Piše: Ivica Sarić - Ico
Priča prva
Da ja teb’ neš’ ka’em. Politika ti je kurva najveća. Ništa dobroga iz nje se ne izleže. Nema tu berićeta. To samo lopovi zajebaju benastu sirotinju. Dok jedni deveraju drugi kontaju kako ih izmusti i jeftino ija (ovdje se misli na ih) se kotarisat’…I tako ukrug. I mor’š ti svirat’ uz ćurlik. Asli smo tak’i rođeni .
Znam ja jednog paroka…ovo mi je prič’o moj prijak Mata iz Odmuta… znaš ti Matu…ma ja…taj… a znao sam i ja tog paroka. E, on je vazda prič’o da smo mi pred Bogom svi isti a pred vlašću onakvi kakvim nas komšije olajavaju. Da se pred Bogom ne moramo stid’it niteke, jer on nas zna u dušu i ono što lupimo, ako lupimo, ne važe baš svaku... al’ što komšija čuje to po adetu dospije do nečijeg uveta koji to važe. I samo dragi Bog zna ko smo i šta smo…ko je dobar a ko nije...i čiji je i kakav nečiji naum. Sve ostalo se ne broji i mor'š mačku o rep objes’t’.
A mogu ti reć’ da je dobro i rek’o…
Šipak…
Dobro je on to rek’o …i u pravu je… al’ k’o će strahovat čitavog života… svaki božji dan … je’l ko šta na mene nasro il’ nije… zajebato je to ba… a Bogu kad dođem na sud bit’ će kasno, jer ja kontam živ’it ihaahaj… Ja teb’ što ka’em.
I mor’š mislit’ kol’ka je teka u Boga a kol’ka u kadije.
Priča druga
Aj’ ba Iljo, k’o Boga te molim, prenesi mi onu siniju na drugu stranu… sve mi se nešt’ manta kad sagnem glavu…
Pa nemoj saginjat’ glavu… jel’ te mater rođena učila da ne saginješ glavu ni pred kim… Evo, evo…de šta’s odma’ naoroziš ? A ljudi moji i tebe svašta naljuti….
Priča treća
U čuvenoj gostionici kod Markana veli rođak rođaku: “Sjedi đe si, jer kaki si - ni za đe nisi…”.
Priča četvrta
Igrajući „tablića“ s prijateljima (tamo kod Canetove kuce na Bab’ Čikenicinoj meraji) jedan naš “filozof“ prozbori: “Ljudi moji i taj infrakt (ovdje se misli na infarkt), ma kaki god da je, od srca je….”!!!
Priča peta
Jedan naš poznati Don Juan jednom prilikom je došao i do vrlo važne spoznaje: Struja je jedina imenica zenskog roda koja se ne smije dirati golom rukom.
A iz istih usta je izlepršala i ova misao: “Da je ćuko čovjekov prijatelj, je mišljenje čovjeka, a ne ćuke…”.
NEBO
Tamo
Iza onog starog hrasta
Koga vjetrovi pretvoriše
U kvrgastog diva
I gdje se voda
Zadrža iz inata
Da tom istom
Hrastu
Dariva život
Na kapaljku
Nebo se uvijek pojavljivalo
U istom okviru
Moralo se dobro
Iskriviti vrat
Da bi se vidjelo šta je iza
Okvira
Šum vjetra
Je vazda
Isti bio
Što je bunilo ljude
Koliko je sati
Jer to nebo
Je k’o filter
Propuštalo
Sunčeve zrake
I samo onako kako je ono htjelo
Bojalo tu sliku
Pa i sam okvir
Tu se nikad nije snilo
Zbog samih snova
Tu se nikad nije živjelo
Samo da bi se preživjelo
Tu se nikad nije
Rađalo da bi se umrlo…
Zato je nebo
Iza tog kvrgavog hrasta
U stvari iznad
Malo drugačije
Zato je tu stala
Ona ista voda iz prve strofe
Zato je ova pjesma
Drugačija od bilo koje druge
Jer gleda samo u tom pravcu
Prema onom kvrgavom hrastu
I onom komadiću neba
Tamo
U carstvu
Koje netko davno
Hrastikom nazva.
Tu moje misli
Još uvijek trčkaraju
S mjesta na mjesto
Preko rosa
I iscrtanih izola
S grane na granu
Divljih dudova
I drijenova
Tu moje nozdrve namirišu
I procijepke
I ljubičice
Makar one
Još su uvijek pokrivene
Mahovinom
S kvrgavog hrasta
Hrasta iz carstva
Koje netko davno
Nazva
Hrastikom….