visini otprilike 100 njemačkih maraka  (naravno u dinarskoj protuvrijednosti),

- kupon bon za knjižare Veselin Masleša,

- šestomjesečna pretplata na Politikin zabavnik…

Keš nikada nije stigao na autorovu adresu, kupon bon kada je stigao već je bio prošao rok upotrebe, tako da nije bio valjan, dok su samo tri broja Politikinog zabavnika i to starijeg datuma stigle u ruke nagrađenog pjesnika. Ali objavljena knjiga, i to 5 kopija, našla je pocasno mjesto na policama glavog junaka ove priče. Tri je podijelio (dvije tetkama i jednu svojoj profesorici književnosti), jednu je zadržao a jednu čak prodao za kutiju cigara…

Najveće razočarenje je bilo kada je skontao da  su mu u knjizi, pod popisom autora, ime napisali nepravilno, pa čak i mjesto stanovanja.

Kad je netko Pegula onda je to tako….

Razočaran takvim razvojem situacije, mladi pjesnik odlučuje da se okrene svojoj drugoj ljubavi. Slikarstvu. Počinje da slika kao sumanut… ređaju se izložba za izložbom, počeo je i tu da osvaja nagrade, pozivaju ga likovne kolonije iz drugih mjesta (G. Radgona, Nikšić, Hrasnica, Zagreb…), čak se našao i na stranicama sarajevskog Oslobođenja (jedna jedina osoba koja je primijetila taj članak bio je Mišo Mišić). Ohrabren svim tim uspjesima odlučuje da upiše  likovnu akademiju u Sarajevu, prolazi eliminarni prvi krug upisa, odlazi na usmeni i tu mu pred dvadesetak kandidata jedna osoba, u ime profesora sa akademije, saopštava da nije talentovan i da džabe ne gubi vrijeme, a to što je dobio pozivnicu da dođe na usmeni je bila nečija administrativna greška. Samo da napomenem da je ta faca radila u administraciji i da nije bila stručna osoba…

I tako naš slikar shrvan i potišten završi karijeru slikara prije nego li je pravo i počeo…

Ali nakon nekih sedam-osam mjeseci dobije jedno interesantno pismo iz Nikšića, naime održavajući grupnu izložbu u istoimenom gradu naš Pikaso je izlagao svoja tri rada. Jedno ulje na platnu, jedan akvarel i jedan crtež olovkom. Izložba je zauzela prostor u Domu omladine i postojala je mogućnost da se radovi otkupe (ako  bude zainteresiranih za to) a vrijednost radova bi se utvrđivala u dogovoru zainteresirane stranke i autora radova. Pogađate. Upravo je to bio sadržaj pisma. Osoba ta i ta je zainteresirana da kupi vas rad pod nazivom ASC i molimo vas da predložite razumnu cijenu za isti. I jedna mala napomena da će se određeni postotak od prodaje zadržati na ime likovne kolonije u svrhu popularizacije iste. Bingo….slavlje…napokon ima netko osjećaj za umjetnost, međutim, bio je tu jedan mali problem... Kako odrediti cijenu slike...koliko bi taj potencijalni kupac bio voljan platiti…million zašto i kako ali ni jedan odgovor. Moralo se je pitati nekoga za pomoć. Koga?

Izbor nije bio baš prevelik ali je očigledno bilo da se Brale Mišić nije nikako mogao zaobići. On je imao sluha za sve pa zbog čega bi sada bio izuzetak.

U to doba cijene svačega izražavale su se u njemačkim markama i to je bila strategija od koje se počelo i u ovom slučaju… Autor i Brale su došli do fenomenalnog rješenja…300 maraka…svakom po sto…svi zadovoljni…

Sad’ je trebalo sastaviti pismo za Nikšić i obavjestiti ih o našoj ponudi. Nakon napisanih 836 verzija pisma napokon su se odlučili koja je najbolja i poslali pismo i to preporučeno. Odgovor je stigao veoma brzo i to pozitivan, a negdje na dnu pisma je stajalo da će se uplata izvršiti putem poštanske uplatnice i  da će o svemu biti obaviještena i nadležna tijela, jer morao se platiti i nekakav porez…. Ma kakav porez, kakva tijela…lova je lova….biznis je krenuo..

Lova je stigla nakon dvije sedmice. I to tačno onoliko koliko su koštale tri velike porcije ćevapa kod Meše i to sa jogurtom. Razlog gdje je odlepršalo onih tristo maraka je bio u tome da je Dom omladine uzeo 100, likovna kolonija 100, a Brale i Picasso su morali platiti porez na 300 maraka, i još kada se na to doda inflacija…to bi bilo to... Dobili su na ruke tačno deset maraka.

Nije nam poznato čiji zid krasi slika, tj. ulje na platnu 50x75, nazvano ASC, po asu crvenom ali iz špila karata popularno nazvanih Mađarice. Zašto ASC, pa upravo je ta karta as crveni bila prenešena na platno, prekrasna djevojka u crvenoj haljini, ali eto, vi ste upoznati sa pravom pričom kako je nastala i gdje je završila…..